kafka

kafka

O blogu

Ima li nekog pisca koji je fascinantniji od Kafke?

O Dvorcu

kafka na b/h/sPosted by mathias Fri, May 04, 2012 01:38:10

http://pustopoljina.wordpress.com/category/knjizevnost-proza/kafka/dvorac/

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post48

Subverzivni judaizam Franza Kafke

kafka na b/h/sPosted by mathias Sun, February 13, 2011 12:36:05


Michael Löwy

Subverzivni judaizam Franza Kafke

Iz Lamed, broj 3, 2011

Pred zakonom stoji vratar. Ovom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne može dopustiti ući. Čovjek premišlja, a potom ga upita hoće li, dakle, poslije smjeti ući. «Možda», veli vratar, «ali sada ne». Budući da su vrata što vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Kada vratar to opazi, smije se i veli: »Ako te to toliko mami, a ti pokušaj otići onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moćniji od drugoga. Već sam pogled na trećega čak ni ja ne mogu izdržati». Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta zakon, kažu, morao bi svakom i svagda biti pristupačan, po-misli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati dok mu ne dopusti ući. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne kraj vrata. Sjedeći ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokušaja da uđe, dosađujući vrataru svojim molbama. Vratar ga često saslušava, ispituje ga o njegovoj domovini i još o mnogo čemu drugom, no to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije uvijek veli da ga još ne može pripustiti. Čovjek koji se izdašno bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako sku-pocjeno bilo, ne bi li tako podmitio vratara. Ovaj, doduše, sve prima, ali pri tom kaže: »Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio». Za tih mnogih godina, taj čovjek gotovo netremice promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, čini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo još gunđa u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu skloniti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna postaje li doista sve mračnije oko njega, ili ga samo oči varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj što neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da se približi, jer nije više mogao uspraviti tijelo što mu je bivalo sve ukočenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promijenila na štetu toga čovjeka. «A što bi sada još htio znati?» upita vratar, «ti si nezasitan.» «Ta svi streme k zakonu», reče čovjek, «pa kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?»Vratar shvati da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se na nj:»Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim.»

Franz Kafka: Pred Zakonom

Parabola Vor dem Gesetz (Pred Zakonom) jedan je od najpoznatijih Kafkinih tekstova i jedan od rijetkih objavljenih za njegovog života. Taj dio iz nezavršenog romana Proces također je bio jedan od njegovih njemu najdražih tekstova, kojeg je volio čitati svojim prija-teljima i svojoj zaručnici Felice. U svom Dnevniku on ga opisuje kao «legendu», a u romanu jednostavno kao “pripovijest”. Ali, izraz parabola (Gleichniss), koji koristi često da bi govorio o toj vrsti kratkih tekstova, punih paradoksa, razasutih kao blistavo drago kamenje u njegovim bilježnicama i u njegovom Dnevniku, možda je najviše usvojen. Taj višeznačni i zagonetni tekst, očitog vjerskog nadahnuća, izgleda da je sažeo u nekoliko točaka bit kafkijanske duhovnosti: on snažno rasvjetljava ne samo Proces, nego cjelovito djelo praškog pisca. Radi se o neobičnom tekstu, istovremeno nježnom i okrut-nom, jednostavnom i strahovito složenom, providnom i potpuno zamućenom, svijetlom i tamnom. On pred-stavlja Kafkinu umjetnost u svoj svojoj moći, i ne treba se čuditi da nije već gotovo čitavo stoljeće prestao privlačiti pozornost više naraštaja čitatelja i kritičara.

Poznajemo sadržaj parabole, koju je Jozefu K. ispripovjedio jedan svećenik za vrijeme njegovog posjeta katedrali: neki čovjek sa sela traži da mu se dade dopuštenje da pristupi Zakonu; ali, stražar na vratima Zakona mu tumači da mu ne može dati dopuštenje za ulazak. On sâm je tek prvi od čuvara, a drugi, koji se nalaze unutra, oni su još moćniji od njega. Čovjek se uzaludno nada dopuštenju. Sjedeći na klupici čeka dugi niz godina. U trenutku smrti, vratar mu šapne na uho: «Nitko osim tebe nije ovdje imao pravo ući, jer je taj ulaz napravljen samo za tebe, a sada zatvaram i odlazim.»

Svojom prirodom «kanonskog », gotovo biblijskog spisa, pripovijest izaziva tumačenja, pokušaje odgone-tavanja, objašnjavanja i protuobjašnjavanja, delirije tumačenja, učenih sukoba i kontroverzija. I sâm Kafka se prepušta rado toj vježbi, pišući nakon te parabole jednu dugačku teološku i hermeneutičku raspravu između Jozefa K. i svećenika o značenju pripovijesti - raspravu, koja ne dovodi ni do kakvog zaključka i ostavlja neriješenima sva pitanja. Dok Jozef K. čvrsto vjeruje kako je čovjeka prevario čuvar, svećenik mu odgovara klasičnim argumentom svećenstva: «Sumnjati u čuvarevo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon.» Ugled čuvara je iznad istine: «Nismo dužni vjerovati svemu što kaže, dovoljno je da to držimo nužnim.» Takvo obrambeno i spontano razmišljanje, koje odbacuje Jozef K., a koje on označava u jednoj izvanredno snažnoj rečenici kao znak svjetskog propadanja: «Tužno raz-mišljanje… ono bi uzdiglo laž na visinu svjetskog poretka.» (die Lüge wird zur Weltordnung gemacht).

Što dakle znači ta parabola? Neki su učeni čitatelji izgleda otkrili nesporazum: one (parabole) prolaze pored bitnog. To je posebno slučaj Maxa Broda, piščevog biografa i prijatelja, koji uspoređuje parabolu, kako je napisana i po duhu, s Knjigom o Jobu: «Božja volja otkriva pred našim očima nelogično, ili pak groteskno suprostavljeno stajalište našoj ljudskoj logici. U Jobovoj knjizi Bog se na isti način upušta u djela koja čovjeku izgledaju apsurdna i nepravedna. Ali to je samo njihov privid gledajući ljudskim očima i posljednji je zaključak, kod Joba, kao i kod Kafke, da mjere kojima se služi čovjek nisu iste kao one kojima se mjeri svijet Apso-lutnog.» Nezgoda s tim prilično naivnim tumačenjem – koje se primjenjuje, prema Brodu, ne samo kod parabole, nego i u velikim romanima, Procesu i Zamku – je u tomu što ništa ne upućuje u Kafkinim tekstovima na taj «posljednji zaključak». Isti se skepticizam može primijeniti pri čitanju Hartmuta Bindera, koji poslije dvjesto stranica tumačenja stiže do zaključka da je parabola autobiografski tekst koji prikazuje «apsurd takvim kakav jest» u nekim ljudskim odnosima, kao i u odnosu Kafke prema ocu ili prema zaručnici Felice. Napokon, Giuliano Baioni, čija je knjiga puna zanimljivih opažanja, kreće krivim putom pišući da je funkcija parabole u romanu «izvanredno estetična»: ona predstavlja «savršenstvo jasnih svojstava» ili još, «nuž-nost oblika nasuprot samovolje kaosa». Ono čega nema u toj vrsti tumačenja, to je kritička, političko-vjerska i duboko subverzivna dimenzija teksta. Ne radi se, naravno, o bilo kojoj «poruci» ili o nekoj doktrini, koju treba širiti, nego o piščevom stanju duha.

Ne možemo shvatiti taj tekst a da ga ne smjestimo u širi kontekst Kafkine duhovnosti, njegovih etičko-društvenih uvjerenja i, posebno, antiautoritarizma - anarhističkog nadahnuća - zbog kojega je zalazio u godinama od 1909 - 1912. u anarhističke sredine Praga. Taj anarhistički Stimmung presijeca kao neka crvena vrpca cijelo njegovo djelo od Pisma ocu do Zamka. Ako se u prvom tekstu još i radi o osobnoj vlasti jednog tiranina: «Ti u mojim očima imaš zagonetni karakter, koji imaju tirani» (pismo nije nikad odposlano); tada se u dvama velikim nezavršenim romanima i u noveli iz 1914. godine, Kažnjenička kolonija, više radi o biro-kratskoj vlasti, anonimnoj, hijerarhijskoj, okrutnoj i dalekoj, koja preuzima oblik nekog stroja, nekakvog bezličnog mehanizma.

Kako se taj antiautoritarizam – egzistencijalni stav, Sitz im Leben, više nego politički izbor - ne bi mogao prenijeti na vjerski teren? On tada zauzima odbijajuće držanje pred svakom vlasti koja teži da se prikaže kao božanstvo i da nametne u svoje ime dogme, doktrine, zabrane. Nije osporavan toliko autoritet Boga koliko vjerskih institucija, svećenika i drugih čuvara Zakona. Kafkina vjera, zavisi u kojoj se mjeri može koristiti taj izraz, bila bi neka vrsta vjere slobode, u najjačem i najapsolutnijem smislu izraza, krivovjernog židovskog nadahnuća.

Ne treba tražiti izvore te vjerske senzibilnosti u dale-kim i tajnovitim ezoterijskim doktrinama - kao što je gnoseologija, koju su često navodili istraživači, a da nitko nije mogao pokazati da ju je Kafka poznavao - ali se prije mogu tražiti u tekstovima nekih njegovih najbližih praških židovskih prijatelja: Huga Bergmanna i Felixa Weltscha. Kafkin prijatelj iz djetinjstva i drug iz gimnazije Bergmann objavljuje, 1913. godine, u praškoj zbirci Vom Judentum (koju je Kafka poznavao jer se nalazila u njegovoj knjižnici), jedan esej pod naslovom Posvećivanje imena (Kiduš Hašem). Prema Henriju Bergmannu, ono što u židovstvu razlikuje ljudsko biće od predmeta je upravo sloboda, slobodna odluka, sposobnost oslobađanja od mreže uvjetovanja, niječni odgovor prisilama. Židovsko gledanje je da je ljudsko biće istovremeno stvorenje i stvoritelj. On je stvorenje samo onda kad to mora biti, kao stvar, pokrenuta nekom vanjskom silom; a stvoritelj kada se, oslabađajući se lanca tuđih nužnosti, slobodno uzvisi do etičkog djelo-vanja. «Kao moralno biće, ljudsko je biće svoj vlastiti tvorac (Selbstschopfer), kako nas jasno uči Talmud (Sanhedrin 99b). I evo - na jeziku Zohara (I, 9b, 10a) – zadatka ljudskog bića: ne biti više cisterna, jednostavna posuda za stranu vodu, nego postati izvor iz kojeg izvire vlastita voda.»

Što se tiče Weltscha, jednog od najbližih Kafkinih prijatelja od 1912. godine, u njegovoj knjizi Gnade und Freiheit (Milost i sloboda), iz 1920. godine, nalazimo slavljenje židovstva kao «religije slobode», koja vjeruje u metafizičku mogućnost, štoviše «magičnu», te posredovanja slobodne volje u svijetu. Prema Weltschu, u hebrejskoj tradiciji nalazimo također «vjeru milosti», ali to je «vjera slobode», koja prevladava u kabali i hasidizmu, sa svojim nastavcima također u njemačkoj misli (Schelling, Fichte) i u suvremenom židovstvu (Buber). Dok vjera u milost vodi u kvijetizam, vjera u slobodu vodi prema borbenosti i prema etici slobodnog djelovanja, koja ju procjenjuje kao takvu, neovisno o njezinom uspjehu ili propasti. U jednom pismu F. Weltschu, Kafka je pokazao vrlo veliko zanimanje za tu knjigu i, posebno, za njezino posljednje poglavlje naslovljeno «Schopferische Freiheit als religioses Prinzip » (Stvaralačka sloboda kao vjerski princip).

Razumije se samo po sebi da se Kafka nije nužno slagao sa svim idejama svojih prijatelja i da ne bismo mogli objasniti njegovu duhovnost s bilo čijim «utjecajem». Osim toga, njegov način izražavanja, nje-gova književnost, je nužno nesvedljiva na svu filozofiju, teologiju ili neku drugu vrstu teoretske rasprave. Nije nemoguće da ne postoji među radovima H. Bergmanna i F. Weltscha, s jedne strane, i nekih vjerski obojenih Kafkinih tekstova, s druge strane, stanovita bliskost, «prisnost». Slučaj Maxa Broda je drugačiji, jer je on daleko više sklon oklijevanju i eklektici od svoja dva prijatelja. On je u prvom redu pristalica uskog deter-minizma šopenhauerske vrste, on pristaje, istovremeno pod utjecajem i H. Bergmanna i F. Weltscha, uz vjeru slobode, čiji najuspješniji književni izraz je njegov roman Tyho Brahes Weg zu Gott (1915) - djelo autobiografskog nadahnuća, koje slavi slobodnu moć odluke ljudskog bića. Autor je knjigu posvetio Kafki. Međutim, nekoliko godina kasnije, poslije jedne osobne krize, Max Brod se udaljava od te djelatne koncepcije religije, koja je osnovana na ideji da sâm Bog ovisi o ljudskoj djelatnosti; da bi postao, u Heidentumu, Christentumu, Judentumu (1920) apologet jedne teo-logije božanskog milosti (Gnade) i ljudske nemoći. Koliko god se Kafka divio prvom djelu svog prijatelja, toliko je bio suzdržan prema drugom. U jednom pismu Maxu Brodu, od 7. kolovoza 1920, on kritizira njegovo predstavljanje poganstva, koje mu izgleda nepravedno: grčki vjerski svijet «je bio manje dubok od židovskog Zakona, ali možda demokratičniji (nije imao nikakvog vođu ni vjerskog osnivača), možda slobodniji (sadržavao je ono nešto, ne znam što…) ». Ono što mi izgleda važno u ovom odjeljku nije toliko pohvala - pomalo pro-vokativna - grčkom poganstvu, nego idealizirana slika jedne slobodne i «demokratske» vjere, bez vođa i autoriteta.

Ta kafkijanska «religija slobode» i njegova kritika vjerskih vlasti pronalaze svoj najčišći izraz u zbunjujućoj paraboli Pred Zakonom. Među mnogim školama tuma-čenja koje je tijekom proteklog stoljeća potakao ovaj tajanstveni i čaroban tekst, najumjesnija mi izgleda ona koja vidi u čuvaru Zakona predstavnika ne nedokučive božanske pravde – pred kojom se čovjek sa sela, kao Job, osjeća bespomoćno – nego prije predstavnika tog Weltordnunga (Svjetskog poretka) utemeljenog na laži o kojoj govori Jozef K. Prvi koji je čitao taj tekst bio je nitko drugi do vječni prijatelj, F. Weltsch, koji, vjeran svojoj filozofiji slobode, ističe u jednom članku objavljenom 1927. godine: čovjek sa sela je propao zato jer se nije htio uputiti prema Zakonu prolazeći kroz ta vrata bez dopuštenja.

Drugim riječima, čovjek sa sela je dopustio sebi da ga uplaše: nije sila ta koja ga sprječava u ulasku, nego strah, manjak samopouzdanja, licemjerna poslušnost vlasti, podložna pasivnost. Ako je izgubljen, to je zato «jer se on ne usudi donijeti vlastiti zakon, iznad kolektivnih tabua čijih je čuvar utjelovljenje tiranije». Po nekim mišljenjima, čuvar vrata je jedna supermoćna očinska slika, koja sprječava sina da uđe u vlastiti neovisni život. Duboki razlog zbog kojeg čovjek nije prešao granicu prema Zakonu i prema životu je strah, oklijevanje, nedostatak hrabrosti. Angst onoga koji moli dopuštenje za ulazak je točno ono što daje snagu čuvaru da mu prepriječi put.

Glede vjerske vlasti, svećenik – u stvari tamnički kapelan - koji, svojom prividno istinitom teološkom argumentacijom, pokušava opravdati držanje čuvara kao «ne istinito, nego nužno », ono predstavlja, prema mišljenju Hannah Arendt, «tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima, kao vjerovanje u nužnost za sebe samu, jer su birokrati u posljednjoj analizi dužnosnika nužnosti ». « Nužnost, na koju se poziva svećenik, dakle nije nužnost Zakona, nego zakona korumpiranog i pro-palog svijeta koji sprječavaju dostupnost istini. To je tumačenje, izgleda, jedino, koje bi se moglo povezati s protu-autoritarnim osjećajem, koji zrači, da tako kažemo iznutra, čitavim Kafkinim djelom.

Parabola Pred Zakonom se često, zbog njezinog stila i duha, uspoređivala s talmudskim tekstovima, midrašima, hagadama, ili pak s hasidskim pripovijestima. Mnogi su tumači inzistirali na sličnosti s jednom od hasidskih legendi Nahmana iz Braclava, koju je prenio Martin Buber u Die Gescichten des Rabbi Nachman (1906) a naslovljena je «Rabin i njegov jedini sin». Radi se o pripovijesti o jednom rabinu, čiji sin, vrlo nadaren mladić, žarko želi posjetiti jednog Cadika, koji živi na udaljenosti od nekoliko dana puta od njihovog sela. Otac, zakleti neprijatelj hasidizma, protivi se tom putovanju i nastoji svim mogućim argumentima i zaprekama spriječiti sina da izvrši naum. Napokon, očajan što ne može ostvariti svoju želju, sin umire, a otac, koji je sada pun kajanja i žalosti, poduzima puto-vanje prema velikom Cadiku. Naravno, možemo pretpostaviti da je Kafka, kao većina židovskih inte-lektualaca njemačke kulture njegova naraštaja, pročitao tu knjigu, ali izgleda mi nemoguće pronaći i najmanju bitnu sličnost između te legende i parabole Pred Zakonom, osim, formalno, vrlo općenite sličnosti: zapreke koje sprječavaju osobu da postigne svoj cilj, sve do smrti.

Umjesto toga, možemo biti samo zapanjeni začu-đujućom sličnosti - koju je nedavno iznio jedan njemački istraživač - između kafkijanske legende i jedne priče iz Midraša, Pesihta Rabbati, o penjanju Mojsija na nebo, za vrijeme njegova boravka na brdu Sinaj. Kad je stigao do nebeskih vrata, Mojsije vidi da mu put priječi jedan anđeo čuvar, Kemuel, i brani mu ulazak u prostor Najvišega. Bez oklijevanja prorok ga umlati i nastavi svoj put prema nebu. Uskoro se sukobljava s drugim, zatim i s trećim anđelom čuvarom, obojicom puno jačim od prvoga: drugi je šestotina puta veći od prvoga, ali se ne usuđuje približiti trećem, jer bi ga njegova vatra spalila. To nas podsjeća gotovo doslovno na čuvarovu tvrdnju u Kafkinom tekstu: «Treći je čuvar moćan, kao i ja sâm, ne mogu podnijeti pogled na njega. » U Midrašu, Mojsije napokon dolazi do Svemoćnog, koji mu pomaže pri prolazu pored anđela čuvara.

Ono što je zanimljivo, ako usporedimo dvije pripovijesti, je da sličnost postoji – štoviše, iako ne postoji nikakav dokaz da je Kafka poznavao taj Midraš - ali također i razlika: suprotno čovjeku sa sela, židovski prorok nije obeshrabren čuvarom na pragu i, zahvaljujući smjelom djelovanju, on sebi otvara put prema Zakonu.

Kafka nikad nije skrivao svoje divljenje za ljude koji imaju hrabrosti slijediti vlastiti put, prelazeći preko konvencionalnih zabrana. U jednom pismu E. Minzeu, iz studenog 1920. godine, nalazi se odjeljak koji nalikuje na tumačenje legende iz 1915. godine: pisac preporuča svojem prijatelju da pročita Memoare jednog socijalista od Lily Braun, jedne divne žene koja «je mnogo propatila zbog morala svoje klase (takav je moral na svaki način lažan, ali s druge strane počinje tama savjesti), ali ona je išla svojim putom boreći se kao anđeo ratnik. »Dok se čovjek sa sela pokorio lažnoj naredbi svijeta, zastrašen prijetnjom strašnih anđela čuvara Zakona, socijalistička je žena odbila lažni moral svoje klase (buržoazije) i usudila se poći naprijed, «bo-reći se kao anđeo ratnik.»

U vrijeme kad je pisao Proces, 1914-1915. (dakle i parabolu Pred Zakonom), Kafka otkriva knjigu L. Braun; on šalje jedan primjerak svojoj zaručnici Felice Bauer (u travnju 1915), a isto tako, nešto kasnije, i nekolicini prijatelja: «Nedavno sam poslao Memoare Maxu (Brodu), a uskoro ću ih darovati Ottli, ja ih dijelim lijevo i desno.» (pismo Felice od 11. rujna 1916). Zašto toliki polet? U mnogo pogleda, ideje te žene socijalistkinje su bliske «vjeri slobode» praškog pisca: «Sagradila sam polagano, skupljajući marljivo kamen po kamen, Crkvu moje religije. Kad sam vidjela svoje djelo završeno, preplavio me osjećaj sreće, i zauzela sam odlučan stav da ne prihvatim da mi itko nameće ikakvo uvjerenje koje nije moje vlastito.»

Slijedeći Shelleyjeve pouke - «Zar se upozorenje ‘Queen Mab’ ne odnosi na mene? ‘Ne boj se! Povedi rat protiv nadmoći i laži!’ i Nietzscheovo – ‘Slušaj samoga sebe!’», L. Braun osuđuje «podložnost, poniženje, prepuštanje sudbini i neposluh prema samome sebi, u korist poslušnosti nadređenima.» Napokon, ona suprot-stavlja «volju za djelovanjem » slobodnog bića «osje-ćaju rezignirane nemoći. »

Nikako se ne radi o tomu da se nameće bilo kakav «utjecaj» Memoara L. Braun na Kafku. Jednostavno, njegovo zanimanje i podrška knjizi svjedoče o simpatiji i bliskosti s osjećajima koje je izrazila ta žena za slobodni i nepodložni duh. Ova simpatija bljesnula je neočekivanim svjetlom, tekstom parabole iz 1915. godine. Dvoumljenje, strah/nepodložnost nasuprot čuvarima Zakona, pojavljuje se i u jednoj drugoj paraboli, O problemu zakona gdje se radi o narodu, kojim vlada mala skupina uzvišenih, koja čuva zakonske tajne i proglašava sebe iznad zakona. Zaključak je istovremeno paradoksalan i ironičan: «Stranka koja bi istovremeno, uz vjerovanje u Zakone, odbacila uzvišenost, ta stranka bi odmah imala sav narod iza sebe, ali ta stranka ne bi znala postojati i to iz jedinog razloga, što se nitko ne usuđuje odbaciti uzvišenost!»

Bilo bi zanimljivo napraviti paralelu između čovjeka sa sela i Jozefa K., junaka Procesa. Ovaj zadnji nije toliko pasivan kao prvi, ali u dva odlučujuća trenutka pripovijesti i on se prepušta strahu. Najprije je, u početku romana, u trenutku kad su ga uhitili, imao intuiciju da bi «jednostavno rješenje za sve to» bilo rugati se čuvarima, otvoriti «vrata slijedeće sobe i možda vrata predvorja » i tako stići na slobodu. Uznemiren mogućom reakcijom inspektora, on se rezignira «i čeka manje nesigurno rješenje, koje će prirodni tijek stvari nužno dovesti. » Dakle, taj rezultat «nužnog» od «prirodnog tijeka stvari», znamo kakav je: to je egzekucija nad Jozefom K. na kraju njegovog puta kroz labirinte sudskog postupka. To je drugi i posljednji trenutak rezignacije: radije nego da se suprotstavi svojim krvnicima, on se predaje «susretljivo» (Entgegenkomen) njihovom groznom zadatku i sve završava smrću «kao pas.»

«Pas» sačinjava kod Kafke jednu etičku kategoriju - ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno

podvrgava vlastima, bilo koje one bile. Trgovac Block, na koljenima pred odvjetnikom je tipični primjer: «To više nije bio klijent, to je bio odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se zavuče pod krevet i odozdol zalaje, kao iz neke pasje kućice, on bi to sa zadovoljstvom učinio». Sram koji je morao ostati u Jozefu K. (po-sljednja riječ iz Procesa) je upravo taj što je umro kao pas, podvrgavajući se susretljivo svojim krvnicima. Čovjek sa sela iz parabole nije jasno opisan kao pas, ali tu sliku snažno sugerira degradacija njegovog ponašanja: on više ne govori, on mrmlja; više se ne obraća čuvaru nego buhama na ovratniku njegove bunde.

Čuvar vrata, kao sudci iz Procesa, službenici iz Zamka ili zapovjednici Kažnjeničke kolonije u Kafkinim očima ne predstavljaju nipošto božanstvo (ili njegove sluge, anđele, tekliče itd.). Oni su točno predstavnici svijeta neslobode, neiskupljenja, nesnosnog svijeta odakle se Bog povukao. Nasuprot njihovoj samovoljnoj vlasti, tvrdoj i nepravednoj, jedini put prema spasu bio bi slijediti vlastiti individualni zakon, odbijajući podložnost i prelazeći zabranjene prepreke. Samo se tako može doći do božanskog Zakona, čiju svjetlost skrivaju vrata.

Dolazak Mesije izgleda da je izravno povezan, po Kafki, uz individualističku koncepciju religije, te «vjeru slobode». U jednom neobičnom aforizmu (datiranog 30. studenog 1917), on piše: «Mesija će doći onog trenutka kad najneobuzdaniji individualnizam bude moguć u vjeri (der zugelloseste Individualismus des Glaubens) – kad se ne bude mogao naći nitko da bi razorio tu mogućnost i nitko tko bi tolerirao to razaranje, to jest kad se grobovi otvore.» Taj začuđujući vjerski anarhizam – da upo-trijebimo koncept tako drag Gershomu Scholemu - prožima također jednu drugu mesijansku zabilješku (od 4. prosinca 1917): «Mesija će doći samo kad više ne bude potrebno, on će doći samo jedan dan poslije svog dolaska, ne će doći posljednji, nego posljednji od posljednjeg dana».

Ako usporedimo ta dva aforizma, možemo oblikovati slijedeću pretpostavku: za Kafku, mesijanska će otkupljenje biti djelo samih ljudskih bića, i to u trenutku kad, slijedeći svoj unutarnji zakon, uspiju srušiti vanjske prisile i autoritete; dolazak Mesije bila bi samo vjerska kazna za ljudsko samootkupljenje – ili bi ono barem bila priprava, preduvjet mesijanskog doba apsolutne slobode. Takvo mišljenje, naravno vrlo udaljeno od ortodoksnog židovstva, ima bliskosti s mišljenjima Bubera, Benja-mina ili Rosenzweiga, o dijalektici ljudske emancipacije i mesijanske objave.

Prema Martinu Buberu, na primjer, «središnja židov-ska teologumena, neoblikovana, nedogmatska, nego pozadinska i koheziji sa čitavom doktrinom i pro-roštvom, je vjerovanje u sudjelovanje ljudskog djelo-vanja u iskupiteljskom djelu svijeta.» Ljudskim se naraštajima dopušta jedna «kooperativna snaga», jedna djelatna mesijanska snaga (messianische Kraft). Što se tiče Franza Rozenzweiga, on ističe, u «Zvijezdi otkup-ljenja», činjenicu da «velika djela oslobođenja» nadah-nuta željom za slobodom, jednakošću i bratstvom, sačinjavaju «nužni uvjet» pojave Božjeg Kraljevstva».

Za shvaćanje Kafkine duhovnosti, onakve kakvu on iskazuje na paradoksalan, ali izvanredan način, u paraboli Pred Zakonom, trebalo bi također uzeti u obzir opći okvir «krize tradicije» srednjeeuropskog judaizma. G. Scholem nam otvara zanimljiv put pišući, povodom analiza koje je napravio Walter Benjamin o praškom piscu: «Benjamin je znao da se kod Kafke nalazi negativna teologija jednog židovstva koje je izgubilo pozitivni smisao Objave, ali koje nije izgubilo ništa od svoje snage». A taj jaki i negativni element, u čemu se on temelji ako ne u etičko-vjerskom odbijanju svijeta? Trebalo bi govoriti ne toliko o «sekularizaciji» u strogom smislu riječi, nego čini mi se, više o interiorizaciji vjerske etike. Kao što to ističe M. Weber u svojoj studiji o oblicima odbijanja religija svijeta, «što je vjera sistematičnija i interiorizirana u smislu jedne ‘etike uvjerenja’, napetost koju ona održava sa stvarnošću je dublja». Naprotiv, sve dok vjera ostaje obredna i zakonska, ta se napetost malo pokazuje.

Kod Kafke – kao i kod drugih židovskih intelektualaca Srednje Europe, udaljenih od obreda i zakona, ali unutar židovske vjerske kulture - odbijanje svijeta u ime neke «etike uvjerenja», apsolutne slobode, je oblik vjerske interiorizirane osjetljivosti.

Michael Löwy je objavio studiju o Walteru Benjaminu, a trenutno radi na djelu Franza Kafke.

S talijanskog preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić

http://elmundosefarad.wikidot.com/subverzivni-judaizam-franza-kafke

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post43

Michael Löwy Franz Kafka i slobodarski socijalizam

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 25, 2011 18:20:37

Michael Löwy

Franz Kafka

i slobodarski socijalizam

Samo se po sebi razumije da se Kafkino djelo ne može svesti na jednu političku doktrinu, kakva god ona bila. Kafka ne stvara govore, nego oblikuje pojedince i situacije, i u svojem djelu izražava mišljenja, stavove, atmosferu. Simbolički književni svijet nesvodljiv je na pojmovni svijet ideologija: književno djelo nije apstrakt-ni konceptualni sustav, na primjeru filozofskih ili poli-tičkih doktrina, nego je tvorevina jednog konkretno za-mišljenog svijeta osoba i stvari. Ipak, to ne sprječava da se istražuju prolazi, mostići, podzemni hodnici između njegovog antiautoritarnog duha, njegove slobodarske tankoćutnosti, njegovih simpatija za anarhizam s jedne strane i njegovih glavnih djela s druge strane. Ovi prolazi nam otvaraju povlašten pristup onome što bismo mogli nazvati unutrašnjim krajolikom Kafkinog djela. Kafkine socijalističke sklonosti pokazale su se vrlo brzo: prema mišljenju njegovog prijatelja iz mladosti i gimnazijskog druga Huga Bergmanna, čije se prijateljstvo malo ohla-dilo za vrijeme prve školske godine (1900 – 1901), jer su „njegov socijalizam i moj cionizam bili previše jaki“. O kakvom se socijalizmu radi?

Tri svjedočenja čeških suvremenika potvrđuju simpatiju koju je praški pisac imao za češke slobodarske socijaliste te njegovo sudjelovanje u nekim od njihovih aktivnosti. Početkom 30. godina XX stoljeća, tijekom njegovih istraživanja uoči uređivanja romana Stefan Rott (1931), Max Brod je skupio obavještenja od jednog od osnivača češkog anarhističkog pokreta, Mihala Kaha. Ona se tiču Kafkine nazočnost na sastancima kluba Klub Mladych slobodarske, antimilitarističke i antiklerikalne organizacije, koji su posjećivali mnogi češki pisci ( S. Neumann, Mares, Hašek). Skupivši ova obavještenja – koja su mu bila „potvrđena i s drugih strana„ – Brod piše u svojem romanu da je Kafka „često u ‘tišini’ prisus-tvovao sjednicama kružoka“. Mihalu Kahi je bio simpa-tičan i zvao ga je „Klidas“ što znači „tihi“, ili točnije prema češkom žargonu „div tišine“, a Max Brod nije nikad posumnjao u istinitost ovog svjedočanstva, koje će ponovno navoditi u svojoj biografiji o Kafki.

Drugo je svjedočanstvo pisca anarhista Mihala Maresa, koji je upoznao Kafku na ulici (stanovali su blizu jedan od drugoga). Prema Maresu - čiji je spis objavio Klaus Wagenbach 1958, - Kafka je na njegov poziv došao na jedan prosvjed protiv smaknuća Francisca Ferrera, španjolskog slobodarskog odgajatelja, u listopadu 1909. Tijekom godina 1910 – 12, sudjelovao je na anarhističkim predavanjima o slobodnoj ljubavi, o Pariškoj Komuni, o miru, protiv smaknuća pariškog militanta Liabeuf, koje su organizirali Klub Mladeži, udruženje „Vilem Körber“ (antiklerikalno i antimili-tarističko) i češki Anarhistički pokret. Također je u raznim prilikama platio po pet kruna jamčevine da se oslobodi njegov prijatelj iz tamnice. Mares uporno tvrdi, na sličan način kao i Kaha, na Kafkinoj šutljivosti: “Koliko ja znam, Kafka nije pripadao niti jednoj od ovih anarhističkih organizacija, ali je za njih gajio jake simpatije čovjeka osjetljivog i otvorenog za društvene probleme. Ipak, usprkos zanimanju koje je pokazivao za te sastanke (s obzirom na njegovu ustrajnost), nikad nije sudjelovao u diskusijama.“

Ovo će se zanimanje očitovati i u izboru čitanja – Zapisi jednog revolucionara od Kropotkina (dar samoga Maresa), isto tako i djela braće Reclus, Bakunjina i Jeana Gravea – te u njegovim osobnim simpatijama: “Sudbina anarhista Ravahola ili tragedija Emme Goldmann koja je objavila Mother Eart posebno su ga potresli…“. Ovo se svjedočanstvo pojavilo u jednim češkom časopisu 1946. u malo drugačijoj inačici, a da nije privuklo pozornost. Ali poslije, objava te inačice u dodatku jedne poznate knjige Klausa Wagenbacha o Kafkinoj mladosti (1958) – prvo djelo koje je otkrilo poveznice pisca s krugovima praških slobodara – proizvest će niz polemika koje će dovoditi u sumnju njezinu vjerodostojnost.

Treći je dokument Razgovori s Kafkom Gustava Januha, koji se pojavio u prvom izdanju 1951. i u drugom, značajno proširenom, 1968. Ovo svjedočanstvo, koje se poziva na razmjenu misli s praškim piscem posljednjih godina njegovog života (od 1920), navodi na to da je Kafka sačuvao simpatiju za slobodare. Ne samo da ocjenjuje češke anarhiste kao ljude „vrlo ljubazne i vesele“, toliko „ljubazne i prijateljski nastrojene da se smatrao obveznim vjerovati u svaku njihovu riječ“, nego političke i društvene misli koje iznosi tijekom tih razgovora ostaju vrlo obojane slobodarskom misli. Na primjer, njegova definicija kapitalizma kao „sustava odnosa ovisnosti“ u kojemu je “sve hijerarhizirano, sve je ulančeno” je tipično anarhistička, zbog njegovog ustrajanja na svojstvu autoritarnosti tog sustava – a ne na gospodarskom izrabljivanju kao što to kaže marksizam. Također njegov sumnjičav odnos prema organiziranom radničkom pokretu izgleda da je pod utjecajem slobodar-skog nepovjerenja prema strankama i političkim institu-cijama: iza radnika koji idu u koloni „već napreduju sekretari, birokrati, profesionalni političari, svi moderni sultani od kojih se neki pripravljaju za dolazak na vlast… Revolucija hlapi, ostaje onda samo talog nove bi-rokracije. Lanci izmučenog čovječanstva su u ministar-skoj iskaznici”.

Zadržano u njezinom drugom izdanju (1968), iznosi potpunu inačicu njegovih bilješki, koje su bile izgubljene poslije rata i pronađene kasnije. Januh donosi slijedeći razgovor s Kafkom: “Jeste li proučili Ravaholov život? Da! I ne samo Ravaholov, nego također i život raznih drugih anarhista. Bacio sam se na biografije i uronio u Godwinove, Proudhonove, Stirnerove, Bakunjinove, Kropotikinove, Tuckerove i Tolstojeve ideje; posjećivao sam razne skupine, bio nazočan sastancima, ukratko, u to sam uložio puno vremena i novca. Sudjelovao sam 1910. na sastancima koje su držali češki anarhisti u jednoj gostionici koja se zvala „Zum Kanonenkreuz“, u kojoj se sastajao krug anarhista nazvanih Kružok mladih… Na te sastanke puno puta pratio me je Max Brod, no oni mu se u stvari nisu previše sviđali, […] Prema mojemu mišljenju, radilo se o vrlo ozbiljnoj stvari. Išao sam Ravaholovim tragom. On me odveo zatim do Ericha Mühsama, pa do Arthura Holitschera i do bečkog anarhiste Rudolfa Grosmana. Svi su nastojali ostvariti ljudsku sreću bez Božje milosti. Razumio sam ih. Ipak, […] nisam mogao dugo nastaviti hodati uz njih”.

Prema vrlo raširenim mišljenjima komentatora, ova druga inačica je manje vjerojatna od prve, naročito zbog svog tajanstvenog porijekla (bilješke izgubljene pa promađene). Potrebno je nadodati, u ovom posebnom slučaju koji nas zanima, jednu očitu grešku: Max Brod, prema njegovu vlastitu priznanju ne samo da nije nikad pratio svog prijatelja na sastanke kluba anarhista, nego nije ništa znao o njegovom sudjelovanju u aktivnostima praških slobodaraca. Hipoteza na koju navode ovi dokumenti – Kafkino zanimanje anarhističke ideje - potvrđena je iz nekih napomena u njegovim intimnim spisima.

Na primjer, u njegovom dnevniku nalazimo ovakav kategorički imperativ: “Ne zaboravi Kropotkina!“, a u jednom pismu Maxu Brodu u studenom 1917. iskazuje svoje oduševljenje za jedan projekt časopisa (List borbe protiv volje moćnika) kojeg je predložio frojdijanski anarhist Otto Gross. Ne treba zaboravti slobodarski duh koji je izgleda nadahnuo neke od njegovih izjava; na primjer, malena zajedljiva primjedba koju je jednog dana rekao Maxu Brodu, a odnosila se na njegovo radno mjesto, Ured za socijalno osiguranje (gdje su dolazili radnici žrtve nesreća tražiti svoja prava): “Kako su ponizni ovi ljudi… Dolaze moliti. Umjesto da zauzmu zgradu napadom i sve unište, oni dolaze moliti".

Vrlo je vjerojatno da ova različita tumačenja – naro-čito dva posljednja - sadržavaju netočnosti i pretjeri-vanja. Klaus Wagenbach i sam priznaje (povodom Maresa) da su „neki detalji možda lažni“ ili barem „pretjerani“. Na isti način, prema Maxu Brodu, Mares, kao i mnogi drugi svjedoci koji su poznavali Kafku, „nastoji pretjerivati“, naročito glede raširenosti njegovih prijateljskih veza s piscem. Glede Januša, ako prva verzija njegovih sjećanja daje dojam „autentičnosti i vjerodostojnosti“, jer ona „donose jasne znakove stila kojim se Kafka izražavao“, druga inačica mu izgleda puno manje dostojna povjerenja.

Ali, jedna je stvar utvrditi kontradikcije ili pretjeri-vanja u ovim dokumentima, a druga je stvar cjelokupno ih odbiti, označavajući kao „čistu legendu“ obavijesti o vezama između Kafke i čeških anarhista. To je stajalište nekih specijalista, među kojima su Eduard Goldstücker, Hartmut Binder, Ritchie Robertson i Ernest Pawel – prvi od njih je češki komunistički književni kritičar, a ostala trojica su autori Kafkinih biografija kojima se ne može nijekati vrijednost. Njihovo nastojanje da prikažu anar-hističku epizodu u Kafkinu životu zaslužuje da bude raspravljeno do u detalje, u toj mjeri u kojoj ono ima očite političke implikacije. Prema mišljenju E. Gold-stückera – jako poznat zbog svojih nastojanja s ciljem da „rehabilitiraju“ Kafku u Čehoslovačkoj 60. godina XX. stoljeća – sjećanja Maresa, koje je ponovno objavio Wagenbach, „pripadaju kraljevstvu fikcije“. Njegov središnji argument je da nije shvatljivo da bi revo-lucionari, anarho–komunisti primili na svojim sastan-cima „jednog čovjeka kojeg nisu poznavali“ i koji je, štoviše, uvijek šutio (prema Kahi i Maresu).

Dakle, ono što izgleda čudno je da Goldstücker zabo-ravlja da Kafka nije bio netko „nepoznat“, nego, napro-tiv, da su ga osobno poznavala dva glavna organizatora tih sastanaka: Mihal Kaha i Mihal Mares (a isto tako i drugi sudionici, kao Rudolf Illovy, njegov stari prijatelj iz gimnazije). Ipak – na pomalo proturječan način s onim što je rečeno ranije – Goldstücker završava tako da dopušta da je Kafka sudjelovao u anrhističkim djelova-njima, tvrdeći jednostavno da to sudjelovanje nije tra-jalo nekoliko godina, kao što tvrdi Mares, nego je njegova nazočnost bila ograničena na „nekoliko sas-tanaka“. Budući da sâm Mares izričito navodi samo pet sastanaka, ne vidi se dobro iz kojeg razloga Goldstücker kategorički odbija također i njegovo svjedočenje. Hartmut Binder, autor jedne vrlo detaljne i eruditske Kafkine biografije, je taj koji razvija na vrlo energičan način tezu prema kojoj su veze između Kafke i praških anarhističkih krugova „legenda“ koja pripada „kraljev-stvu mašte“. Klausa Wagenbacha su optužili da je koris-tio izvore „koji su bili u skladu s njegovom ideologijom“ (Kaha, Mares i Januš), ali kojim “manjka vjerodostojnost ili su još i namjerne krivotvorine".

Prvi problem s ovakovom vrstom rasuđivanja je slijedeći: zašto se tri svjedočenja koja se smatraju „malo vjerodostojnima“ poklapaju s tvrdnjom o vezama između Kafke i slobodarskih socijalista? Zašto ne pronalazimo „tobožnja“ svjedočanstva o čestom sudjelovanju Kafke na cionističkim, komunističkim ili socijaldemokratskim sastancima? Teško je razumjeti – osim ako ćemo zamis-liti jednu anrhističku urotu – zašto bi postojale jedino „krivotvorine“ točno u tom pravcu. Ali, proučimo izbliže Binderove argumente – žučljiva rasprava protiv Wagen-bacha nije pošteđena „ideoloških“ motiva.

Prema njegovu mišljenju, jednostavna činjenica da je Brod saznao za te navodne aktivnosti samo nekoliko godina nakon Kafkine smrti, i to od strane Mihala Kahe, starog člana ovoga anarhističkog pokreta […] svjedoči protiv vjerodostojnosti te informacije. Zato je “gotovo nezamislivo da Brod, koji je u tom razdoblju išao na dva putovanja za praznike s Kafkom i s kojim se svako-dnevno susretao […] mogao ne biti upoznat sa zanima-njem svog najboljeg prijatelja za anarhistički pokret”. Dakle, ako je to „ gotovo nezamislivo“ (utvrdimo ipak da izraz „ gotovo“ ostavlja tračak sumnje), kako to da je glavni zainteresirani, to jest sâm Max Brod, smatrao tu informaciju kao potpuno pouzdanu, jer ju je uporabio također i u romanu Stefan Rott kao i u biografiji svojega prijatelja? Ista stvar važi za jedno drugo Binderovo obrazloženje: “slušati u zadimljenoj pivnici političke razgovore jedne skupine koja je djelovala izvan zakona… ta je situacija nezamisliva za Kafkinu osob-nost“. Pa ipak, ova situacija nije bila nipošto čudna u očima Maxa Broda, koji je ipak poznavao nešto od Kafkine osobnosti. Bilo kako bilo, ništa u Kafkinom djelu ne daje nam naslutiti da je on imao tako prazno-vjerno štovanje za legalnost!

Da bi se jednom zauvijek pokušao osloboditi svjedočenja Mihala Maresa, Binder se uporno poziva na jedno Kafkino pismo Mileni, u kojemu Maresa opisuje kao „nekog kojega je sreo na ulici“. On razvija slijedeće razmišljanje: Kafka izričito podcrtava da je njegov odnos s Maresom samo jedan od onih Gassenbekanntschaft (znanac s ulice). Ovo je najjasniji pokazatelj da Kafka nije nikad sudjelovao na nekom anarhističkom sastan-ku". Najmanje što se može reći je da između premise i zaključka postoji jedan očiti non sequitur! Sve ono što se može izvući iz Kafkinog pisma Mileni je da je Mares u svojemu svjedočenju iz 1946. vjerojatno pretjerao prijateljske veze između sebe i Kafke, ali nema nikakvog proturječja u njihovim sporednim odnosima i Kafkinom sudjelovanju na anarhističkim sastancima gdje se na-lazio, između ostalih, i mladi Mares.

Premda se njihovo poznanstvo ograničavalo na susrete na ulici (Kafkina kuća je bila blizu mjesta gdje je Mares radio), to ne bi spriječilo Maresa da mu doda letke i pozive za sastanke i manifestacije, da potvrdi njegovu prisutnost u nekim od njegovih aktivnosti i također da mu oda štovanje, kad je prigoda, s jednim primjerkom Kropotkinove knjige. Mares posjeduje, kao materijalni dokaz svojih veza s Kafkom, jednu poštansku dopisnicu koju mu je poslao pisac s nadnevkom od 9. prosinca 1910. On tvrdi – ali tu je tvrdnju nemoguće provjeriti – da je primio više pisama od svog prijatelja „koja su nestala za vrijeme mnogobrojnih pretresa u mojoj kući u tom razdoblju“. Binder daje na znanje postojanje tog dokumenta, ali polazeći od činjenice da je dopisnica bila adresirana na „Josepha Maresa“ (a ne na Mihala) i misli da ima nov dokaz „izmišljanja“ svjedočanstva: bilo bi potpuno nevjerojatno da godinu dana nakon što je upoznao Maresa i sudjelovao zajedno s njim na raznim večernjim sijelima Kluba Mladih, Kafka „ne zna njegovo ime“. Dakle, taj argument ne vrijedi iz jednog jedno-stavnog razloga: prema njemačkim izdavačima dopisi-vanja između Kafke i Milene, pravo ime Maresa nije bilo Mihal nego…Joseph.

Glede Januša, ako Binder odbacuje kao čistu izmišljo-tinu verziju iz 1968. njegovih sjećanja, izviješće o anar-histima iz 1951. izgleda mu da „može biti utemeljeno na pravom sjećanju“. Ali, nastoji ga svesti na nešto bezna-čajno, pretvarajući ga na pasus spomenut u pismu Mileni: poznanstvo „na ulici“ pjesnika Mihala Maresa. Dakle, u razgovoru koji prenosi Januš govori se o „anarhistima“ u množini, „tako ljubaznim i prijaznim“, što pretpostavlja da je Mares daleko od toga da bude tek slobodarski borac kojeg susreće Kafka. Zajedno s disku-sijom Hartmuta Bindera u ovom naumu ostaje mučan dojam odlučnog i sustavnog pokušaja – koji od svake travke radi snop – uklanjanja iz Kafkinog lika crne mrlje koja bi bila – sa stanovišta konzervativne politike – nje-govo sudjelovanje na sastancima koje su organizirali praški slobodari.

Nekoliko godina poslije, u svojoj biografiji o Kafki – djelu vrijednom pozornosti - Ernst Pawel brani na očit način iste Binderove teze: radi se o tomu „da se pokopa jedan od velikih mitova“ vezanih uz Kafkinu osobu, to jest „legenda o Kafki kao urotniku u krilu češke anar-hističke skupine Klub Mladih“. Ovu legendu dugujemo „plodnim sjećanjima bivšeg anarhista M. Maresa koji u svojim sjećanjima, pomalo fantastičnim a objavljenim 1946, opisuje Kafku kao prijatelja i druga koji je sudjelovao na sastancima i u anarhističkim manifes-tacijama“. „Maresova pripovijest, koju je kasnije i Januš iskitio, nalazi se u raznim biografijama o Kafki, koje nam ga prikazuju kao mladog urotnika i kao suputnika češkog slobodarskog pokreta. Ova pripovijest je, dakle, potpuno smetnula s uma sve što znamo o njegovu životu, o njegovim prijateljima i o njegovu karakteru. Vrlo malo vjerojatan kao urotnik, kako bi on mogao, i čak i htio, skrivati svoj angažman bliskim prijateljima koje je viđao svaki dan? ".

„Legendu“ je utoliko lakše opovrgnuti ako ne odgo-vara ni jednom od izvora koji su u pitanju: niti Kaha (Pawel ga ne spominje), niti Mares ili Januš – a još manje Wagenbach – nisu nikada mislili da je Kafka bio „urotnik u krilu anarhističke skupine“. Mares izričito ustraje na činjenici da Kafka nije bio član nikakve orga-nizacije. Osim toga, ne radi se o „zavjeri“ nego o sudje-lovanju na sastancima koji su bili, u najvećem broju slu-čajeva, otvoreni za javnost. Glede „skrivanja od bliskih prijatelja“, to jest Maxa Broda, već smo pokazali uzalud-nost tog argumenta. Ernst Pawel nam daje jedan dodatni razlog kao potvrdu svoje teze: „nepojmljivo„ je da je „netko tko je imao gotovo položaj službenika“ izbjegao pozornosti policijskih doušnika. Dakle, dokumenti pra-ške policije „ne sadrže niti najmanju aluziju na Kafku“. Primjedba je zanimljiva, ali odsutstvo jednog imena u arhivama policije nije nikad bio po sebi dovoljan dokaz nesudjelovanja. Osim toga, malo je vjerojatno da policija raspolaže imenima svih onih koji su prisustvovali javnim sastancima koje su organizirali razni anarhistički klu-bovi: ona se zanimala za „agitatore“, za vođe tih društa-va, radije nego za osobe koje su bile prisutne u tišini…

Ipak, Pawel se razlikuje od Bindera svojom sprem-nosti da prizna vrijednost činjenica koje su sugerirane ovim svjedočanstvima u jednoj ublaženoj verziji: “Istina je puno prozaičnija. Kafka je stvarno poznavao Maresa […] i bez sumnje je mogao biti prisutan na javnim sas-tancima ili na manifestacijama, u ulozi zainteresiranog promatrača. Njegove socijalističke sklonosti su potvrdili Bergmann i Brod […]. U godinama koje su slijedile, izgleda da se interesirao za filozofski i nenasilni anar-hizam Kropotkina i Alexandra Herzena".

Nismo puno udaljeni od Wagenbachovih zaključaka… Istražimo sada gledište Ritchija Robertsona, autora značajne studije o životu i djelu praškog židovskog pisca. Prema njegovu mišljenju, informacije koje su dali Kaha i Mares moraju se „gledati sa skepticizmom“. Njegovi su glavni argumenti u toj stvari preuzeti od Goldstückera i od Bindera: kako se može dogoditi da bi jedna skupina, koja se sastaje tajno, mogla primiti u svoj krug jednog tihog posjetitelja „koji je, zato jer su malo znali o njemu, mogao biti špijun“? Kako je moguće da Brod nije znao ništa o sudjelovanju svog prijatelja tim sastancima? Kakvu važnost možemo dati Maresovom svjedočanstvu, smatrajući ga da je bio tek Kafkin Gas-senbekanntschaft? Ukratko, „zbog svih ovih razloga, prisutstvo na anarhističkim sastancima izgleda da je upravo obična legenda”. Beskorisno je vraćati se na te prigovore, za koje sam već prije pokazao da su od male vrijednosti. Ono što je potpuno novo i zanimljivo u Ro-bertsonovoj knjizi je pokušaj predlaganja alternativnog tumačenja Kafkinih političkih ideja, koje ne bi bile, po njemu, niti socijalističke, niti anarhističke, nego roman-tičarske. Onakav antikapitalistički romantizam koji ne bi bio ni na desnoj ni na lijevoj strani. Dakle, ako je roman-tičarski antikapitalizam zajednička matica nekom obliku konzervativnih i revolucionarnih misli - i na taj se način izdiže iznad tradicionalne podjele na desno i lijevo - to nipošto ne smeta samim piscima romantizma da se svr-staju jasno na jedan ili drugi kraj takve vizije svijeta: reakcionarnom i revolucionarnom romantizmu.

Zapravo, anarhizam, slobodarski socijalizam, anarho-sindikalizam paradigmatski su primjer „lijevog roman-tičarskog antikapitalizma“. Kao posljedicu toga, defini-rati Kafkinu misao kao romantičarsku - što mi izgleda potpuno prikladno – ne znači u stvari da nije „ljevi-čarska“, konkretno sklona romantičarskom socijalizmu sa slobodarskom težnjom. Kao kod svih romantičara, njegova kritika suvremene civilizacije je mješavina nos-talgije za prošlošću, predstavljene u njegovim očima jidiš kulturom židovskih zajednica Istočne Europe. S značajnom intuicijom, André Breton je pisao: “Iako vre-menski usklađena, (Kafkina misao) simbolično okreće unatrag kazaljke sata na praškoj sinagogi". Zanimanje za anarhističku epizodu u Kafkinoj biografiji (1909 – 1912), jest u tomu što nam ona nudi jedan od ključeva koji rasvjetljavaju čitanje njegova djela – posebno djela napisana nakon 1912. Kažem, jedan od ključeva, jer draž ovog djela dolazi također iz njegovog osobito više-značnog karaktera, nesvodljivog na jednoznačno tuma-čenje. Slobodarsko ćudoređe se izražava u različitim situacijama koje su u srcu njegovih glavnih literarnih tekstova, ali iznad svega u radikalno kritičnom načinu u kojem je opsesivno i zastrašujuće lice neslobode: auto-ritet. Kao što je dobro rekao André Breton, „nijedno djelo se ne bori toliko protiv prihvaćanja jednog vrhov-nog principa, stranog onome koji misli".

Jedna antiautoritarnost slobodarskog nadahnuća pro-vlači se kroz čitavo Kafkino romaneskno djelo u kretanju od „depersonalizacije“ i rastućeg otuđenja: od očevog i osobnog autoriteta prema admistrativnom i anonimnom autoritetu. Još jednom, ne radi se o bilo kakvoj političkoj doktrini, nego o stanju duše i o jednoj kritičkoj senzi-bilnosti – čije je glavno oružje ironija, humorizam, onaj crni humor koji je, prema Andreu Bretonu „uzvišena pobuna duha“. Ovo stajalište ima intimne i osobne kori-jene u njegovom odnosu s ocem. Despotski autoritet pater familiasa je za pisca sâm arhetip političke tiranije. U svojem Pismu ocu iz 1919. godine Kafka se sjeća: “Poprimili ste u mojim očima zagonetni karakter koji imaju tirani čije se pravo ne temelji na razmišljanju nego na njihovoj osobi”. Suočen s brutalnim ponašanjem, nepravednim i samovoljnim prema zaposlenicima svojeg oca, osjećao se solidaran s žrtvama: “To mi je učinilo dućan nepodnošljivim, previše me je podsjećao na vlas-titu situaciju u odnosu na tebe… i zato sam neizbježno stajao na stranu osoblja…”.

Glavna svojstva autoritarizma u Kafkinim djelima su: 1) samovolja: odluke su nametnute odozgo, bez ikakvog opravdanja – moralnog, razumnog, ljudskog – često postavljajući neumjerene i apsurdne zahtjeve prema žrtvi; 2) nepravda: krivnja se smatra – krivo, kao očita, koja se podrazumijeva sama od sebe, bez nužnosti dokaza i kazne su potpuno prevelike „krivnji“ (nepostojeća ili banalna). U svojem prvom važnom djelu, Osuda, iz 1912, Kafka postavlja u prizor jedino očinski autoritet; i to je, također, jedno od njegovih rijetkih djela u kojem se junak (Georg Bendemann) podvrgava potpuno i bez otpora na samovoljnu osudu: naređenje koje je otac dao samovoljno svojem sinu, da se baci u rijeku! Uspoređujući ovu pripovijest s Procesom, Milan Kundera primjećuje: “Sličnost između dvije op-tužbe, krivnje i egzekucije odaju stalnost koja povezuje bliski obiteljski „totalitarizam“ s onim velikih Kafkinih vizija". U njegovim dvama velikim romanima Procesu i Zamku radi se ,naprotiv, o „totalitarnoj“ moći, savršeno anonimnoj i nevidljivoj.

Roman Amerika, iz 1913–14, sačinjava u tom smislu nešto između ta dva romana: samovoljne su osobe ponekad očinske figure (otac Karla Rossmanna i stric Jacob), ponekad su visoki rukovoditelji Hotela (Šef osoblja i Portir). I ovi posljednji imaju izgled osobne tiranije, kojem se pridružuje birokratska hladnoća s pojedinačnim, kukavnim i okrutnim despotizmom. Simbol ove kažnjavajuće samovolje izvire već iz prve stranice knjige: demistifikacija američke demokracije, predstavljene slavnim kipom Slobode na ulazu u newyoršku luku, gdje Kafka zamjenjuje u njegovoj ruci baklju sabljom… U jednom svijetu bez pravde, gole snage, samovoljna moć neograničeno kraljuje. Simpatije junaka su na strani žrtava tog društva: kao što je vozač automobila u prvom poglavlju primjer „patnje siro-mašnog čovjeka podčinjenog moćnima“, ili Terezine majke, gurnute u samoubojstvo zbog gladi i siromaštva. Pronalazi prijatelje i saveznike među siromašnima: samu Terezu, studenta, stanovnike pučke četvrti koji ga odbijaju predati policiji – jer, piše Kafka u jednom komentaru koji puno otkriva: “radnici nisu na strani autoriteta".

S gledišta onoga što nas zanima, veliki preokret u Kafkinom djelu je pripovijest U kažnjeničkoj koloniji, napisana malo poslije Amerike. Malo je tekstova u svjetskoj književnosti koji prikazuju lice autoriteta tako nepravednim i zločinačkim. Ne radi se o moći pojedinca – Zapovjednici (stari i novi) igraju drugorazrednu ulogu u pripovijesti – nego o jednom bezličnom mehanizmu. Okvir pripovijesti je kolonijalizam… francuski. Službe-nici i zapovjednici kolonije su Francuzi, dok su skromni vojnici, istovarivači u luci, žrtve koje moraju biti osuđene su „domoroci“ koji „ne razumiju ni riječi francuskog“. Jednog „domorodačkog“ vojnika su časnici osudili na smrt, a njihova je pravna doktrina sažeta u malo riječi, samovolja: “Krivnju nikad ne treba stavljati u sumnju!“ Njegova egzekucija se mora izvesti jednim strojem za mučenje, koji polagano piše na njegovom tijelu s iglama koje ga probadaju: „Poštuj svoje nadre-đene“. Središnji lik pripovijesti nije putnik koji gleda događaje s nijemim neprijateljstvom, niti zatvorenik koji uopće ne reagira, niti časnik koji vodi egzekuciju, niti Zapovjednik kolonije. To je sâm Stroj. Čitava se pripo-vijest vrti oko tog zlokobnog stroja (Aparat), koji izgleda da je sve više svrha sam sebi, prema rečima časnika koji vrlo detaljno za vreme njegovog delovanja daje obja-šnjenja putniku. Aparat nije tu da kazni čovjeka, nego je upravo čovjek taj koji je tu zbog Aparata, da bi ga opskrbio tijelom na kojem on može pisati svoje estetsko remek–djelo, svoj krvavi natpis ukrašen „mnogim iza-branim pjesmama i uljepšanjima“. I sâm je časnik samo sluga Stroja i na kraju se i sâm žrtvuje tom nezasitnom Molohu.

Na kakav konkretan „Stroj moći“, na kakav „Aparat samovolje“, kojemu su žrtvovali živote, je mislio Kafka? Pripovijest U kažnjeničkoj koloniji napisana je u listo-padu 1914, tri mjeseca poslije izbijanja Prvog svjetskog rata…U Procesu i u Zamku ponovno nalazimo samo-volju kao hijerarhizirani „aparat“, apstraktan, bezličan: birokrati, koliko je god njihov karakter kukavan i bru-talan ili prljav, oni su samo zupčanici tog stroja. Kao što oštroumno primjećuje Walter Benjamin, Kafka piše s gledišta „modernog građanina koji zna da je izručen jednom birokratskom nedostupnom aparatu čiji rad kontroliraju instance koje ostaju u sjeni također i svojim izvršnim organima, najviše zbog onih kojima on manipulira”.

Kafkino djelo je u isto vrijeme duboko ukorijenjeno u praško okružje – kako to primjećuje André Breton, „ujedinjuje sve ljepote, i čarolije Praga – i savšeno univerzalno. Suprotno od onoga što se često misli, njegova dva velika romana nisu kritika stare carske austro-ugarske Države, nego državnog aparata ukoliko je i moderniji: njegov anonimni bezlični karakter što se tiče otuđenog birokratskog aparata, „postvarenog”, autonom-nog, preobraženog na kraju u sebe samog. Jedan od-omak iz Zamka posebno razjašnjava takvo gledište: on je malo remek-djelo crnog humora u kojem gradonačelnik sela opisuje službeni aparat kao jedan samostalan stroj koji izgleda radi „za sebe sama“: “Reklo bi se da administrativni organizam ne podnosi napetost, nervozu koja je trajala godinama zbog iste stvari, možda nedo-stojne po svojoj prirodi, tako da i ona sama može izreći kaznu bez pomoći funkcionara". Ova duboka intuicija o birokratskom stroju kao slijepom zupčaniku u kojem odnosi među pojedincima postaju stvar, neovisan pred-met, je jedan od modernijih, aktualnijih, lucidnijih vidova Kafkina djela. Slobodarsko nadahnuće inspisano je u srcu Kafkinih romana, koji govori o Državi – bilo da je u obliku „administracije“ ili „pravde“ – kao o sustavu bezličnog nadzora koji gnječi, guši ili ubija pojedince. Taj je jedan tjeskoban, mračan, nerazumljiv svijet, u ko-jem kraljuje nesloboda.

Često se Proces prikazivao kao proročansko djelo: autor je predvidio svojom vizionarskom maštom pravo-suđe totalitarnih država, nacističke ili staljinističke procese. Bertold Brecht, pristaša SSSR-a, osvrnuo se, u jednom razgovoru s Walterom Benjaminom, na Kafku 1934. (prije procesa u Moskvi): “Kafka ima samo jedan problem, a to je organizacija. Ono što ga je zgrabilo je strah pred Državom, mravinjakom, pred načinom na koji se sami ljudi otuđuju kroz oblike njihovog zajedničkog života. I predvidjeo je razne oblike te otuđenosti, kao na primjer metode GPU-a“. Ne dovodeći u sumnju prikladnost ovoga poštivanja pronicljivosti praškoga pisca, treba se ipak podsjetiti da Kafka ne opisuje u svojim romanima države „izuzetke“: jedna od naj-važnijih misli – čije je srodstvo s anarhizmom očito – koju njegovo djelo sugerira, je otuđena i ugnjetavalačka priroda „normalne“ Države, zakonite i ustavne. Već od prvih redaka Procesa rečeno je jasno: “K. je živio u jednoj Državi prava (Rechtstaat), svuda je vladao mir, svi su zakoni bili na snazi, tko se dakle usudio napasti ga u njegovoj kući?".

Kao i njegovi praški prijatelji anarhisti, izgleda da je smatrao svaki oblik Države, Državu kao takvu, kao samovoljnu hijerarhiju koja ukida slobodu. Država i njezino pravosuđe su također, zbog svoje same prirode, lažni sustavi. Ništa to ne ocrtava bolje od razgovora, u Procesu, između K. i opata povodom tumačenja para-bole o čuvaru zakona. Za opata, „sumnjati u čuvarovo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon“ – klasičan argument svih predstavnika reda. K. nadodaje da ako se prihvati to mišljenje „treba vjerovati sve ono što kaže čuvar“, što mu izgleda nemoguće: “Ne, kaže opat, nismo obvezni vjerovati da je istina sve što kaže, dovoljno je da se zadrži nužno. Žalosno mišljenje, kaže K., ono će podignuti laž na visinu svjetskog pravila“. Kao što vrlo točno primjećuje Hannah Arendt u svojem članku o Kafki, razgovor s opatom otkriva „tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima kao vjerovanje u nužnost po sebi, s obzirom na to da su birokrati u posljednjoj analizi službenici nužnosti“.

Napokon, Država i Suci manje upravljaju vršenjem pravde koliko lovom na žrtve. U jednoj slici, koja se može usporediti s onom iz romana Amerika kada mijenja baklju sa sabljom na Kipu Slobode, u Procesu vidimo sliku slikara Titorellija koja – pretpostavlja se - da predstavlja božicu Pravde, ali kada je djelo dobro osvijetljeno, božica Pravde se pretvara u božicu Lova. Birokratska i pravosudna hijerarhija čine jednu ogromnu organizaciju koja prema Jozefu K., žrtvi u Procesu,“ ne samo da koristi potkupljive čuvare, inspektore i glupave istražne suce … nego još i drži čitavu sudsku vlast na visokom položaju s njihovom neizbježnom pratnjom slugu, pisara, žandara i drugih pomoćnika, možda čak i krvnike, ne povlačeći se pred riječju“. Drugim riječima: autoritet Države ubija. Joseph K. će se susresti s krvni-cima u posljednjem poglavlju knjige, kada ga dva službenika ubijaju „kao psa“. „Pas“ sačinjava za Kafku etičku kategoriju – ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno podčinjava autoritetima, bilo koji da su oni. Trgovac Block na koljenima kraj nogu odvjetnika je tipični primjer: “Sada nije više bio klijent, bio je odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se uvuče pod krevet puzeći i lajući, kao iz dna neke jazbine, napravio bi to sa zadovoljstvom“. Sram koji mora proživjeti Joseph K. (posljednje riječi Procesa) je onaj da je umro „kao pas“, podčinjavajući se bez otpora svojim krvni-cima. Isti je slučaj s zatvorenikom iz pripovijesti U kažnjeničkoj koloniji koji niti ne pokušava pobjeći i ponaša se s „pasjom“ podložnošću (hündisch).

Mladi Karl Rossmann, u romanu Amerika, je primjer nekoga tko se pokušava – a da nikad ne uspije – odu-prijeti „autoritetima“. U njegovim očima postaju psi samo oni „koji to hoće biti“. Odbijanje da se podčini i da puzi kao pas pojavljuje se tako kao prvi korak prema hodanju uspravno, prema slobodi. Ali Kafkini romani nemaju „junake“, niti buduće utopije: ono o čemu se radi je da se pokaže s ironijom i lucidnosti licemjerno lice naše epohe. Nije slučajno ako je riječ „kafkijanski“ ušla u govorni jezik: ona pokazuje jedan vid društvene stvarnosti koje sociologija ili politička znanost nastoje ignorirati, ali kojeg je Kafkina slobodarska osjećajnost zadivljujuće uspjela uhvatiti: tlačiteljska i apsurdna priroda birokratske more, neprovidnost, neprobojni i nerazumljivi karakter pravila državne hijerarhije, tako kako su oni bili življeni odozdo i izvana – suprotno društvenoj znanosti koja se ograničila općenito istraži-vati birokratski stroj „iznutra“ ili u odnosu s onima „ odozgo“ (Država, autoriteti, institucije): njegov „djelo-tvorni“ ili „nedjelotvorni“, „racionalni“ ili „unaprijed racionalan“ karakter.

Društvena znanost još nije proučila koncept za taj „tlačiteljski efekt“ birokratskog otuđenog sustava, koji sačinjava bez sumnje jedan od najkarakterističnijih fenomena modernog društva, kojeg svakodnevno proživljavaju milijuni muškaraca i žena. Čekajući, ova bitna dimenzija društvene stvarnosti nastavit će biti opisivana pozivajući se na Kafkino djelo.

___

Michael Löwy je voditelj istraživanja u CNRS (Pariz) i nastavnik na Visokoj školi društvenih znanosti. Autor je mnogobrojnih djela prevedenih na više od dvadeset jezika, upravo je objavio studiju o Walteru Benjaminu. Predaje na temu «O konceptu povijesti» i trenutno radi na djelu Franza Kafke.

S talijanskog preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić

http://elmundosefarad.wikidot.com/franz-kafka-i-slobodarski-socijalizam


  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post42

O Procesu

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 01:15:40
http://pulse.sm-art.info/franc-kafka-proces/

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post40

Interpretacije

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 01:14:06

Franc Kafka, PROCES, nedovršeni roman

http://www.interpretacije.com/2010/06/franc-kafka-proces-nedovrseni-roman.html

Franc Kafka, PREOBRAŽAJ, pripovetka

http://www.interpretacije.com/2010/03/franc-kafka-preobrazaj-pripovetka.html

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post39

Pisma Mileni

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 01:00:21

Pisma Mileni

Franc Kafka

Najpotpunije izdanje do danas! Jedino ovo! Prvi put kod nas necenzurisana i po

autentičnom redosledu sređena najnapetija ljubavna prepiska na svetu! U

rukama vam je takoreći ljubavni roman koji je više od svakog romana,

napisan u vidu dramatičnog niza Kafkinih pisama Mileni Jesenskoj. To je

goli Kafka, mada usred gomile obučenih. Uzbudljiv dokument neuporedive

strasti, bezdanosti i bola. Prvi put ovo izvanredno epistolarno delo

života imate u danas najcelovitjoj i, po redosledu pisama,

verodostojnoj verziji. I tek sad istinski blista, s nikad prevedenim i

iključivanim delovima pisama.

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post36

Proces

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 00:45:37
http://www.scribd.com/doc/31465120/Franc-Kafka-Proces

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post33

O Kafki opet

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 00:38:42

ZANIMLJIVOSTI IZ KAFKINOG ŽIVOTA

Stid će nas nadživeti

Franc Kafka je rođen 3. jula 1883. godine u Pragu, u porodici jevrejsko-češkog trgovca (majka Julija i otac Herman), koji će kasnije postati imućan. Sin će do smrti biti pod dubokim i opterećujućim dojmom svojeg autokratskog oca (i taj će odnos sin-otac biti aktualizovan, ali nikad jednoznačno, na brojnim Kafkinim stranicama). Kao osamnestogodišnjak (1901) otpočinje sa studijama germanistike i prava; ovo drugo će diplomirati 1906. i narednu godinu obavlja sudsku praksu, a između 1908. i 1922. radi kao nameštenik jednog osiguravajućeg zavoda. (Kancelarije su bile, dakle, Kafkin životni ambijent, jednako kao što su najčešći prostor zbivanja u njegovim romanima i pripovestima; utoliko je on u njih transponirao svoju činovničku egzistenciju.) 1922. godine Kafka je umirovljen, zbog bolesti – još od 1917. bio je bolestan od tuberkoloze, od koje će, sedam godina kasnije, i umreti, kao četrdesetjednogodišnjak. Kafka je živeo usamljenički i patnički, razdiran brojnim sumnjama i zaokupljen teškim pitanjima smisla vlastitog življenja. Nasuprot takvome intezivnom i bogatom duhovnom životu, pretočenom znatnim delom i u neobično i tajanstveno književno delo, njegov je društveni život bio veoma skroman, anoniman gotovo.

Prijateljevao je sa istaknutim piscima M. Brodom i F. Werfelom (Werfel je bio jedan od najznačajnijih kritičara ekspresionizma, pokreta u nemačkoj književnosti druge decenije ovoga veka, kojemu je Kafka bio savremenik, ali i uglavnom po strani od njega), te kontaktirao sa još nekolicinom (M. Buber, J. Urzidil).

Njegov je odnos prema ženama bio vanredno komplikovan (i o tome svedoči književno delo) – zna se tako da je o braku imao visoko mišljenje, priželjkivao ga je, ali mučen strahovima, nesigurnošću, te nastojanjem da se preda jedino umetnosti, nije se nikad odvažio da uđe u nj. 1914. godine je dvaput obavljao zaruke sa češkom Njemicom Felice B. i oba ih puta razvrgao – od te veze ostala su ”Pisma Felicei”, sakupljena u knjigu tek 1967. U poslednjih nekoliko godina života, već bolestan, ući će u dve značajne veze: od 1920. do 1922. sa češkom spisateljicom Milenom Jesenski-Polak. (”Pisma Mileni” publicirana su 1952. godine), a 1923. zaljubljuje se u glumicu Doru Diamant, sa kojom će, kao slobodni umetnik, živjeti u Berlinu. Zbog uznapredovale bolesti odlazi 1924. u sanatorijum Kierling kod Beča, i tu umire, 3. juna 1924. godine.

Za Kafkina života objavljene su dve zbirke njegovih pripovedaka (Posmatranje, 1913. i Seoski lekar, 1919), te još nekoliko pojedinačnih pripovesti (Ložač, fragment, 1913, Preobražaj i Presuda 1916, te U kaznjeničkoj koloniji 1919). Najveći deo njegova opusa tek je posthumno publikovan – godine 1925. Proces; 1926. Zamak, a 1927. i treći roman, Amerika (fragment); 1931. godine štampana je knjiga pripovedaka Pri gradnji kineskog zida; 1951. Svadbene pripreme na selu i druga proza iz zaostavštine, a 1969. i Sabrane pripovetke; napokon, njegovi Dnevnici 1910-1923 ugledali su svetlo dana 1951, a Pisma 1902-1924 1958. godine...

Što su sva ta i ranije nabrojana dela uopšte sačuvana najveće zasluge pripadaju Kafkinu prijatelju Maxu Brodu, kojega je odredio za izvršioca svoje pomate oporuke. Prema želji koju mu je Kafka izneo u pismu, trebalo je da Brod spali sve što je iza Kafke ostalo. On je svu zaostavštinu sredio (Kafkino je delo fragmentovano, mnoge konačne verzije dao je M. Brod, pa se i tu pojavljuju nove teškoće u tumačenju Kafke), objavio je i sam strastveno komentirao (njegovo teološko tumačenje nanelo je izučavanju Kafke i dosta štete), rečju – Max Brod je najzaslužniji za slavu koju je Kafka stekao, osobito nakon Drugog svetskog rata. Kakav mu je bio odnos prema svetu, takav je bio i Kafkin odnos prema vlastitom pisanju. Ni u svoje spisateljske moći niti u smisao pisanja on nije bio uveren, ali nije umeo naći, isto tako, hrabrosti i opravdanje da svome delu sam presudi. Njegov zahtev da M. Brod spali sve njegove rukopise utoliko ne treba uzimati doslovno (kako se to često čini), kao dokaz da je uistinu želeo da iza njega ništa ne ostane. Uostalom, Brod nije bio ni pouzdan izvršilac oporuke, pošto je jednom ranije pred Kafkom rekao da mu takvu želju neće ispuniti. Mogao je Kafka da to učini sam. No, on je bio čovek koji je sebi dopuštao malo šta; tako se nije usuđivao niti da polaže pravo na vlastito delo. Prepustio je drugima, prepustio je prijatelju, da njegova volja bude, ili, možda još pre, ne bude izvršena.

Poslednji trenuci života za Kafku behu prava Golgota: svaki zalogaj, svaki gutljaj za njega su predstavljali pravu torturu. Imao je toliku potrebu da pije - vino, pivo, vodu - da je počeo da halucinira. Da zlo bude još veće, dobio je trovanje stomaka što je još više pospešilo gubitak tečnosti. Da bi poštedeo svoj gotovo nečujan glas i grlo koje je bilo kao živa rana, sa svojim ukućanima komunicirao je putem cedulja, "papirića ", koji su odavali istu onu opsednutost žeđu: "Kad bih samo mogao da popijem jedan veliki gutljaj vode!". Koliko od tuberkuloze, umirao je jednako i od gladi i žeđi.

Dana 3. juna, Kafka je svom prijatelju, doktoru Klopstoku, rekao: "Ubij me, ako nećeš, onda si ubica!". Klopstok mu je ubrizgao morfijum. Pod dejstvom sedativa, od doktora poverova da je njegova sestra Eli i, plašeći se da je ne zarazi, reče: "Ne, Eli, ne prilazi! Eli, ne prilazi mi!"

Fizički izgled i lik slavnog pisca svojim majstorskim crtačkim perom Kramb je vaskrsao zahvaljujući dobrim fotografijama, ali i vrlo živim opisima Kafke, koji otkrivaju i ono što fotografija ne beleži. Takav je veoma živopisan telesni portret pisca svojim rečima naslikao Gustav Janouh: "Kafka je bio visok, vitak čovek. Imao je crnu kosu, češljanu natrag, orlovski nos, divne sivoplave oči pod upadljivo niskim čelom i slatkogorki osmeh na usnama ... Njegov ten je taman, a crte lica su mu veoma žive ... Govorio je prigušenim i drhtavim baritonom ..."

Franc Kafka je bio nesumnjivo izvanredno složena, preosetljiva i tragična ličnost. Njega su opsedali mnogi neurotični strahovi, jezive prisilne misli i slike o sopstvenoj nasilnoj smrti, razdirali su ga unutrašnji sukobi, imao je ambivalentan odnos prema ženama, nerazrešen odnos prema autoritetu (ocu), mučilo ga je duboko i snažno osećanje krivice. Kafka, rođen u Pragu, nije sebe smatrao ni Nemcem ni Čehom, a nije prihvatao ni svoj jevrejski identitet. Njegovo osećanje identiteta, kako nacionalnog, religijskog, tako i ličnog bilo je konfuzno, bolno i predstavljalo je izvor njegovih duševnih muka. "Šta ja imam zajedničko sa Jevrejima? Jedva imam ičeg zajedničkog sa samim sobom", pisao je Kafka. Još kao dete, a i kasnije, Franc Kafka, uzalud je pokušavao da zadobije ljubav i poštovanje svog oca, čoveka divovske telesne građe i konzervativnih pogleda, koji je prezirao sina (smatrao ga je za "grešku i ništariju") i to mu otvoreno i grubo pokazivao.

Suštinu Kafkinog viđenja misije književnosti i srž njegove vlastite poetike verovatno je najbolje izrazio on sam, kada je zapisao:

Smatram da bi uopšte trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedno i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? ...Potrebne su nam knjige koje na nas deluju poput nesreće koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voleli više od sebe, kao da su nas odagnali u šume, daleko od ljudi, kao samoubistvo; knjiga mora biti sekira za zaleđeno more u nama.

('Kafka' - na češkom jeziku znači 'čavka' i tu je pticu često spominjao u mnogim svojim delima.)

1. Više nego verni Kafkin prijatelj, Maks Brod (1884-1968) svoje je delo, istorijski roman, "Tycho Brahes Weg zu Gott" (1916) objavio s posvetom "…Meinem Freunde Franz Kafka..."

2. Počev od 1906. godine, veletrgovina Hermana Kafke, Kafkinog oca, bila je smeštena u palati Kinski, na Starogradskom trgu. Pre toga, u toj palati u rokoko stilu, bila je nemačka gimnazija, koju je, pak, Kafka pohađao u periodu od 1893. do 1901. godine. Godine 1920, Kafka je stanovao s roditeljima u kući Opelt, na samom uglu Starogradskog trga i Pariske ulice.

3. Mada uobičajen kod nas, naslov "Ložač" za pripovetku "Der Heizer" nije možda baš najtačnije izabran. Ta pripovetka je trebalo da bude prvo poglavlje Kafkinog nezavršenog ‘američkog romana’ Nestali (Der Verschollene, koji je u našem izdavaštvu, opet, poznat pod naslovom 'Amerika', ali to zahvaljujući Maksu Brodu koji ga je s takvim naslovom obelodanio 1927. godine). Kafka je 'Ložača', zajedno s još dve svoje priče, 'Presuda' i 'Preobražaj', hteo da grupiše u celinu pod nazivom 'Sinovi'. U svakom slučaju, ovaj ‘fragment’ pojavio se kao poseban tekst 1913. godine, a onda i 1916.

4. Češki književni časopis Stablo, osnovan je 1920. godine u Pragu. Milena Jesenská (1895-1944), prva je prevodila Kafkine radove na češki jezik. O Kafkinom odnosu prema njoj najbolje je videti njegova pisma, objavljena - prvi put 1952. godine - kao 'Pisma Mileni'. To su pisma upravo iz vremena Janouhovih konverzacija s Kafkom, i dočaravaju povest jedne od beznadnih ljubavi i utoliko su jedan od najpotresnijih dokumenata o čoveku kakav je bio Franc Kafka.

5. Pripovetka 'Das Urteil', napisana je za jednu noć, nekoliko dana posle prvog pisma upućenog Feliciji Bauer. Pročitana je sutradan, 24. septembra 1912. godine, kod Oskara Bauma, a javno iste godine, 4.decembra. Prvi put je objavljena, juna iduće godine, u lajpciškom časopisu Arkadia, s posvetom „Za gospođicu Feliciju B.” U okviru knjige je objavljena septembra 1916. godine, s posvetom „Za F.”... „F.” je, dakle, Felicija Bauer (1887-1960), s kojom je Kafka bio dvaput veren (1914. i 1917.). Tu neobičnu i sumornu ljubavnu povest možemo sagledati blagodareći Kafkinim pismima u zbirci 'Pisma Feliciji' i druga prepiska iz doba vereništva, na nemačkom objavljenoj prvi put 1967. godine.

6. Kafka je decembra 1920. godine otišao u sanatorijum na Tatrama, a vratio se krajem avgusta 1921. godine.

7. Zeltnergasse: na češkom se zove Celetná ulice. Kafkina porodica je stanovala u toj ulici u periodu od 1896. do 1907. godine.

8. O Kafkinom odnosu prema putujućoj pozorišnoj trupi glumaca na Jidišu može se više videti u njegovim Dnevnicima, te u Pismima Feliciji, kao i u Brodovoj monografiji o Kafki.

Kafka u svojim delima opisuje usamljenog, malog čoveka beznadežno suprotstavljenog moćnoj, fantomskoj birokratiji. I sam nesiguran, sa stalnim osećanjem strepnje i nelagode, pojačanih teškom bolešću, nije imao uspešne ljubavne veze. Sreo je Feliciju Bauer 1912. godine i odmah je počeo da joj piše pisma. Dva puta su se verili, dva puta je Kafka veridbu razvrgavao. Njegova neodlučnost u pogledu odluke o venčanju dovodila je Feliciju do očajanja. Kada je 1917. godine bilo sasvim izvesno da je njegova bolest tuberkuloza, on odlučuje da Feliciju napusti. Sa Milenom Jesenskom upoznaje se krajem 1919. godine, kada ona prevodi jednu njegovu pripovetku. Poslovni odnos ubrzo je prerastao u nežno prijateljstvo. Njihova prepiska koja je započeta 1920. godine, u vreme Kafkinog lečenja u sanatorijumu, traje i posle njihovog raskida, sve do same Kafkine smrti. Milena Jesenska umrla je u koncentracionom logoru Ravensbrik, 1944. godine. Prva pisma koja joj piše iz Merana, gde se nalazi na lečenju (tokom prvog svetskog rata oboleo je od sušice) počinju u prijateljskoj atmosferi uzajamnog ličnog razumevanja. Taj osećaj međusobnog razumevanja rađa u njima želju za susretom. Kafka je još uvek nesiguran, želi taj susret i boji ga se. Sastanak je ipak ugovoren, i oni se nalaze u Beču, prilikom njegovog povratka u Prag. Nakon tog susreta počinje njihova strastvena veza: “brdo ljubavi, očaja i jada” kako kaže sam Kafka u jednom pismu. Moramo imati na umu da je Milena udata, a Kafka je u to vreme veren sa jednom devojkom u Pragu, što dodatno otežava njihovu vezu.

Sastali su se svega još nekoliko puta, ali ti kratki susreti samo su oskudni fragmenti isplivali na površinu jedne velike ljubavi. S jedne strane Kafka, nesiguran, previše samokritičan, žudi za ljubavlju ali se boji realizacije te ljubavi. Kao da je želi održati u jednoj višoj stvarnosti, iznad nivoa upotrebljivog i potrošivog. S druge strane Milena, vitalna, strastvena, koja ne zna živeti nego kao obična žena, pati zbog nemogućnosti ostvarenja te ljubavi. Njihova ljubav nikad nije realizovana, nikad nije ostvarena u smislu zajedničkog života, zajedničkih jutara i večeri. Patili su zbog toga oboje.

Kafka je krivio sebe, prebacivao sebi nemoć, nedostatak duhovnih i fizičkih snaga, mučio ga je osećaj manje vrednosti, progonio strah. Patila je i Milena - najviše zato što je on patio. Obolela je od plućne bolesti valjda samo zato što je i on bio bolestan od toga. Međutim, ona nije bila za patnju izabrana što bi se sigurno moglo reći za pisca ovih pisama; njena patnja samo je deo njene velike žudnje za životom.

Iz te ljubavi i iz te patnje rodila su se pisma koja možemo ubrojiti među najlepša i najdirljivija ljubavna pisma u novijoj svetskoj književnosti.

Kafkino pismo Mileni Jesenskoj:

(Četvrtak)

Eto, Milena, ležim na ležaljci, pre podne, go, pola na suncu, pola u senci, posle skoro neprospavane noći; kako bih mogao da spavam kad sam, previše lakosan, obletao bez prestanka oko Vas, kad sam zaista upravo onako kao što Vi danas pišete bio prestravljen onim što mi je palo u krilo, prestravljen u onom istom smislu kao što se priča za proroke da su (već, ili još, to je isto) kao slabačka deca čuli kako ih zove glas i prestravili se i nisu hteli, odupirali su se nogama o zemlju i mozak im je razdirao strah, a već su i ranije bili čuli glasove i nisu znali otkud je taj užasan ton dospeo upravo u taj glas - je li to bila slabost njihovog uha ili snaga tog glasa - niti su znali, zato što su bili deca, da je glas već pobedio i ugnezdio se pomoću tog unapred poslatog, slutnjom ispunjenog straha koji su osećali zbog tog glasa, a čime još nije bilo ništa iskazano o njihovom proročkom određenju, jer taj glas čuju mnogi, ali da li su ga dostojni, to je i objektivno još veoma neizvesno, a sigurnosti radi bolje je da se to odlučno poriče - dakle, tako sam tu ležao kad su stigla Vaša dva pisma.

Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.

I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se "škatule", ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

Vaš F.

Franc Kafka Mileni Jesenskoj:

(subota uveče)

Žuto pismo još nisam primio, vratiću ga neotvoreno. Ako sad ne bi bilo dobro da prestanemo jedno drugom da pišemo, značilo bi da se strahovito varam. Ali ja se ne varam, Milena. Neću o tebi da govorim, ne zato što to nije moja stvar, to jeste moja stvar, nego neću o tome da govorim.

Dakle, samo o sebi: Ono što si Ti meni, Milena, meni van ovog celog sveta u kojem živimo, toga nema na svim tim svakodnevnim parčićima papira koje sam Ti pisao. Ta pisma, takva kakva su, ne pomažu ničem, nego služe samo za mučenje, a ako ni mučenja u njima nema, onda je još gore. Ona ne služe ničem nego da upriliče jedan dan Gminda, da upriliće nesporazume, stid, skoro trajan stid. Hteo bih da Te vidim onako sigurnu kao prvi put na ulici, ali pisma više smućuju nego čitava L. ulica sa svom svojom larmom. Ali čak ni to nije presudno, presudna je moja nemoć, koja raste s pismima, to je nemoć da se pisma prevaziđu, nemoć u odnosu na Tebe kao i na mene - hiljadu pisama od tebe i hiljadu želja s moje strane neće me razuveriti u to - presudan je ovaj neodoljivo jak glas (jak možda usled te nemoći, ali svi razlozi ostaju ovde u tami), formalno Tvoj glas, koji me poziva da se ne mičem i ćutim. I tako je još sve što se tiče Tebe nerečeno, ono što bi se odnosilo na Tebe, dabome, najčešće stoji u tvojim pismima (možda i u tom žutom, ili tačnije: to stoji u telegramu kojim tražiš da ti se pismo vrati) često u delovima pisama, kojih se plašim i od kojih bežim kao đavo od posvećenog mesta.

***

Čudnovato, i ja sam hteo Tebi da telegrafišem, dugo sam se poigravao tom mišlju, posle podne u krevetu, uveče na Belvederu, ali radilo se samo o tekstu: "Molim izričiti i saglasan odgovor na podvučena mesta u poslednjem pismu."

Najzad mi se učinilo da je u tom toliko nepoverenja, neosnovanog i ružnog, pa nisam telegrafisao.

***

Tako sam sad, ne radeći ništa drugo, do pola dva noću sedeo nad tim pismom, gledao ga i kroz njega Tebe. Ponekad, ne u snu, imam ovu predstavu: Lice ti je kosom prekriveno, polazi mi za rukom da je razdelim i razmaknem. Pojavljuje se Tvoje lice, prelazim ti rukom po čelu i slepoočnicama i onda ti obuhvatim lice rukama.

* * *

Budući da volim Tebe (volim Te, dakle, ti koja teško shvataš, i kao što more voli sićušan oblutak na svom dnu, upravo tako i moja ljubav preplavljuje tebe - pa neka sam opet kod Tebe oblutak ako to nebesa dopuštaju), volim i celi svet kojem pripada i Tvoje levo rame, ne, najpre je bilo desno i zato ga ljubim kada mi se prohte (i kad si Ti toliko dobra da smakneš bluzu s njega), i kojem pripada i levo rame, i Tvoje lice nada mnom u šumi, i mirovanje na Tvojim gotovo obnaženim grudima. I zato imaš pravo kad kažeš da smo već bili jedno, i ja se uopšte toga ne bojim, štaviše, to je moja jedina sreća i moj jedini ponos, i ja to nipošto ne ograničujem na šumu.

Kad je Franc Kafka umro, u njegovom pisaćem stolu pronađeno je ovo pisamce naslovljeno na njegovog dugogodišnjeg prijatelja Maksa Broda:

Dragi Makse, moja poslednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo gde odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, beleške i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod Tebe ili kod drugih, od kojih ih zatraži u moje ime. Pisma koja Ti ne budu hteli dati neka bar sami pošteno spale...

Tvoj Franc Kafka.

Maks Brod nije ispunio ovu poslednju želju svog najboljeg prijatelja. Upravo toj činjenici možemo zahvaliti što su do nas doprla i sačuvala se takva remek-dela moderne književnosti kao što su romani "Proces", "Zamak" i "Amerika" i brojne Kafkine nedovršene pripovetke i crtice. Jer, Kafka je za života objavio samo manji deo svojih književnih radova koje je smatrao dovršenima i s kojima je bio koliko-toliko zadovoljan, a i njih je obelodanio ponajviše na nagovor Maksa Broda.

Već se iz ovoga može zaključiti koliko je taj pisac bio samokritičan i strog prema sebi. Takav je bio i u životu.

Otac mu je bio trgovac koji je stekao popriličan imetak zahvaljujući gotovo isključivo štedljivosti. Majka mu je bila rođena Löwy, iz porodice sklone sanjarenju, mudrovanju i čudaštvu. Franc je svakako od majčine strane nasledio bitne karakterne crte, pa zasigurno i umetničku nadarenost. Otac mu je bio despotske naravi i izazvao u nežnom, mršavom i visokom dečaku snažan kompleks manje vrednosti. Od malih mu je nogu uterao strah u kosti, što je sudbonosno delovalo na stvaranje ljudske i umetničke ličnosti Franca Kafke. Iz tog njegovog odnosa prema roditelju nastala je dobrim delom i životna filozofija koja se provlači kroz sva njegova dela.

U vremenu u kojem je Franc Kafka živeo praški Židovi su sačinjavali zasebnu etničku skupinu. Kafki je nemački jezik bio maternjski, on je išao u nemačku osnovnu i srednju školu i studirao Pravo na nemačkom jeziku. Iako je gotovo ceo život proveo u češkoj prestonici, Kafka je tek u zrelijim godinama donekle naučio češki, a pred kraj života i hebrejski jezik. Budući da je pisao samo na nemačkom jeziku, on pripada i služi na čast nemačkoj književnosti, iako bi, da nije umro relativno mlad, verovatno završio u nekom nacističkom koncentracionom logoru, gde su završile i sve tri njegove sestre, Elli, Valli i Ottla.

Vaspitan u prilično imućnoj građanskoj porodici, od malena sklon čitanju i razmišljanju, preterano osetljiv, povučen i ćutljiv, Franc Kafka upisao se na pravo samo zato što je mislio da će mu pravničko zvanje omogućiti da se u dokolici bavi onim što je smatrao za svoj pravi životni poziv - pisanjem. Književnost nije hteo da studira jer mu se činilo da bi svakim profesionalnim bavljenjem umetnošću okaljao svoj uzvišeni životni poziv (iako je pre studija Prava upisao jedan semestar Nemačkog jezika i književnosti). Pravo mu se od samog početka gadilo i studirao ga je preko volje, samo zato da ga što pre završi i materijalno se osigura kako bi se na miru mogao baviti pisanjem. Međutim, kad je okončao studije i pripravničku praksu, zaposlio se kao pravnik u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, gde mu je činovnički posao oduzimao toliko vremena i snage da se gotovo nikad nije mogao dugo i na miru baviti onim što je želeo. Osim toga, njegovi roditelji, a naročito otac, nisu imali razumevanja za njegove umetničke sklonosti. Zbog svega toga bio je večito nezadovoljan samim sobom i svojim književnim radom i gotovo nikada nije mogao ništa potpuno dovršiti. Činjenica je da su sva tri njegova romana ostala nedovršena, kao i većina pripovedaka, i da ceo njegov književni opus koji obuhvata desetak knjiga obeležava fragmentiranost. Da nije bilo Broda, koji ga je uporno podsticao na književno stvaranje i objavljivanje, i koji je neprestano sakupljao i posle objavio uglavnom sve što je Kafka napisao, verovatno ne bi od njegovih književnih napora gotovo ništa ostalo.

Kafka je neprestano težio ženidbi i braku. U 'Pismu ocu', pismu koje nikada nije poslao, napisao je:

Oženiti se, osnovati porodicu, uzeti svu decu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopšte može uspeti nekom čoveku. Što to prividno lako uspeva mnogima nije nikakav protivdokaz, jer, prvo, uspeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne može se potpuno razdvojiti jedno od drugog). I konačno, ne radi se o tom najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odleteti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gde se čovek može malo ogrejati...

Kafka je u toku Prvog svetskog rata oboleo od tuberkuloze, koja je u to vreme bila gotovo neizlečiva bolest. Godine 1920. napušta službu i od tada se leči po raznim sanatorijumima, ali bez naročitog uspeha. Tek tada pošlo mu je za rukom da se otrgne uticaju svojih roditelja i da se preseli u Berlin, gde je živeo oko godinu dana s ortodoksnom Židovkom Dorom Dyamant. Pred kraj života bolest zahvata i grlo pa više ne može ni da govori i sporazumeva se s okolinom samo pismenim putem.

Umire u sanatorijumu Kierling kod Beča 3. juna, u četrdesetoj godini života. Sahranjen je na židovskom groblju Strašnice u Pragu.

http://www.balkanwriters.com/broj17/kafka17.htm

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post31

1 pismo Mileni

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 00:32:44

Najlepša i najdirljivija ljubavna pisma u novijoj svetskoj književnosti.

1 Kafkino pismo Mileni Jesenskoj:

(Četvrtak)

Eto, Milena, ležim na ležaljci, pre podne, go, pola na suncu, pola u senci, posle skoro neprospavane noći; kako bih mogao da spavam kad sam, previše lakosan, obletao bez prestanka oko Vas, kad sam zaista upravo onako kao što Vi danas pišete bio prestravljen onim što mi je palo u krilo, prestravljen u onom istom smislu kao što se priča za proroke da su (već, ili još, to je isto) kao slabačka deca čuli kako ih zove glas i prestravili se i nisu hteli, odupirali su se nogama o zemlju i mozak im je razdirao strah, a već su i ranije bili čuli glasove i nisu znali otkud je taj užasan ton dospeo upravo u taj glas - je li to bila slabost njihovog uha ili snaga tog glasa - niti su znali, zato što su bili deca, da je glas već pobedio i ugnezdio se pomoću tog unapred poslatog, slutnjom ispunjenog straha koji su osećali zbog tog glasa, a čime još nije bilo ništa iskazano o njihovom proročkom određenju, jer taj glas čuju mnogi, ali da li su ga dostojni, to je i objektivno još veoma neizvesno, a sigurnosti radi bolje je da se to odlučno poriče - dakle, tako sam tu ležao kad su stigla Vaša dva pisma.

Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.


I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se "škatule", ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

Vaš F.

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post30

O Kafki

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 00:24:10

Kafka

Autor: Feliks Gatari, Žil Delez

Prevodilac: Slavica Miletić

Kako ući u Kafkino delo? Ono je rizim, jazbina. Zamak ima “mnogo ulaza”, a ne znamo najbolje kako da se njima služimo, niti kako su raspoređeni. Hotel iz Amerike ima bezbroj vrata, na kojima bdi isto toliko portira, a tu su i ulazi i izlazi bez vrata. Čini se, ipak, da jazbina iz istoimene pripovetke ima samo jedan ulaz; životinja tek razmatra mogućnost drugog, koji bi služio samo za osmatranje. Ali to je zamka koju postavlja životinja, koju postavlja sam Kafka; čitav opis jazbine napravljen je tako da se zavara neprijatelj. Ući ćemo tako s bilo kog kraja, nijedan ulaz nije bolji od drugih, nijedan nema nikakvih prednosti, čak i kad je posredi ćorsokak, uska cev, sifon, itd.

http://www.knjizara.com/knjige/knjiga/9688_Kafka_ISBN:

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post28

citat o kafki

kafka na b/h/sPosted by mathias Tue, January 04, 2011 00:14:58

Milena, žena koju je on voleo, a pre svega i cenio i kojoj je uputio mnoštvo
pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najlepših ljubavnih pisama,
za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo
utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među
obučenima.”

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post25

kutije

kafka na b/h/sPosted by mathias Mon, January 03, 2011 23:56:39
http://www.booksa.hr/vijesti/1/2048

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post21

Prepiska Milene Jesenske i Franca Kafke

kafka na b/h/sPosted by mathias Thu, December 23, 2010 20:30:02

DVA ŽIVOTA JEDNE KNJIGE

Još jednom o prepisci Milene Jesenske i Franca Kafke

Milica Nikolić

Prošlo je nešto više od pedeset godina otkako je Maks Brod, životni prijatelj Franca Kafke i najbolji poznavalac njegove literature, posthumno objavio sabrana dela jednog od najvećih pisaca XX veka. Gotovo istovremeno, ili nešto pre toga, štampana su Kafkina Pisma Mileni, u redakciji Vilija Hasa, dugogodišnjeg prijatelja novinarke i prevodioca, Milene Jesenske, koja je nakon ulaska Nemaca u Prag predala Hasu pisma koja joj je Kafka upućivao dvadesetih. Bežeći iz okupiranog grada, Has je pisma ostavio rođacima, da bi ih preuzeo 1945. Jesenske više nije bilo, a on u pogovoru kaže kako je sasvim siguran da Milena ne bi bila protiv objavljivanja, a i da je dobio ,,testamentarno odobrenje" od njenog muža. No pre svega priređivač štedro zahvaljuje Maksu Brodu što mu je širokogrudo prepustio da pisma prvi štampa. U predgovoru i pogovoru Has široko i detaljno opisuje istorijat prepiske i svoj višegodišnji rad na pripremi zbirke (,,vremenska kvalifikacija" inače nedatiranih pisama, redigovanje koje je podrazumevalo različite intervencije, pogotovu strogo vođenje računa o živim ličnostima koje se u pismima spominju i, naravno, izostavljanje svega što je Jesenska svojom rukom precrtala; Has naglašava da će, u nekom budućem kritičkom izdanju, postupak sigurno biti drugačiji).

Koliko mi je poznato, u svetu su se tada pisma prevodila prema Hasovom izdanju, pa su se tako pojavila i na srpskom, u uvek otkrivalačkim ,,Metamorfozama" Vaska Pope, u prevodu Zdenke Brkić.

Može se pretpostaviti da je tada mlada beogradska novinarka Ana Šomlo, koja se upravo u to vreme suočavala sa vlastitom spisateljskom vokacijom, doživela trenutak prosvetljenja - ne samo prepoznavanja nego i identifikacije.

Najveća prepreka je bilo odsustvo pouzdanih podataka iz života osobe u čije bi ime govorila - naravno, pored onih koje su Kafkina pisma nudila. Ali hrabrosti i odlučnosti Šomlovoj nije nedostajalo. Osnovna ideja je bila da sačini romanesknu rekonstrukciju o ,,pronađenim" pismima Jesenske, sa uvodnom fiktivnom prolegomenom. Kafkinih pisama tu nije bilo. Pod naslovom Milenina pisma Kafki knjigu je objavila Književna zajednica Novog Sada, 1988.

Danas, nakon dve decenije, pojavila se ista i jednovremeno potpuno drugačija knjiga pod naslovom-citatom Bila sam tvoje more (Pešić i sinovi, 2005), koja neslućeno nadmašuje prvi pokušaj. Dobili smo pravi, dvostrani, epistolarni roman, bez uvodne storije, u kome su sučeljena Kafkina i Milenina pisma (105 Kafkinih i 86 Mileninih), uz kratak Predgovor autora, kojim nas spisateljica upoznaje sa istorijatom svojih traganja. Upoznaje i istovremeno ostavlja da žalimo što ovo uzbudljivo svedočenje nije artikulisano kao proza koja bi pre koju deceniju bila nazvana ,,fantastikom realnosti" a danas odličnim postmodernističkim rezultatom. Tragajući za čvrstim tlom na kome se, ispisujući Milenine epistole, mogla osetiti sigurnijom, Ana Šomlo nas je obavestila o mnogim skoro neverovatnim okolnostima sa kojima se suočavala: preprekama, ometanjima, maltene imaginarnim protivničkim barikadama, kao i iznenadnim iskrsnućima sa-učesnika, pomagača, prijatelja-pomoćnika i dobrih vila. Žalimo što smo lišeni detaljnijih opisa svih ovih zbivanja, sve do urednih bibliografskih podataka i preciznih obaveštenja o doprinosu živih saradnika ili neočekivanih pojava knjiga koje su olakšavale kretanje u zadatom krugu. Dobili bismo dopunu klasičnih epistolarnih formi u znaku savremenih hibridnih postupaka visoke žanrovske i prozne stilizacije, decentan uzorak sa dvostrukim dejstvom. No i bez toga transformacija je neočekivano postignuta. I upravo to je razlog s kojeg ispisujem ovu belešku o knjizi za koju verujem da će u našoj savremenoj književnosti zauzeti mesto koje zaslužuje.

Ono što današnjem izdanju prepiske daje pojačanu fabulativnu delotvornost nije bilo šta dopisano, jer toga nema, već - kako bi se dramaturškim jezikom reklo: nova postavka, poput rediteljskih otkrivalačkih čitanja starih dramskih tekstova. Milenina obraćanja i odgovori sučeljeni su sa Kafkinim kako ih je naša spisateljica pročitala sa nepogrešivim osećanjem za njihovu dramsku tenziju, iako su obe zbirke, one u kojoj su se nalazila samo pisma Jesenske, odnosno samo Kafkina, bile dovoljne da privuku svojim romanesknim potencijalom. Međutim, novim potezom, ukrštanjem epistola, odnosno nastojanjem da se one povežu prema autorkinom osećanju za dramsku formu, uspostavila se nova ravan od prvorazrednog značaja. U prepisku započetu obraćanjem prevodioca piscu radi razjašnjenja profesionalnih nedoumica, uneo je prvo Kafka nešto više od uobičajene komunikacije te vrste, iznenađen tananim prodorima Jesenske u tekst, da bi relativno brzo sve preraslo u strasnu vezu sudeonika složene ljubavne jednačine u ritmu istorijskog vremena, otkrivajući ono što se vidljivo i nevidljivo zbivalo sa protagonistima.

Za tumača je uvek izazovna imaginarna vaga koja funkcioniše nezavisno od svesnih nastojanja autora. Za to mi se sa pojavom druge knjige Ane Šomlo otvorio izazovan pretekst: vrednosni plan koji se jedva može precizno definisati. Jer u novoj organizaciji nisu primarni, uslovno rečeno, ni složeniji siže, ni razuđenija fabula, ni zaoštravanje kontroverzi (što je uvek dobrodošlo), već ono jedva vidljivo ili pre nevidljivo tkanje koje se samo od sebe konstituiše i daje celini gustinu i višeslojnost.

Gustinu? Milenine lepe ljubavne ispovesti bile su i u prvi mah višeslojne, ne osporavajući ni u čemu čistotu epistolarnog žanra. Ali, u potezu Ane Šomlo došla je do izražaja druga vrsta nastojanja, naizgled protivrečnog. Ona je, uza sva podstrekivanja imaginacije u razuđivanju ljubavne priče, morala da se povinuje jednom uslovljavanju - nepobitnostima Kafkinih pisama - te je dopustila da sam sled epistola obezbedi neku vrstu unutrašnjeg prostora od znatnog uticaja na percepciju. Posle pristojnog građanskog obraćanja a i neke vrste Kafkine potresenosti Mileninom kontemplacijom, stvorena je nevidljiva zona u koju je Ana Šomlo znala tanano da pronikne, povinujući se zakonitostima ljubavnog funkcionisanja i lucidno kreirajući njihovo samorodno dejstvo. I tu se dogodilo ono najvrednije: Kafka i Milena su potpuno drugačijim putevima postali ravnopravni u svojim različitostima, i to upravo u spoju koji se ukazuje iz perspektive Ane Šomlo. I ne samo to. Samim sučeljavajućim efektom, bez ikakve tekstualne intervencije, dopunjen je Kafkin portret u ključu Milene Jesenske, izuzetno delotvoran i visoko pozicioniran u celini dvostrukog epistolarnog zbira. Sama postavka je u mnogo čemu preciznije, čak i potpunije odredila karaktere adresata i adresanta. ,,Da su duvali neki drugi vetrovi", kaže Ana Šomlo u svojoj uvodnoj reči, i time sugeriše mogućnost drugačijih zbivanja, pa samim tim i drugačijih poteza junaka, dajući nam slobodu da ih projektujemo prema vlastitom izboru. Možda su se ,,drugačiji vetrovi" upravo osnažili ukrštajima naše spisateljice, otkrivajući likove ponekad drugačije usmerene no što smo ih mogli videti u pismima samo jedne strane, iako su, naravno, i Kafka i Milena Jesenska ostali netaknuti.

Drugačiji a isti Kafka? Reč je o složenom, često kontroverznom duhovnom spektru osobe sa teško čitljivom unutrašnjom ukrštenicom. Kafkin odnos prema Jesenskoj, njegova pisma pogotovu, puni su protivrečnih pretpostavki, posebno kada je trebalo doneti odluku ili ostvariti namere i želje, uvek ugrožene strahom i nesigurnošću. To bi se moglo navesti kao dokaz Kafkine trajne psihičke nestabilnosti koja je nesumnjivo uslovljavala literaturu kakvu je upravo tih godina ispisivao. Jesensku je, pak, Ana Šomlo s punom uverljivošću portretisala kao osobu daleko jednostavniju, ,,realniju", u ljubavi jednosmerniju, za aktivnosti ljubavi kadriju. Mada ovde nemamo nikakvih podataka o dve decenije života Jesenske ,,posle Kafke", kao ni o svega tri godine Kafkinog života ,,posle Milene" - pre svega o Dori Dijamant, koja će se naći uz njegovu samrtnu postelju - pristajemo na uverenost Ane Šomlo da je ljubavna veza Kafke i Jesenske bila presudna za njihove živote.

Velika Kafkina sputanost, u svemu pa i u njihovom ljubavnom trouglu, i Milenina apsolutna nesputanost u svemu a pogotovu u ljubavi, osnova su najznačajnije komponente romana koja se pred Anom Šomlo neupitno otvorila sugerišući joj da od ove različitosti načini epicentar priče i upravo time presudno doprinese narativnoj i romanotvornoj snazi knjige. Verujem da će dobri poznavaoci Kafkinog dela razuđenije ući u ovu korelaciju. Kafkina veza sa Jesenskom i ,,dokazi" koji će proisteći ne samo iz njegovih pisama nego i iz imaginarnih odgovora druge strane konceptualizovanih rukom Ane Šomlo postaće, možda, nova građa za tumače. Makar i alternativno. I to pre svega na ravni ,,svemogućeg boga detalja", osvetljavajući unutrašnji odnos adresanta i adresata. Ako je zamisao bila da lik Jesenske bude polifono različit od drugog učesnika ljubavne formule - to je realizovano izuzetno suptilno. Tome moramo dodati još jednu bitnu okolnost: Kafkini epistolarni iskazi pisani su bez primisli da bi jednog dana mogli postati ,,literatura", dok su Milenina pisma nastala iz literarnih pobuda, i to proznom veštinom izuzetnom i za visoko rangiranog pisca. Očigledno je da se Ana Šomlo kretala dvema trasama, onom na kojoj ju je druga strana podsticala, i, paralelno, onom gde ju je itekako ograničavala. Moglo bi se čak reći da se u ovoj na prvi pogled isključujućoj dvojnosti nalazila prednost spisateljice, upravo zato što je gradila lik apsolutno slobodne, ničim ograničene ličnosti, u svoj njenoj autarhičnosti, ali ipak i u osvetljenju druge epistolarne strane. I ne samo to: u knjizi Bila sam tvoje more pred nama je delotvorniji Kafin lik, jer se u njemu objavilo nešto što nismo mogli videti u Pismima Mileni.

Jedna druga vrsta analize, koja bi bila zasnovana na detaljnom poređenju tekstova i njihovih tokova, dobro bi došla i potpisnici ove beleške u nekom prethodnom periodu. Danas - preostaje mi samo nada da će knjiga Bila sam tvoje more provocirati poznavaoce Kafkinog dela kod nas ili u svetu da joj se akribično posvete, kada se pre ili kasnije pojavi u prevodu na neki od ,,svetskih" jezika i zauzme zasluženo mesto na globalnom literarnom polju. Letopis MS

http://elmundosefarad.wikidot.com/svet-umetnosti-dva-zivota-jedne-knjige

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post18

krokodili i bubasvabe

kafka na b/h/sPosted by mathias Sat, June 19, 2010 22:17:27

Eva Kuriluk Franc Kafka i Bruno Šulc Bubašvabe i krokodili

- Šta bi predložila ljubiteljima savremene književnosti, ako bi trebalo da izabereš jednu poljsku knjigu? - upitao me je nedavno poznanik Amerikanac. - Krokodilsku ulicu Bruna Šulca - odgovorila sam -zbirku priča prozaiste ravnog Kafki.- Kafki? -promrmljao je ne verujući. - Da malo ne preteruješ? -Ni najmanje. Franc Kafka i Bruno Šulc su dvojica istaknutih stanovnika Republike snova, da upotrebim lepu Šulcovu metaforu. Obojica su umeli da pronicljivu opservaciju pretvore u proročanstvo, opisujući snove i košmare tako precizno, kao da su životne činjenice. Obojica su rasvetljavali čovekovu prirodu i bili vizionari istorije, dopunjujući se na zanimljiv i smislen način.

Franc Kafka (1883-1924) i Bruno Šulc (1892-1942) poticali su iz asimilovanih jevrejskih porodica koje su živele u multikulturnom i multijezičkom austrougarskom carstvu. Kafka je bio sin imućne nemačko-jezičke porodice iz Praga, Šulc - iz skromne poljskojezičke porodice iz Drohobiča. Kafkin nemački je uživao poštovanje zbog svoje hladne discipli-novanosti, jer je vodio poreklo od Pragerdeutscha, izvrsnog postklasičnog nemačkog, kojim se u Pragu služila obrazovana jevrejska elita. Za Kafku i njegove književne namere predstavljao je savršen medijum. Zaposlen u međunarodnom osiguravajućem društvu video je izbliza da se birokratija rukovođena kapialističkim načelom uspešnosti koje se, delujući u moralnoj pustoši, lako može pretvoriti u totalitarnu mašinu smrti. Bruno Šulc je s istom pronicljivošću, mada s drugog mesta video kako Evropa podleže kvarenju i kriminalu. Kao talentovan slikar i crtač zarađivao je za život predajući u nižoj gimnaziji ručni rad, a posle nastave je ilustrovao svoje pripovetke, slikao autoportrete ili portrete prijatelja, otiskujući ih sa staklenih fotografskih ploča u cliche verre, retkoj grafičkoj tehnici. Bruno Šulc koji je bio fasciniran ljudskim bestijalstvom bio je majstor groteske, u čemu se nadovezivao na Goju, Obrija Berdslija i druge evropske majstore iz doba fin de siecla, inspiriš uć i se Leopoldom fon Zaher-Masohom - Austrijancem iz Lavova - a pre svega njegovim poznatim romanom Venera u bundi (1870), svojevrsnom biblijom mazohista.

Za razliku od Kafke, kosmopolite i putnika, Šulc je retko napuštao provincijski Drohobič koji je bio povezan s međ unarodnim naftnim biznisom koji je u tom regionu eksploatisao naftu. Šulcova poetska proza je ukorenjena u galicijskom poljskom, na koji je uticao činovnički austrijski nemački, izazivajući oduševljenje razuđenim rečenicama i arhaično zvučnim latinizmima, mada se u toj prozi odražavaju i druge tradicije: jevrejska dosetka, bajkovite pripovesti hasida, osetljivost na melodičnost ukrajinskog jezika, kojim su govorila okolna sela. Šulc je dobro upoznat ne samo sa poljskim modernistima iz Varšave, Krakova ili Lavova već i s nemačkom avangardom Beča, Berlina i Praga. Čitao je Kafku i na poljski preveo Proces.

U središtu Kafkinog i Šulcovog pisanja su Otac i Sin, simbolični duo koji evocira staru i novu vlast i odnose obojice pisaca s vlastitim očevima. Kafkin otac, krepak i veoma uspešan čovek bio je kućni tiranin koji je prezirao kulturu i duhovne vrednosti, zaključno sa judaizmom i sinovljevim književnim stvaralaštvom. Jakub Šulc, simpatični ekscentrik, slabog zdravlja i loše sreće, obožavao je životinje. Obožavao ih je i Bruno, kao pre njega i Kafka, autor priče o majmunu koji je pametniji od čoveka i pevačici Jozefini, mišici koja je junakinja njegove poslednje priče - koja je postala inspiracija za strip o Miki Mausu. Obojica pisaca identifikovala su se sa pretučenim psom i oduševljavala nevinom «mrvicom života», kako je Šulc nazivao psetance Nemroda, upotrebivši ironično ime tog ratnika i lovca iz Starog zaveta.

Jakub Šulc je više voleo da sanja na javi nego da se bavi trgovinom ili da sprovodi roditeljsku vlast. Manufakturna radnja na Trgu, koja se nalazila u vlastitoj kući i vodila se na ženu, izgorela je ubrzo posle izbijanja Prvog svetskog rata. Jakov koji je tada bio prikovan za postelju i o kome su brinuli žena i najmlađi sin Bruno, živeo je posle požara samo nekoliko meseci. Postao je junak više priča, od kojih je posebno značajna priča o transformaciji Oca u pticu: ekvivalent Kafkinom Preobražaju.

Žrtva Preobražaja je Sin - dobri sin i hranilac porodice Gregor Samsa, pretvoren u bubašvabu, koga je porodica ubila. Kod Šulca žrtva je Otac. Ismevan i u bolesti napušten od svih, pokušava da u agoniji pobegne od ljudi i svoje degradacije, pretvarajući se u pticu. Naravno, stvar je osuđena na neuspeh, međutim pisac će upamtiti oca kao pticu: «Čak ruke, s nabreklim žilama, očeve duge, mršave šake, s ispupčenim noktima, imale su analogon u kondorovim kandžama. Nisam se mogao oteti utisku, videći ga onako pospanog, da pred sobom imam mumiju osušenu i umanjenu mumiju moga oca. Smatram da ta neobična sličnost nije izmakla ni majčinoj pažnji, premda nikada nismo doticali tu temu. Karakteristično je i to da je kondor koristio istu noćnu posudu kao i moj otac». Neuspeo pokušaj metamorfoze nije kafkijanski užasan, međutim Šulcov osramoćeni Otac je isto tako žrtva kao i Gregor Samsa, Sin zgažen poput bubašvabe. Dva preobražaja govore o sudbini dveju generacija i odražavaju dva momenta istorije. Iskustvo s vlastitim ocem izoštrilo je Kafkinu viziju patrijarhalne tiranije i masovnih posledica, masovan pokolj Sinova poslatih u rat od strane generacije Očeva, starih imperatora, kraljeva i careva. Bruno Šulc, devet godina mlađi od Kafke, bio je svedok propasti imperije Očeva i preuzimanja vlasti od strane Sinova: Staljina, Hitlera… Očevi, koje kod Šulca predstavlja stari «lisac» Franc Jozef pretvoren u voštanu figuru iz nekog kabineta, prikazani su u blažem svetlu. Kao da ne spadaju u generaciju oca Jakuba, spavajućeg kondora i čoveka «Knjige», kako se kod Šulca zove Stari zavet. Nakon odlaska Očeva scena je otvorena za Sina Krokodila i njegove žrtve, Sina prebijenog psa i mazohistu.

«Krokodilska ulica» je stvarno postojala. Tako je Šulc nazvao glavnu ulicu u Drohobiču, kada je postala trgovački centar, mada je za današnja shvatanja bio skroman i diskretan, pretrpan boflom i pornografijom koje prodaju ljudi bez skrupula, željni zarade po svaku cenu. Oni uvećavaju iskušenja, nove strategije, mame kupce marifetlucima i fantastičnim promenama. Ono što u Krokodilskoj ulici počinje kupovinom, završava se konfuzijom i korupcijom: «Međutim, ispostavljalo se da je prodavnica konfekcije bila samo fasada, iza koje se krila antikvarnica, zbirka veoma dvoznačnih izdanja i privatnog štampanog materijala. Uslužni prodavac otvarao je dalja skladišta, ispunjena do plafona knjigama, gravirama i fotografijama. Te vinjete, te gravire sto puta su prevazilaze naše naj-smelije snove. Nismo nikada mogli pretpostaviti da postoje takve kulminacije pokvarenosti i neobične raspusnosti».

Time se, međutim metamorfoze ne završavaju. Antikvarnica se pretvara u neku vrstu peep-show-a, u kome prodavci i mlade prodavačice zabavljaju kupce, demonstrirajući «figure i poze na gravirama sa omota». Okrenute leđima prema njima, «priljubljivale su se u elegantnom kontrapostu, oslanjajući se čas na jednu čas na drugu nogu, igrajući se koketno obućom, izvodeći od glave do pete, celim vitkim telom zmijoliku igru udova, napadajući njom i svojom ovlašnom neodgovornošću napaljenog posmatrača, koga su u biti ignorisale. Povlačeći se, uvlačeći ga proračunato sve dublje, otvarajući time slobodan prostor za aktivnosti mušterija». U Krokodilskoj ulici već deluje savremena reklamna mašinerija, mami kupce fantazmima, uzbuđuje seksualno, igra se infantilnim apetitima i neza-sitošću odraslih, uvlači ih u veštačku novu stvarnost, «tanku poput papira» i očaravajuću poput ekrana koji prekriva stvarnost. U «krokodilskoj ulici» ne obavezuju nikakva načela, odvija se neprestana «nivelacija granica i hijerarhija», zahvaljujući čemu se možemo do mile volje zagnjurivati «u plitko blato zajedništva, lake intimnosti, prljave pometnje». Kakav raj za «krokodile» koji nas vrebaju.

U Kažnjeničkoj koloniji Kafka opisuje savremeno čudovište. Izvestan čovek zaposlen u koncentracionom logoru toliko se zaljubio u mašinu za ubijanje koju opslužuje, da će pre sam sebe likvidirati nego što će napustiti taj posao. Kod Šulca Sanatorijumom pod Klepsidrom, u koji je dospeo Otac, upravlja dr Gotard, od nemačkog Gott, «Bog», prethodnik Beketovog Godoa.

- U Drohobiču svaki gestapovac je imao svog Jevrejina - rekao mi je Alfred Šrejer, muzičar i učenik Bruna Šulca, poslednji Jevrejin u gradu, u kome je juna 1941. godine živelo 40% Jevreja. - Jevrejin je živeo dok je bio od koristi - nastavio je on.- Jedan rob je bio zubar, a drugi rob krojač. Kada su zubi bili sređeni, a odelo sašiveno, vlasnik koji je za doručkom ćaskao s robom, pred ručak bi uzeo revolver i pucao u roba. Tako je poginuo Bruno Šulc. Bio je vlasništvo Feliksa Landaua, bečkog oficira Gestapoa, ponosnog što mu pravi umetnik slika bajkovite freske za decu na zidovima njihove sobe. Ubio je zubara, roba oficira Karla Gintera, koji je iz osvete 19. novembra 1942. godine hicem u glavu ubio Bruna Šulca. Gospodin Šrejer je tada imao dvanaest godina i upamtio je taj dan, tokom koga je iznenada počeo besan lov na Jevreje, njihov Crni četvrtak. Mali Alfred je živeo u blizini mesta gde je poginuo Bruno Šulc - preživevši tako što ga majka nije pustila iz kuće.

Poljska književna avangarda divila se Brunu Šulcu. Veoma ga je cenila i levičarska inteligencija, između ostalih i moj otac Karol Kuriluk, urednik lavovskih «Signala» (1934-39), sa kojima je Bruno Šulc sara-đivao. Za vreme hitlerovske okupacije otac je radio u ilegali, pomažući progonjene Jevreje. Pokušalo se i sa pomoći Brunu Šulcu, koju je inicirala Zofja Nalkovska. Pripremljeno je njegovo bekstvo iz Dro-hobiča i pronađeno mu je sklonište u Lavovu, odakle je trebalo da se prebaci u Varšavu. Pomenutog Crnog četvrtka Bruno Šulc je imao kod sebe «arijske papire» i veknu hleba.

Hitlerovci su zauzeli Drohobič bez borbe. Uselili su se u jevrejske kuće, imali robove za rad. Planirali su da u njemu ostanu duže, stoga nisu uništili grad. Najveća sinagoga Galicije, koja je u sovjetsko vreme pretvorena u magacin, kompletno ruinirana i dalje stoji blizu Trga, a u Florijanjskoj ulici broj 10 još postoji prizemna kuća, koja kao da je preneta s bečke periferije, u kojoj je do dolaska Nemaca stanovao Šulc s porodicom obudovele sestre.

Drohobič, sada u Ukrajini, ponovo lako osvojiv kao i uoči Drugog svetskog rata, predstavlja novi cilj putovanja na književnoj mapi Evrope. U njemu se svakog maja održava međunarodni festival Bruna Šulca, na koji se okupljaju njegovi proučavaoci i ljubitelji iz celog sveta. Šulcova proza koja je dostupna na svim jezicima, izuzetno dobro se čita na engleskom u prevodu Celine Vjenjevske. Prevo-diteljka je bila svesna da se Šulcovi galicizmi ne mogu preneti na savremeni engleski te se odrekla jednog dela latinizama i mestimično pojednostavila rečenice. U epohi, u kojoj na engleskom čita pola sveta, niko više nije doprineo međunarodnoj slavi Šulca od Vjenjevske, čiji se prevod Šulcovih sabranih priča prvi put pojavio 1963. godine, pod naslovom The Street of Crocodiles, u malom izdavačkom preduzeću Walker&Co. Prevod Vjenjevske 1977. godine je preuzelo izdavačko preduzeće Penguin i otad ga redovno obnavlja, poslednji put ove godine, u svojoj jeftinoj i popularnoj seriji književne klasike, što smatram veoma ispravnim, jer se na raznim jezicima pojavljuju «izdajnici» Šulca, rđavi i pretenciozni prevodioci, koji otežavaju ili čak onemogućavaju kontakt sa tom prozom. Međutim u Vjenjevskoj on ima pokroviteljicu koja je postigla majstorstvo originala i univerzalnost poruke, omogućujući na taj način otkrivanje pisca koji je ravan Kafki.

Eva Kuriluk (Ewa Kuryluk), poljska književnica i likovna umetnica rođena je 1946. godine u Krakovu. Studirala je likovnu akademiju u Varšavi. Bavi se crtežom, grafikom, instalacijama i na tom planu, s obzirom na brojne izložbe, veoma je poznata u svetu. Istovremeno predaje istoriju i teoriju umetnosti i piše, između ostalog i eseje. Živi između Njujorka i Pariza. Glavna dela: Bečka apokalipsa, Salome ili o uživanju, Obris, Hiperrealizam - Novi realizam, Putovanje do granica umetnosti, Grand Hotel Oriental, Enciklo-pedierotik, 21 vek i dr. S poljskog prevela Biserka Rajčić Zeszyty Literackie, 2008

http://elmundosefarad.wikidot.com/franc-kafka-i-bruno-sulc-bubasvabe-i-krokodili

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post14

O PARABOLAMA

kafka na b/h/sPosted by mathias Sat, May 29, 2010 19:57:38


http://www.scribd.com/doc/12606894/franc-kafka-o-parabolama

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post8

citat

kafka na b/h/sPosted by mathias Wed, April 14, 2010 00:00:21
„Pisanje je još dublje spavanje od smrti. Kao što niko ne bi vadio leševe iz grobova, ni ja ne mogu biti odvučen od pisaćeg stola noću." FK

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post7

Muharem Bazdulj

kafka na b/h/sPosted by mathias Sun, March 14, 2010 00:04:40

Tajna iznevjerene oporuke ili jedan od najslavnijih romana svih vremena

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=356&tekst_rb=19

  • Comments(0)//kafka.mediana.se/#post1