kafka

Vi iz dus geseleh?fotografije

Posted by mathias Tue, May 22, 2012 13:49:28


Your mobile does not support playing flash video.

O Dvorcukafka na b/h/s

Posted by mathias Fri, May 04, 2012 01:38:10


http://pustopoljina.wordpress.com/category/knjizevnost-proza/kafka/dvorac/

Prometejdela

Posted by mathias Thu, April 12, 2012 17:57:34

Blog image

Prometej

O Prometeju pričaju četiri predanja: prema prvome, pošto je bogove izdao ljudima, prikovali su ga za Kavkaz, i bogovi su poslali orlove koji su proždirali njegovu jetru što je neprestano iznova rasla.

Prema drugome, Prometej se od bola što mu ga je nanosilo kljuvanje sve više utiskuvao u stenu, dok nije postao jedno s njom.

Prema trećem, tokom hiljada godina zaboravljena je njegova izdaja, zaboravili su bogovi, orlovi, on sam.

Prema četvrtom, zamorili su ga se kada je za njegovo postojanje nestalo razloga. Umorili su se bogovi, umorili orlovi, rana se umorno zatvorila.

Ostala je neobjašnjiva stenovita planina. - Predanje pokušava da objasni neobjašnjivo. Pošto proističe iz istinite podloge, mora u neobjašnjivom i okončati.

Jastrebdela

Posted by mathias Thu, April 12, 2012 17:52:11

Blog image

Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i sad je kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin, stade neko vreme posmatrati, pa ta zapita zašto trpim jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno, hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin; "jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?", upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i doneti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam, odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas, pokušajte za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću". JAstreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, sa olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala.

S nemačkog: Branimir Živojinović

Mala basnadela

Posted by mathias Thu, April 12, 2012 17:42:52

Blog image

Mala basna

"Ah", reče mis, "svet se svakog dana sve više sužava. Isprva je bio toliko širok, da me je bilo strah; trčao sam i trčao, i osetio se srećan kad sam najzad desno i levo u daljini video zidove; ali ti dugački zidovi toliko brzo hitaju jedan ka drugom da se ja nalazim već u poslednjoj sobi, a onde u uglu čeka klopka u koju ću utrčati"

"Treba samo da promenis pravac trcanja", reče mačka i pojede ga.

Franc Kafka

KAFKIN SINhis life

Posted by mathias Fri, July 29, 2011 17:17:26


KAFKIN SIN

Postoje veoma ozbiljne indicije da je veliki pisac, tako nezgrapan i neuspešan u udvaranju, birajući uz sve to još i najnepogodniji način osvajanja žene — prepisku, ono što nije uspeo da ostvari sa Milenom i Felis, opuštajući se od napete i frustrirajujćje prepiske, gotovo i ne primećujući postigao sa njihovom prijateljicom Gretom Bloh.

U biografiji posvećenoj Francu Kafki, pod nazivom „Greta", francuski germanista Klod David, nije uspeo da razjasni da li je slavni pisac iz Praga imao sina. Klod David je odlučno protiv ove hipoteze „iz vazduha". „Treba zamisliti šta bi za Kafku značilo rođenje deteta: možemo biti sigurni da bi ovaj događaj ostavio traga u njegovim pismima i Dnevniku".

Iz religijskih, etičkih, socijalnih, porodičnih razloga, očinstvo bi za Kafku bilo izuzetno osetljiva tačka, izuzetno duboka rana.

Činjenica je da se Kafka godinu dana, od oktobra 1913, do oktobra 1914, dopisivao sa Gretom Bloh, dvadeset jednogodišnjom prijateljicom svoje verenice Felis Bauer, berlinskom Jevrejkom, koja je radila kao stenograf i komercijalna sekretarica u Beču i bila posrednik između njega i Felis. Iz 85 preostalih pisama (Gretina pisma nikada nisu pronađena, mada se zna da ih je Kafka izvesno vreme čuvao), jasno se vidi da je između Kafke i Blohove vladao dvosmislen, ponekad grčevit odnos, verovatno intenzivniji od odnosa koji je pisac imao sa verenicom.

Elias Kaneti, autor opsežne studije o piscu, tvrdi da su „tri najznačajnije žene u Kafkinom životu bile: Felis, Greta Bloh i Milena". Dalje piše: „Ako se čitaju pisma koja je pisac u jednom danu pisao Greti i Felis, nema sumnje koju od njih dve više voli. Reči ljubavi u pismima Felisi imaju izveštačen i malo verovatan prizvuk, dok se u pismima Greti ljubavne izjave čitaju između redova."

Zaključci Kloda Davida se ne poklapaju sa Kanetijem. U „slučaju Bloh", centralnu vrednost ima dokument koji je prvi obelodanio Maks Brod. Klod David ga pominje samo da bi negirao njegovu vrednost.

Priznanje u pismu

U prvom delu pisma Grete Bloh, poslatom iz Firence u Tel Aviv, prijatelju berlinskog muzičaru Volfgangu piše: „Ti si bio prvi u Pragu video moj duboki strah, predosećajući predstojeće užase. I tada mi je od velike pomoći bila tvoja muzika, u neurednoj sobi tvojih prijatejlja, i kratke šetnje po čarobnom gradu, koji sam Mile I a više nego što si mogao da pomisliš. — Tada sam posetila grob i ćoveka koji mi je toliko značio (umro je 1924), a čije se majstorsko delo još uvek slavi.! — On je bio otac mog deteta; koje ja iznenada umrlo u Mirihenu, sa skoro sedam godina, daleko od mene i oca. Od njega (oca) sam morala da se rastanem za vreme rata i više ga nisam videla — osim na nekoliko sati — pošto je podlegao! smrtnoj bolesti, u svojoj domovini, daleko od nas. — Mislim da je prvi put da ovo kažem. Moja porodica i moji prijatelji ovome nisu pridavali veći značaj, jedino je moj budući direktor bio izuzetno dobar i I korektan prema meni. Zato sam njegovom smrću 1936J godine izgubila sve (reč je o Juliusu Goldšmitu, direktoru firme za koju je Blokova radila. — Kada sam te videla 1935. sve je počelo da se ruši. U Jerusalimu sam bila na ivici da ti sve priznam, kada je u sobu ušao naš veliki Kro (misli selna zajedničkog prijatelja Gustava Krojankera). Možda je ovako bolje . . ."

Zbunjuje činjenica da je, premai Davidovim recima, ,,izraelski korespondent“ jedini Kafki pripisao očinstvo.

Po svemu sudeći, Volfgang Šoken je u jasnim rečima Blohove, koja je iz bezbednosnih razloga (pisala je iz zemlje u ratu sa rasističkim zakonima) izostavila Kafkino ime, pročitao ono što je Blohova želela da pročita, a isto je učinio i Maks Brod. Ovaj dokument se danas nalazi u arhivi Leo Bek Instituta u Njujorku i na raspolaganju je svakoga ko želi da ga proučava.

Klod David sa svoje strane tvrdi da se radi o „apsurdnoj, mada upornoj legendi". Zato se moramo vratiti argumentima. Blohova u pismu kaže da je njen sin, sa nepunih sedam godina, umro u Minhenu. Zbog komplikovane administracije u ovoj oblasti, nije lako pokrenuti istragu koja bi dovela do identifikacije dečaka, sa nepoznatim imenom i prezimenom. Ako je verovati Blohovoj, dečakovo rođenje se dogodilo u drugoj polovini 1914. godine. U tom periodu se ne zna za prepisku između Kafke i Grete, koja se u međuvremenu iz Beča preselila u Berlin. Pomenute činjenice ne deluju neverovatno.

Muškarac iz Minhena

Ali, dosta toga deluje mutno na osnovu pisama koja je Kafka poslao devojci između februara i aprila 1914. Na kraju jednog dugačkog i mučnog pisma, koje je Kafka Blohovoj poslao 7. februara te godine, piše: „Ali, hoćete li mi reći ko je čovek iz Minhena? Ne vidi i ne čuje? Koliki je vaš značaj za njega i njegov za vas? Zar jednom prilikom niste rekli da sledeće godine nameravate da uđete u njegovu bavarsku filijalu?A šta znači onaj pasus u vašem pismu u kome pominjete „fundamentalni značaj braka", koji ja ne ruzumem. Pada mi na pamet nešto što sa ovim nema nikakve veze. Jednom ste napisali da vam je soba mračna i da ne možete sebi da priuštite ništa bolje. Kako to, kad imate sasvim solidnu plato?"

Kafka je Gretu Bloh sreo u Pragu, u hotelu „Crni konj", 1. a potom i 2. novembra. Do sledeća dva susreta je došlo u Berlinu 1, i 12. jula, u prisustvu verenice Felis. A sada se vratimo podacima iz prethodnog pisma. Blohova je u jednom od prethodnih pisama govorila o: 1) jednom muškarcu; 2) koji živi u Minhenu; 3) koji ne vidi i ne čuje; 4) Blohova znači tom čoveku i on njoj; 5) Blohova ispoljdva nameru da se sledeće godine preseli u Minhen, zbog suštinskog značaja braka; 6) bez naročite veze sa gore navedenim, Kafka kaže da ga je začudila izvesna štednja kojoj se Blohova izlaže iako ima solidnu platu. Na ovaj način Kafka ispoljava sumnju da Blohova šalje novac u Minhen.

Gretin odgovor na takvo pismo mogao je da donese razrešenje misterije. Ali, u pismima od 8, 9, 11. i 19. februara ništa ne ukazuje na to da je devojka odgovorila. Prosto je neverovatno da je u skoro svakodnevnoj prepisci Kafkino pismo ostalo bez odgovora. Moguće je da je neko pismo zagubljeno ili uništeno. Da bi se pronašla neka nova aluzija na Minhen, treba stići do 2. marta.

Na margini jednog pisma naknadno je dodato: „Pismo za Minhen je poslato, mada ne bez brige." Zašto Kafka ovo piše? U kojoj meri je upućen u događaje? I koja je njegova uloga u svemu tome? Zašto Blohova iz Praga šalje pismo za Minhen. dok jc ona sama u Beču?

Sledećeg dana. Kafka ponovo piše o pomenutom pismu. „Odmah sam poslao pismo za Minhen, mada ni sada ne znam da li sam dobro postupio. Ali, pošto o tome ne mogu da sudim, ja sam poslušao. O odnosu koji je postojao između vas, devojke i muškarca, razmišljam, a da ništa ne mogu da zaključim. Da li se to desilo u Berlinu?"

Ovo je možda najočiglednija i istovremeno najopskurnija činjenica u celoj stvari. Pominjanje minhenskog „trija" u sastavu Blohove, „devojke" i „muškarca" podseća na trio koji se istovremeno napravio između Beča, Praga i Berlina.

Još jedna opaska vezana za pomenute događaje nalazi se u oštećenom pismu od 3. ili 4. aprila 1914. Verovatno se deo pisma koji nedostaje odnosi na čoveka u Minhenu, jer se u nastavku pominje „pošta koja se prosleduje iz Minheha" i nastavlja se pitanjem pod navodnicima: „Zar nije moguće da on dođe u Prag?"

Kafkina pisma i slike plavokosog dečaka

Kakva je bila Felisina uloga u svemu tome? Da li je bila upućena u specifičan odnos Blohove i Kafke? Blohova joj je '35, godine u Ženevi ostavila veći deo svojih pisama upućenih Kafki i bilo bi logično da joj je bar tom prilikom poverila celu priču. Možda bi se u Felisinoj zaostavštini deci mogli pronaći neki elementi rešenja ove situacije, ali njena deca ne žele ni da čuju za Kalku.

U Berlinu je pronađen deo pisama koja je Kafka slao Blohovoj i uz odobrenje njihovog vlasnika, profesora Ernsta Hajnea, kome ih je Blohova ostavila, pisma su objavljena u časopisu „Paragoni" („Poređenja").

Malo kasnije italijanski hroničar Đonio Kampa je na pijaci antikviteta u Kopenhagenu pronašao Kafkine dragocenosti, nađene među stvarima Blohove. Između ostalog, tu je bila jedna fotografija mlade žene sa plavokosim dečakoni, od tri-četiri godine i još jedna fotografija sa đečakom kako sedi na velikom krevetu, sa glavom u zavoju i izrazom patnje na podnadulom licu.

A dečak iz Minhena? Kao pretpostavka se ne isključuje, ali se ne može tvrditi ništa više. Činjenica da su fotografije sačuvane zajedno sa knjigama koje je Kafka posvetio Blohovoj, sa razglednicama i telegramima pisca, sama po sebi potvrđuje da je Kafka bio najznačajniji muškarac u životu Blohove. U Njujorku su, u Leo Bek Institutu, pronađena još neka dokumenta vezana za ovaj događaj; neka poreklom iz San Donato Val di Komino, mesta u kome je Blohova boravila između '40. i '44. godine.

Prave potvrde za postojanje Kafkinog sina nema, ali pravo na sumnju ostaje.



Subverzivni judaizam Franza Kafkekafka na b/h/s

Posted by mathias Sun, February 13, 2011 12:36:05


Blog image


Michael Löwy

Subverzivni judaizam Franza Kafke

Iz Lamed, broj 3, 2011

Pred zakonom stoji vratar. Ovom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne može dopustiti ući. Čovjek premišlja, a potom ga upita hoće li, dakle, poslije smjeti ući. «Možda», veli vratar, «ali sada ne». Budući da su vrata što vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Kada vratar to opazi, smije se i veli: »Ako te to toliko mami, a ti pokušaj otići onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moćniji od drugoga. Već sam pogled na trećega čak ni ja ne mogu izdržati». Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta zakon, kažu, morao bi svakom i svagda biti pristupačan, po-misli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati dok mu ne dopusti ući. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne kraj vrata. Sjedeći ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokušaja da uđe, dosađujući vrataru svojim molbama. Vratar ga često saslušava, ispituje ga o njegovoj domovini i još o mnogo čemu drugom, no to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije uvijek veli da ga još ne može pripustiti. Čovjek koji se izdašno bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako sku-pocjeno bilo, ne bi li tako podmitio vratara. Ovaj, doduše, sve prima, ali pri tom kaže: »Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio». Za tih mnogih godina, taj čovjek gotovo netremice promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, čini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo još gunđa u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu skloniti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna postaje li doista sve mračnije oko njega, ili ga samo oči varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj što neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da se približi, jer nije više mogao uspraviti tijelo što mu je bivalo sve ukočenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promijenila na štetu toga čovjeka. «A što bi sada još htio znati?» upita vratar, «ti si nezasitan.» «Ta svi streme k zakonu», reče čovjek, «pa kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?»Vratar shvati da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se na nj:»Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim.»

Franz Kafka: Pred Zakonom

Parabola Vor dem Gesetz (Pred Zakonom) jedan je od najpoznatijih Kafkinih tekstova i jedan od rijetkih objavljenih za njegovog života. Taj dio iz nezavršenog romana Proces također je bio jedan od njegovih njemu najdražih tekstova, kojeg je volio čitati svojim prija-teljima i svojoj zaručnici Felice. U svom Dnevniku on ga opisuje kao «legendu», a u romanu jednostavno kao “pripovijest”. Ali, izraz parabola (Gleichniss), koji koristi često da bi govorio o toj vrsti kratkih tekstova, punih paradoksa, razasutih kao blistavo drago kamenje u njegovim bilježnicama i u njegovom Dnevniku, možda je najviše usvojen. Taj višeznačni i zagonetni tekst, očitog vjerskog nadahnuća, izgleda da je sažeo u nekoliko točaka bit kafkijanske duhovnosti: on snažno rasvjetljava ne samo Proces, nego cjelovito djelo praškog pisca. Radi se o neobičnom tekstu, istovremeno nježnom i okrut-nom, jednostavnom i strahovito složenom, providnom i potpuno zamućenom, svijetlom i tamnom. On pred-stavlja Kafkinu umjetnost u svoj svojoj moći, i ne treba se čuditi da nije već gotovo čitavo stoljeće prestao privlačiti pozornost više naraštaja čitatelja i kritičara.

Poznajemo sadržaj parabole, koju je Jozefu K. ispripovjedio jedan svećenik za vrijeme njegovog posjeta katedrali: neki čovjek sa sela traži da mu se dade dopuštenje da pristupi Zakonu; ali, stražar na vratima Zakona mu tumači da mu ne može dati dopuštenje za ulazak. On sâm je tek prvi od čuvara, a drugi, koji se nalaze unutra, oni su još moćniji od njega. Čovjek se uzaludno nada dopuštenju. Sjedeći na klupici čeka dugi niz godina. U trenutku smrti, vratar mu šapne na uho: «Nitko osim tebe nije ovdje imao pravo ući, jer je taj ulaz napravljen samo za tebe, a sada zatvaram i odlazim.»

Svojom prirodom «kanonskog », gotovo biblijskog spisa, pripovijest izaziva tumačenja, pokušaje odgone-tavanja, objašnjavanja i protuobjašnjavanja, delirije tumačenja, učenih sukoba i kontroverzija. I sâm Kafka se prepušta rado toj vježbi, pišući nakon te parabole jednu dugačku teološku i hermeneutičku raspravu između Jozefa K. i svećenika o značenju pripovijesti - raspravu, koja ne dovodi ni do kakvog zaključka i ostavlja neriješenima sva pitanja. Dok Jozef K. čvrsto vjeruje kako je čovjeka prevario čuvar, svećenik mu odgovara klasičnim argumentom svećenstva: «Sumnjati u čuvarevo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon.» Ugled čuvara je iznad istine: «Nismo dužni vjerovati svemu što kaže, dovoljno je da to držimo nužnim.» Takvo obrambeno i spontano razmišljanje, koje odbacuje Jozef K., a koje on označava u jednoj izvanredno snažnoj rečenici kao znak svjetskog propadanja: «Tužno raz-mišljanje… ono bi uzdiglo laž na visinu svjetskog poretka.» (die Lüge wird zur Weltordnung gemacht).

Što dakle znači ta parabola? Neki su učeni čitatelji izgleda otkrili nesporazum: one (parabole) prolaze pored bitnog. To je posebno slučaj Maxa Broda, piščevog biografa i prijatelja, koji uspoređuje parabolu, kako je napisana i po duhu, s Knjigom o Jobu: «Božja volja otkriva pred našim očima nelogično, ili pak groteskno suprostavljeno stajalište našoj ljudskoj logici. U Jobovoj knjizi Bog se na isti način upušta u djela koja čovjeku izgledaju apsurdna i nepravedna. Ali to je samo njihov privid gledajući ljudskim očima i posljednji je zaključak, kod Joba, kao i kod Kafke, da mjere kojima se služi čovjek nisu iste kao one kojima se mjeri svijet Apso-lutnog.» Nezgoda s tim prilično naivnim tumačenjem – koje se primjenjuje, prema Brodu, ne samo kod parabole, nego i u velikim romanima, Procesu i Zamku – je u tomu što ništa ne upućuje u Kafkinim tekstovima na taj «posljednji zaključak». Isti se skepticizam može primijeniti pri čitanju Hartmuta Bindera, koji poslije dvjesto stranica tumačenja stiže do zaključka da je parabola autobiografski tekst koji prikazuje «apsurd takvim kakav jest» u nekim ljudskim odnosima, kao i u odnosu Kafke prema ocu ili prema zaručnici Felice. Napokon, Giuliano Baioni, čija je knjiga puna zanimljivih opažanja, kreće krivim putom pišući da je funkcija parabole u romanu «izvanredno estetična»: ona predstavlja «savršenstvo jasnih svojstava» ili još, «nuž-nost oblika nasuprot samovolje kaosa». Ono čega nema u toj vrsti tumačenja, to je kritička, političko-vjerska i duboko subverzivna dimenzija teksta. Ne radi se, naravno, o bilo kojoj «poruci» ili o nekoj doktrini, koju treba širiti, nego o piščevom stanju duha.

Ne možemo shvatiti taj tekst a da ga ne smjestimo u širi kontekst Kafkine duhovnosti, njegovih etičko-društvenih uvjerenja i, posebno, antiautoritarizma - anarhističkog nadahnuća - zbog kojega je zalazio u godinama od 1909 - 1912. u anarhističke sredine Praga. Taj anarhistički Stimmung presijeca kao neka crvena vrpca cijelo njegovo djelo od Pisma ocu do Zamka. Ako se u prvom tekstu još i radi o osobnoj vlasti jednog tiranina: «Ti u mojim očima imaš zagonetni karakter, koji imaju tirani» (pismo nije nikad odposlano); tada se u dvama velikim nezavršenim romanima i u noveli iz 1914. godine, Kažnjenička kolonija, više radi o biro-kratskoj vlasti, anonimnoj, hijerarhijskoj, okrutnoj i dalekoj, koja preuzima oblik nekog stroja, nekakvog bezličnog mehanizma.

Kako se taj antiautoritarizam – egzistencijalni stav, Sitz im Leben, više nego politički izbor - ne bi mogao prenijeti na vjerski teren? On tada zauzima odbijajuće držanje pred svakom vlasti koja teži da se prikaže kao božanstvo i da nametne u svoje ime dogme, doktrine, zabrane. Nije osporavan toliko autoritet Boga koliko vjerskih institucija, svećenika i drugih čuvara Zakona. Kafkina vjera, zavisi u kojoj se mjeri može koristiti taj izraz, bila bi neka vrsta vjere slobode, u najjačem i najapsolutnijem smislu izraza, krivovjernog židovskog nadahnuća.

Ne treba tražiti izvore te vjerske senzibilnosti u dale-kim i tajnovitim ezoterijskim doktrinama - kao što je gnoseologija, koju su često navodili istraživači, a da nitko nije mogao pokazati da ju je Kafka poznavao - ali se prije mogu tražiti u tekstovima nekih njegovih najbližih praških židovskih prijatelja: Huga Bergmanna i Felixa Weltscha. Kafkin prijatelj iz djetinjstva i drug iz gimnazije Bergmann objavljuje, 1913. godine, u praškoj zbirci Vom Judentum (koju je Kafka poznavao jer se nalazila u njegovoj knjižnici), jedan esej pod naslovom Posvećivanje imena (Kiduš Hašem). Prema Henriju Bergmannu, ono što u židovstvu razlikuje ljudsko biće od predmeta je upravo sloboda, slobodna odluka, sposobnost oslobađanja od mreže uvjetovanja, niječni odgovor prisilama. Židovsko gledanje je da je ljudsko biće istovremeno stvorenje i stvoritelj. On je stvorenje samo onda kad to mora biti, kao stvar, pokrenuta nekom vanjskom silom; a stvoritelj kada se, oslabađajući se lanca tuđih nužnosti, slobodno uzvisi do etičkog djelo-vanja. «Kao moralno biće, ljudsko je biće svoj vlastiti tvorac (Selbstschopfer), kako nas jasno uči Talmud (Sanhedrin 99b). I evo - na jeziku Zohara (I, 9b, 10a) – zadatka ljudskog bića: ne biti više cisterna, jednostavna posuda za stranu vodu, nego postati izvor iz kojeg izvire vlastita voda.»

Što se tiče Weltscha, jednog od najbližih Kafkinih prijatelja od 1912. godine, u njegovoj knjizi Gnade und Freiheit (Milost i sloboda), iz 1920. godine, nalazimo slavljenje židovstva kao «religije slobode», koja vjeruje u metafizičku mogućnost, štoviše «magičnu», te posredovanja slobodne volje u svijetu. Prema Weltschu, u hebrejskoj tradiciji nalazimo također «vjeru milosti», ali to je «vjera slobode», koja prevladava u kabali i hasidizmu, sa svojim nastavcima također u njemačkoj misli (Schelling, Fichte) i u suvremenom židovstvu (Buber). Dok vjera u milost vodi u kvijetizam, vjera u slobodu vodi prema borbenosti i prema etici slobodnog djelovanja, koja ju procjenjuje kao takvu, neovisno o njezinom uspjehu ili propasti. U jednom pismu F. Weltschu, Kafka je pokazao vrlo veliko zanimanje za tu knjigu i, posebno, za njezino posljednje poglavlje naslovljeno «Schopferische Freiheit als religioses Prinzip » (Stvaralačka sloboda kao vjerski princip).

Razumije se samo po sebi da se Kafka nije nužno slagao sa svim idejama svojih prijatelja i da ne bismo mogli objasniti njegovu duhovnost s bilo čijim «utjecajem». Osim toga, njegov način izražavanja, nje-gova književnost, je nužno nesvedljiva na svu filozofiju, teologiju ili neku drugu vrstu teoretske rasprave. Nije nemoguće da ne postoji među radovima H. Bergmanna i F. Weltscha, s jedne strane, i nekih vjerski obojenih Kafkinih tekstova, s druge strane, stanovita bliskost, «prisnost». Slučaj Maxa Broda je drugačiji, jer je on daleko više sklon oklijevanju i eklektici od svoja dva prijatelja. On je u prvom redu pristalica uskog deter-minizma šopenhauerske vrste, on pristaje, istovremeno pod utjecajem i H. Bergmanna i F. Weltscha, uz vjeru slobode, čiji najuspješniji književni izraz je njegov roman Tyho Brahes Weg zu Gott (1915) - djelo autobiografskog nadahnuća, koje slavi slobodnu moć odluke ljudskog bića. Autor je knjigu posvetio Kafki. Međutim, nekoliko godina kasnije, poslije jedne osobne krize, Max Brod se udaljava od te djelatne koncepcije religije, koja je osnovana na ideji da sâm Bog ovisi o ljudskoj djelatnosti; da bi postao, u Heidentumu, Christentumu, Judentumu (1920) apologet jedne teo-logije božanskog milosti (Gnade) i ljudske nemoći. Koliko god se Kafka divio prvom djelu svog prijatelja, toliko je bio suzdržan prema drugom. U jednom pismu Maxu Brodu, od 7. kolovoza 1920, on kritizira njegovo predstavljanje poganstva, koje mu izgleda nepravedno: grčki vjerski svijet «je bio manje dubok od židovskog Zakona, ali možda demokratičniji (nije imao nikakvog vođu ni vjerskog osnivača), možda slobodniji (sadržavao je ono nešto, ne znam što…) ». Ono što mi izgleda važno u ovom odjeljku nije toliko pohvala - pomalo pro-vokativna - grčkom poganstvu, nego idealizirana slika jedne slobodne i «demokratske» vjere, bez vođa i autoriteta.

Ta kafkijanska «religija slobode» i njegova kritika vjerskih vlasti pronalaze svoj najčišći izraz u zbunjujućoj paraboli Pred Zakonom. Među mnogim školama tuma-čenja koje je tijekom proteklog stoljeća potakao ovaj tajanstveni i čaroban tekst, najumjesnija mi izgleda ona koja vidi u čuvaru Zakona predstavnika ne nedokučive božanske pravde – pred kojom se čovjek sa sela, kao Job, osjeća bespomoćno – nego prije predstavnika tog Weltordnunga (Svjetskog poretka) utemeljenog na laži o kojoj govori Jozef K. Prvi koji je čitao taj tekst bio je nitko drugi do vječni prijatelj, F. Weltsch, koji, vjeran svojoj filozofiji slobode, ističe u jednom članku objavljenom 1927. godine: čovjek sa sela je propao zato jer se nije htio uputiti prema Zakonu prolazeći kroz ta vrata bez dopuštenja.

Drugim riječima, čovjek sa sela je dopustio sebi da ga uplaše: nije sila ta koja ga sprječava u ulasku, nego strah, manjak samopouzdanja, licemjerna poslušnost vlasti, podložna pasivnost. Ako je izgubljen, to je zato «jer se on ne usudi donijeti vlastiti zakon, iznad kolektivnih tabua čijih je čuvar utjelovljenje tiranije». Po nekim mišljenjima, čuvar vrata je jedna supermoćna očinska slika, koja sprječava sina da uđe u vlastiti neovisni život. Duboki razlog zbog kojeg čovjek nije prešao granicu prema Zakonu i prema životu je strah, oklijevanje, nedostatak hrabrosti. Angst onoga koji moli dopuštenje za ulazak je točno ono što daje snagu čuvaru da mu prepriječi put.

Glede vjerske vlasti, svećenik – u stvari tamnički kapelan - koji, svojom prividno istinitom teološkom argumentacijom, pokušava opravdati držanje čuvara kao «ne istinito, nego nužno », ono predstavlja, prema mišljenju Hannah Arendt, «tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima, kao vjerovanje u nužnost za sebe samu, jer su birokrati u posljednjoj analizi dužnosnika nužnosti ». « Nužnost, na koju se poziva svećenik, dakle nije nužnost Zakona, nego zakona korumpiranog i pro-palog svijeta koji sprječavaju dostupnost istini. To je tumačenje, izgleda, jedino, koje bi se moglo povezati s protu-autoritarnim osjećajem, koji zrači, da tako kažemo iznutra, čitavim Kafkinim djelom.

Parabola Pred Zakonom se često, zbog njezinog stila i duha, uspoređivala s talmudskim tekstovima, midrašima, hagadama, ili pak s hasidskim pripovijestima. Mnogi su tumači inzistirali na sličnosti s jednom od hasidskih legendi Nahmana iz Braclava, koju je prenio Martin Buber u Die Gescichten des Rabbi Nachman (1906) a naslovljena je «Rabin i njegov jedini sin». Radi se o pripovijesti o jednom rabinu, čiji sin, vrlo nadaren mladić, žarko želi posjetiti jednog Cadika, koji živi na udaljenosti od nekoliko dana puta od njihovog sela. Otac, zakleti neprijatelj hasidizma, protivi se tom putovanju i nastoji svim mogućim argumentima i zaprekama spriječiti sina da izvrši naum. Napokon, očajan što ne može ostvariti svoju želju, sin umire, a otac, koji je sada pun kajanja i žalosti, poduzima puto-vanje prema velikom Cadiku. Naravno, možemo pretpostaviti da je Kafka, kao većina židovskih inte-lektualaca njemačke kulture njegova naraštaja, pročitao tu knjigu, ali izgleda mi nemoguće pronaći i najmanju bitnu sličnost između te legende i parabole Pred Zakonom, osim, formalno, vrlo općenite sličnosti: zapreke koje sprječavaju osobu da postigne svoj cilj, sve do smrti.

Umjesto toga, možemo biti samo zapanjeni začu-đujućom sličnosti - koju je nedavno iznio jedan njemački istraživač - između kafkijanske legende i jedne priče iz Midraša, Pesihta Rabbati, o penjanju Mojsija na nebo, za vrijeme njegova boravka na brdu Sinaj. Kad je stigao do nebeskih vrata, Mojsije vidi da mu put priječi jedan anđeo čuvar, Kemuel, i brani mu ulazak u prostor Najvišega. Bez oklijevanja prorok ga umlati i nastavi svoj put prema nebu. Uskoro se sukobljava s drugim, zatim i s trećim anđelom čuvarom, obojicom puno jačim od prvoga: drugi je šestotina puta veći od prvoga, ali se ne usuđuje približiti trećem, jer bi ga njegova vatra spalila. To nas podsjeća gotovo doslovno na čuvarovu tvrdnju u Kafkinom tekstu: «Treći je čuvar moćan, kao i ja sâm, ne mogu podnijeti pogled na njega. » U Midrašu, Mojsije napokon dolazi do Svemoćnog, koji mu pomaže pri prolazu pored anđela čuvara.

Ono što je zanimljivo, ako usporedimo dvije pripovijesti, je da sličnost postoji – štoviše, iako ne postoji nikakav dokaz da je Kafka poznavao taj Midraš - ali također i razlika: suprotno čovjeku sa sela, židovski prorok nije obeshrabren čuvarom na pragu i, zahvaljujući smjelom djelovanju, on sebi otvara put prema Zakonu.

Kafka nikad nije skrivao svoje divljenje za ljude koji imaju hrabrosti slijediti vlastiti put, prelazeći preko konvencionalnih zabrana. U jednom pismu E. Minzeu, iz studenog 1920. godine, nalazi se odjeljak koji nalikuje na tumačenje legende iz 1915. godine: pisac preporuča svojem prijatelju da pročita Memoare jednog socijalista od Lily Braun, jedne divne žene koja «je mnogo propatila zbog morala svoje klase (takav je moral na svaki način lažan, ali s druge strane počinje tama savjesti), ali ona je išla svojim putom boreći se kao anđeo ratnik. »Dok se čovjek sa sela pokorio lažnoj naredbi svijeta, zastrašen prijetnjom strašnih anđela čuvara Zakona, socijalistička je žena odbila lažni moral svoje klase (buržoazije) i usudila se poći naprijed, «bo-reći se kao anđeo ratnik.»

U vrijeme kad je pisao Proces, 1914-1915. (dakle i parabolu Pred Zakonom), Kafka otkriva knjigu L. Braun; on šalje jedan primjerak svojoj zaručnici Felice Bauer (u travnju 1915), a isto tako, nešto kasnije, i nekolicini prijatelja: «Nedavno sam poslao Memoare Maxu (Brodu), a uskoro ću ih darovati Ottli, ja ih dijelim lijevo i desno.» (pismo Felice od 11. rujna 1916). Zašto toliki polet? U mnogo pogleda, ideje te žene socijalistkinje su bliske «vjeri slobode» praškog pisca: «Sagradila sam polagano, skupljajući marljivo kamen po kamen, Crkvu moje religije. Kad sam vidjela svoje djelo završeno, preplavio me osjećaj sreće, i zauzela sam odlučan stav da ne prihvatim da mi itko nameće ikakvo uvjerenje koje nije moje vlastito.»

Slijedeći Shelleyjeve pouke - «Zar se upozorenje ‘Queen Mab’ ne odnosi na mene? ‘Ne boj se! Povedi rat protiv nadmoći i laži!’ i Nietzscheovo – ‘Slušaj samoga sebe!’», L. Braun osuđuje «podložnost, poniženje, prepuštanje sudbini i neposluh prema samome sebi, u korist poslušnosti nadređenima.» Napokon, ona suprot-stavlja «volju za djelovanjem » slobodnog bića «osje-ćaju rezignirane nemoći. »

Nikako se ne radi o tomu da se nameće bilo kakav «utjecaj» Memoara L. Braun na Kafku. Jednostavno, njegovo zanimanje i podrška knjizi svjedoče o simpatiji i bliskosti s osjećajima koje je izrazila ta žena za slobodni i nepodložni duh. Ova simpatija bljesnula je neočekivanim svjetlom, tekstom parabole iz 1915. godine. Dvoumljenje, strah/nepodložnost nasuprot čuvarima Zakona, pojavljuje se i u jednoj drugoj paraboli, O problemu zakona gdje se radi o narodu, kojim vlada mala skupina uzvišenih, koja čuva zakonske tajne i proglašava sebe iznad zakona. Zaključak je istovremeno paradoksalan i ironičan: «Stranka koja bi istovremeno, uz vjerovanje u Zakone, odbacila uzvišenost, ta stranka bi odmah imala sav narod iza sebe, ali ta stranka ne bi znala postojati i to iz jedinog razloga, što se nitko ne usuđuje odbaciti uzvišenost!»

Bilo bi zanimljivo napraviti paralelu između čovjeka sa sela i Jozefa K., junaka Procesa. Ovaj zadnji nije toliko pasivan kao prvi, ali u dva odlučujuća trenutka pripovijesti i on se prepušta strahu. Najprije je, u početku romana, u trenutku kad su ga uhitili, imao intuiciju da bi «jednostavno rješenje za sve to» bilo rugati se čuvarima, otvoriti «vrata slijedeće sobe i možda vrata predvorja » i tako stići na slobodu. Uznemiren mogućom reakcijom inspektora, on se rezignira «i čeka manje nesigurno rješenje, koje će prirodni tijek stvari nužno dovesti. » Dakle, taj rezultat «nužnog» od «prirodnog tijeka stvari», znamo kakav je: to je egzekucija nad Jozefom K. na kraju njegovog puta kroz labirinte sudskog postupka. To je drugi i posljednji trenutak rezignacije: radije nego da se suprotstavi svojim krvnicima, on se predaje «susretljivo» (Entgegenkomen) njihovom groznom zadatku i sve završava smrću «kao pas.»

«Pas» sačinjava kod Kafke jednu etičku kategoriju - ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno

podvrgava vlastima, bilo koje one bile. Trgovac Block, na koljenima pred odvjetnikom je tipični primjer: «To više nije bio klijent, to je bio odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se zavuče pod krevet i odozdol zalaje, kao iz neke pasje kućice, on bi to sa zadovoljstvom učinio». Sram koji je morao ostati u Jozefu K. (po-sljednja riječ iz Procesa) je upravo taj što je umro kao pas, podvrgavajući se susretljivo svojim krvnicima. Čovjek sa sela iz parabole nije jasno opisan kao pas, ali tu sliku snažno sugerira degradacija njegovog ponašanja: on više ne govori, on mrmlja; više se ne obraća čuvaru nego buhama na ovratniku njegove bunde.

Čuvar vrata, kao sudci iz Procesa, službenici iz Zamka ili zapovjednici Kažnjeničke kolonije u Kafkinim očima ne predstavljaju nipošto božanstvo (ili njegove sluge, anđele, tekliče itd.). Oni su točno predstavnici svijeta neslobode, neiskupljenja, nesnosnog svijeta odakle se Bog povukao. Nasuprot njihovoj samovoljnoj vlasti, tvrdoj i nepravednoj, jedini put prema spasu bio bi slijediti vlastiti individualni zakon, odbijajući podložnost i prelazeći zabranjene prepreke. Samo se tako može doći do božanskog Zakona, čiju svjetlost skrivaju vrata.

Dolazak Mesije izgleda da je izravno povezan, po Kafki, uz individualističku koncepciju religije, te «vjeru slobode». U jednom neobičnom aforizmu (datiranog 30. studenog 1917), on piše: «Mesija će doći onog trenutka kad najneobuzdaniji individualnizam bude moguć u vjeri (der zugelloseste Individualismus des Glaubens) – kad se ne bude mogao naći nitko da bi razorio tu mogućnost i nitko tko bi tolerirao to razaranje, to jest kad se grobovi otvore.» Taj začuđujući vjerski anarhizam – da upo-trijebimo koncept tako drag Gershomu Scholemu - prožima također jednu drugu mesijansku zabilješku (od 4. prosinca 1917): «Mesija će doći samo kad više ne bude potrebno, on će doći samo jedan dan poslije svog dolaska, ne će doći posljednji, nego posljednji od posljednjeg dana».

Ako usporedimo ta dva aforizma, možemo oblikovati slijedeću pretpostavku: za Kafku, mesijanska će otkupljenje biti djelo samih ljudskih bića, i to u trenutku kad, slijedeći svoj unutarnji zakon, uspiju srušiti vanjske prisile i autoritete; dolazak Mesije bila bi samo vjerska kazna za ljudsko samootkupljenje – ili bi ono barem bila priprava, preduvjet mesijanskog doba apsolutne slobode. Takvo mišljenje, naravno vrlo udaljeno od ortodoksnog židovstva, ima bliskosti s mišljenjima Bubera, Benja-mina ili Rosenzweiga, o dijalektici ljudske emancipacije i mesijanske objave.

Prema Martinu Buberu, na primjer, «središnja židov-ska teologumena, neoblikovana, nedogmatska, nego pozadinska i koheziji sa čitavom doktrinom i pro-roštvom, je vjerovanje u sudjelovanje ljudskog djelo-vanja u iskupiteljskom djelu svijeta.» Ljudskim se naraštajima dopušta jedna «kooperativna snaga», jedna djelatna mesijanska snaga (messianische Kraft). Što se tiče Franza Rozenzweiga, on ističe, u «Zvijezdi otkup-ljenja», činjenicu da «velika djela oslobođenja» nadah-nuta željom za slobodom, jednakošću i bratstvom, sačinjavaju «nužni uvjet» pojave Božjeg Kraljevstva».

Za shvaćanje Kafkine duhovnosti, onakve kakvu on iskazuje na paradoksalan, ali izvanredan način, u paraboli Pred Zakonom, trebalo bi također uzeti u obzir opći okvir «krize tradicije» srednjeeuropskog judaizma. G. Scholem nam otvara zanimljiv put pišući, povodom analiza koje je napravio Walter Benjamin o praškom piscu: «Benjamin je znao da se kod Kafke nalazi negativna teologija jednog židovstva koje je izgubilo pozitivni smisao Objave, ali koje nije izgubilo ništa od svoje snage». A taj jaki i negativni element, u čemu se on temelji ako ne u etičko-vjerskom odbijanju svijeta? Trebalo bi govoriti ne toliko o «sekularizaciji» u strogom smislu riječi, nego čini mi se, više o interiorizaciji vjerske etike. Kao što to ističe M. Weber u svojoj studiji o oblicima odbijanja religija svijeta, «što je vjera sistematičnija i interiorizirana u smislu jedne ‘etike uvjerenja’, napetost koju ona održava sa stvarnošću je dublja». Naprotiv, sve dok vjera ostaje obredna i zakonska, ta se napetost malo pokazuje.

Kod Kafke – kao i kod drugih židovskih intelektualaca Srednje Europe, udaljenih od obreda i zakona, ali unutar židovske vjerske kulture - odbijanje svijeta u ime neke «etike uvjerenja», apsolutne slobode, je oblik vjerske interiorizirane osjetljivosti.

Michael Löwy je objavio studiju o Walteru Benjaminu, a trenutno radi na djelu Franza Kafke.

S talijanskog preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić

http://elmundosefarad.wikidot.com/subverzivni-judaizam-franza-kafke

Michael Löwy Franz Kafka i slobodarski socijalizamkafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 25, 2011 18:20:37

Michael Löwy

Franz Kafka

i slobodarski socijalizam

Samo se po sebi razumije da se Kafkino djelo ne može svesti na jednu političku doktrinu, kakva god ona bila. Kafka ne stvara govore, nego oblikuje pojedince i situacije, i u svojem djelu izražava mišljenja, stavove, atmosferu. Simbolički književni svijet nesvodljiv je na pojmovni svijet ideologija: književno djelo nije apstrakt-ni konceptualni sustav, na primjeru filozofskih ili poli-tičkih doktrina, nego je tvorevina jednog konkretno za-mišljenog svijeta osoba i stvari. Ipak, to ne sprječava da se istražuju prolazi, mostići, podzemni hodnici između njegovog antiautoritarnog duha, njegove slobodarske tankoćutnosti, njegovih simpatija za anarhizam s jedne strane i njegovih glavnih djela s druge strane. Ovi prolazi nam otvaraju povlašten pristup onome što bismo mogli nazvati unutrašnjim krajolikom Kafkinog djela. Kafkine socijalističke sklonosti pokazale su se vrlo brzo: prema mišljenju njegovog prijatelja iz mladosti i gimnazijskog druga Huga Bergmanna, čije se prijateljstvo malo ohla-dilo za vrijeme prve školske godine (1900 – 1901), jer su „njegov socijalizam i moj cionizam bili previše jaki“. O kakvom se socijalizmu radi?

Tri svjedočenja čeških suvremenika potvrđuju simpatiju koju je praški pisac imao za češke slobodarske socijaliste te njegovo sudjelovanje u nekim od njihovih aktivnosti. Početkom 30. godina XX stoljeća, tijekom njegovih istraživanja uoči uređivanja romana Stefan Rott (1931), Max Brod je skupio obavještenja od jednog od osnivača češkog anarhističkog pokreta, Mihala Kaha. Ona se tiču Kafkine nazočnost na sastancima kluba Klub Mladych slobodarske, antimilitarističke i antiklerikalne organizacije, koji su posjećivali mnogi češki pisci ( S. Neumann, Mares, Hašek). Skupivši ova obavještenja – koja su mu bila „potvrđena i s drugih strana„ – Brod piše u svojem romanu da je Kafka „često u ‘tišini’ prisus-tvovao sjednicama kružoka“. Mihalu Kahi je bio simpa-tičan i zvao ga je „Klidas“ što znači „tihi“, ili točnije prema češkom žargonu „div tišine“, a Max Brod nije nikad posumnjao u istinitost ovog svjedočanstva, koje će ponovno navoditi u svojoj biografiji o Kafki.

Drugo je svjedočanstvo pisca anarhista Mihala Maresa, koji je upoznao Kafku na ulici (stanovali su blizu jedan od drugoga). Prema Maresu - čiji je spis objavio Klaus Wagenbach 1958, - Kafka je na njegov poziv došao na jedan prosvjed protiv smaknuća Francisca Ferrera, španjolskog slobodarskog odgajatelja, u listopadu 1909. Tijekom godina 1910 – 12, sudjelovao je na anarhističkim predavanjima o slobodnoj ljubavi, o Pariškoj Komuni, o miru, protiv smaknuća pariškog militanta Liabeuf, koje su organizirali Klub Mladeži, udruženje „Vilem Körber“ (antiklerikalno i antimili-tarističko) i češki Anarhistički pokret. Također je u raznim prilikama platio po pet kruna jamčevine da se oslobodi njegov prijatelj iz tamnice. Mares uporno tvrdi, na sličan način kao i Kaha, na Kafkinoj šutljivosti: “Koliko ja znam, Kafka nije pripadao niti jednoj od ovih anarhističkih organizacija, ali je za njih gajio jake simpatije čovjeka osjetljivog i otvorenog za društvene probleme. Ipak, usprkos zanimanju koje je pokazivao za te sastanke (s obzirom na njegovu ustrajnost), nikad nije sudjelovao u diskusijama.“

Ovo će se zanimanje očitovati i u izboru čitanja – Zapisi jednog revolucionara od Kropotkina (dar samoga Maresa), isto tako i djela braće Reclus, Bakunjina i Jeana Gravea – te u njegovim osobnim simpatijama: “Sudbina anarhista Ravahola ili tragedija Emme Goldmann koja je objavila Mother Eart posebno su ga potresli…“. Ovo se svjedočanstvo pojavilo u jednim češkom časopisu 1946. u malo drugačijoj inačici, a da nije privuklo pozornost. Ali poslije, objava te inačice u dodatku jedne poznate knjige Klausa Wagenbacha o Kafkinoj mladosti (1958) – prvo djelo koje je otkrilo poveznice pisca s krugovima praških slobodara – proizvest će niz polemika koje će dovoditi u sumnju njezinu vjerodostojnost.

Treći je dokument Razgovori s Kafkom Gustava Januha, koji se pojavio u prvom izdanju 1951. i u drugom, značajno proširenom, 1968. Ovo svjedočanstvo, koje se poziva na razmjenu misli s praškim piscem posljednjih godina njegovog života (od 1920), navodi na to da je Kafka sačuvao simpatiju za slobodare. Ne samo da ocjenjuje češke anarhiste kao ljude „vrlo ljubazne i vesele“, toliko „ljubazne i prijateljski nastrojene da se smatrao obveznim vjerovati u svaku njihovu riječ“, nego političke i društvene misli koje iznosi tijekom tih razgovora ostaju vrlo obojane slobodarskom misli. Na primjer, njegova definicija kapitalizma kao „sustava odnosa ovisnosti“ u kojemu je “sve hijerarhizirano, sve je ulančeno” je tipično anarhistička, zbog njegovog ustrajanja na svojstvu autoritarnosti tog sustava – a ne na gospodarskom izrabljivanju kao što to kaže marksizam. Također njegov sumnjičav odnos prema organiziranom radničkom pokretu izgleda da je pod utjecajem slobodar-skog nepovjerenja prema strankama i političkim institu-cijama: iza radnika koji idu u koloni „već napreduju sekretari, birokrati, profesionalni političari, svi moderni sultani od kojih se neki pripravljaju za dolazak na vlast… Revolucija hlapi, ostaje onda samo talog nove bi-rokracije. Lanci izmučenog čovječanstva su u ministar-skoj iskaznici”.

Zadržano u njezinom drugom izdanju (1968), iznosi potpunu inačicu njegovih bilješki, koje su bile izgubljene poslije rata i pronađene kasnije. Januh donosi slijedeći razgovor s Kafkom: “Jeste li proučili Ravaholov život? Da! I ne samo Ravaholov, nego također i život raznih drugih anarhista. Bacio sam se na biografije i uronio u Godwinove, Proudhonove, Stirnerove, Bakunjinove, Kropotikinove, Tuckerove i Tolstojeve ideje; posjećivao sam razne skupine, bio nazočan sastancima, ukratko, u to sam uložio puno vremena i novca. Sudjelovao sam 1910. na sastancima koje su držali češki anarhisti u jednoj gostionici koja se zvala „Zum Kanonenkreuz“, u kojoj se sastajao krug anarhista nazvanih Kružok mladih… Na te sastanke puno puta pratio me je Max Brod, no oni mu se u stvari nisu previše sviđali, […] Prema mojemu mišljenju, radilo se o vrlo ozbiljnoj stvari. Išao sam Ravaholovim tragom. On me odveo zatim do Ericha Mühsama, pa do Arthura Holitschera i do bečkog anarhiste Rudolfa Grosmana. Svi su nastojali ostvariti ljudsku sreću bez Božje milosti. Razumio sam ih. Ipak, […] nisam mogao dugo nastaviti hodati uz njih”.

Prema vrlo raširenim mišljenjima komentatora, ova druga inačica je manje vjerojatna od prve, naročito zbog svog tajanstvenog porijekla (bilješke izgubljene pa promađene). Potrebno je nadodati, u ovom posebnom slučaju koji nas zanima, jednu očitu grešku: Max Brod, prema njegovu vlastitu priznanju ne samo da nije nikad pratio svog prijatelja na sastanke kluba anarhista, nego nije ništa znao o njegovom sudjelovanju u aktivnostima praških slobodaraca. Hipoteza na koju navode ovi dokumenti – Kafkino zanimanje anarhističke ideje - potvrđena je iz nekih napomena u njegovim intimnim spisima.

Na primjer, u njegovom dnevniku nalazimo ovakav kategorički imperativ: “Ne zaboravi Kropotkina!“, a u jednom pismu Maxu Brodu u studenom 1917. iskazuje svoje oduševljenje za jedan projekt časopisa (List borbe protiv volje moćnika) kojeg je predložio frojdijanski anarhist Otto Gross. Ne treba zaboravti slobodarski duh koji je izgleda nadahnuo neke od njegovih izjava; na primjer, malena zajedljiva primjedba koju je jednog dana rekao Maxu Brodu, a odnosila se na njegovo radno mjesto, Ured za socijalno osiguranje (gdje su dolazili radnici žrtve nesreća tražiti svoja prava): “Kako su ponizni ovi ljudi… Dolaze moliti. Umjesto da zauzmu zgradu napadom i sve unište, oni dolaze moliti".

Vrlo je vjerojatno da ova različita tumačenja – naro-čito dva posljednja - sadržavaju netočnosti i pretjeri-vanja. Klaus Wagenbach i sam priznaje (povodom Maresa) da su „neki detalji možda lažni“ ili barem „pretjerani“. Na isti način, prema Maxu Brodu, Mares, kao i mnogi drugi svjedoci koji su poznavali Kafku, „nastoji pretjerivati“, naročito glede raširenosti njegovih prijateljskih veza s piscem. Glede Januša, ako prva verzija njegovih sjećanja daje dojam „autentičnosti i vjerodostojnosti“, jer ona „donose jasne znakove stila kojim se Kafka izražavao“, druga inačica mu izgleda puno manje dostojna povjerenja.

Ali, jedna je stvar utvrditi kontradikcije ili pretjeri-vanja u ovim dokumentima, a druga je stvar cjelokupno ih odbiti, označavajući kao „čistu legendu“ obavijesti o vezama između Kafke i čeških anarhista. To je stajalište nekih specijalista, među kojima su Eduard Goldstücker, Hartmut Binder, Ritchie Robertson i Ernest Pawel – prvi od njih je češki komunistički književni kritičar, a ostala trojica su autori Kafkinih biografija kojima se ne može nijekati vrijednost. Njihovo nastojanje da prikažu anar-hističku epizodu u Kafkinu životu zaslužuje da bude raspravljeno do u detalje, u toj mjeri u kojoj ono ima očite političke implikacije. Prema mišljenju E. Gold-stückera – jako poznat zbog svojih nastojanja s ciljem da „rehabilitiraju“ Kafku u Čehoslovačkoj 60. godina XX. stoljeća – sjećanja Maresa, koje je ponovno objavio Wagenbach, „pripadaju kraljevstvu fikcije“. Njegov središnji argument je da nije shvatljivo da bi revo-lucionari, anarho–komunisti primili na svojim sastan-cima „jednog čovjeka kojeg nisu poznavali“ i koji je, štoviše, uvijek šutio (prema Kahi i Maresu).

Dakle, ono što izgleda čudno je da Goldstücker zabo-ravlja da Kafka nije bio netko „nepoznat“, nego, napro-tiv, da su ga osobno poznavala dva glavna organizatora tih sastanaka: Mihal Kaha i Mihal Mares (a isto tako i drugi sudionici, kao Rudolf Illovy, njegov stari prijatelj iz gimnazije). Ipak – na pomalo proturječan način s onim što je rečeno ranije – Goldstücker završava tako da dopušta da je Kafka sudjelovao u anrhističkim djelova-njima, tvrdeći jednostavno da to sudjelovanje nije tra-jalo nekoliko godina, kao što tvrdi Mares, nego je njegova nazočnost bila ograničena na „nekoliko sas-tanaka“. Budući da sâm Mares izričito navodi samo pet sastanaka, ne vidi se dobro iz kojeg razloga Goldstücker kategorički odbija također i njegovo svjedočenje. Hartmut Binder, autor jedne vrlo detaljne i eruditske Kafkine biografije, je taj koji razvija na vrlo energičan način tezu prema kojoj su veze između Kafke i praških anarhističkih krugova „legenda“ koja pripada „kraljev-stvu mašte“. Klausa Wagenbacha su optužili da je koris-tio izvore „koji su bili u skladu s njegovom ideologijom“ (Kaha, Mares i Januš), ali kojim “manjka vjerodostojnost ili su još i namjerne krivotvorine".

Prvi problem s ovakovom vrstom rasuđivanja je slijedeći: zašto se tri svjedočenja koja se smatraju „malo vjerodostojnima“ poklapaju s tvrdnjom o vezama između Kafke i slobodarskih socijalista? Zašto ne pronalazimo „tobožnja“ svjedočanstva o čestom sudjelovanju Kafke na cionističkim, komunističkim ili socijaldemokratskim sastancima? Teško je razumjeti – osim ako ćemo zamis-liti jednu anrhističku urotu – zašto bi postojale jedino „krivotvorine“ točno u tom pravcu. Ali, proučimo izbliže Binderove argumente – žučljiva rasprava protiv Wagen-bacha nije pošteđena „ideoloških“ motiva.

Prema njegovu mišljenju, jednostavna činjenica da je Brod saznao za te navodne aktivnosti samo nekoliko godina nakon Kafkine smrti, i to od strane Mihala Kahe, starog člana ovoga anarhističkog pokreta […] svjedoči protiv vjerodostojnosti te informacije. Zato je “gotovo nezamislivo da Brod, koji je u tom razdoblju išao na dva putovanja za praznike s Kafkom i s kojim se svako-dnevno susretao […] mogao ne biti upoznat sa zanima-njem svog najboljeg prijatelja za anarhistički pokret”. Dakle, ako je to „ gotovo nezamislivo“ (utvrdimo ipak da izraz „ gotovo“ ostavlja tračak sumnje), kako to da je glavni zainteresirani, to jest sâm Max Brod, smatrao tu informaciju kao potpuno pouzdanu, jer ju je uporabio također i u romanu Stefan Rott kao i u biografiji svojega prijatelja? Ista stvar važi za jedno drugo Binderovo obrazloženje: “slušati u zadimljenoj pivnici političke razgovore jedne skupine koja je djelovala izvan zakona… ta je situacija nezamisliva za Kafkinu osob-nost“. Pa ipak, ova situacija nije bila nipošto čudna u očima Maxa Broda, koji je ipak poznavao nešto od Kafkine osobnosti. Bilo kako bilo, ništa u Kafkinom djelu ne daje nam naslutiti da je on imao tako prazno-vjerno štovanje za legalnost!

Da bi se jednom zauvijek pokušao osloboditi svjedočenja Mihala Maresa, Binder se uporno poziva na jedno Kafkino pismo Mileni, u kojemu Maresa opisuje kao „nekog kojega je sreo na ulici“. On razvija slijedeće razmišljanje: Kafka izričito podcrtava da je njegov odnos s Maresom samo jedan od onih Gassenbekanntschaft (znanac s ulice). Ovo je najjasniji pokazatelj da Kafka nije nikad sudjelovao na nekom anarhističkom sastan-ku". Najmanje što se može reći je da između premise i zaključka postoji jedan očiti non sequitur! Sve ono što se može izvući iz Kafkinog pisma Mileni je da je Mares u svojemu svjedočenju iz 1946. vjerojatno pretjerao prijateljske veze između sebe i Kafke, ali nema nikakvog proturječja u njihovim sporednim odnosima i Kafkinom sudjelovanju na anarhističkim sastancima gdje se na-lazio, između ostalih, i mladi Mares.

Premda se njihovo poznanstvo ograničavalo na susrete na ulici (Kafkina kuća je bila blizu mjesta gdje je Mares radio), to ne bi spriječilo Maresa da mu doda letke i pozive za sastanke i manifestacije, da potvrdi njegovu prisutnost u nekim od njegovih aktivnosti i također da mu oda štovanje, kad je prigoda, s jednim primjerkom Kropotkinove knjige. Mares posjeduje, kao materijalni dokaz svojih veza s Kafkom, jednu poštansku dopisnicu koju mu je poslao pisac s nadnevkom od 9. prosinca 1910. On tvrdi – ali tu je tvrdnju nemoguće provjeriti – da je primio više pisama od svog prijatelja „koja su nestala za vrijeme mnogobrojnih pretresa u mojoj kući u tom razdoblju“. Binder daje na znanje postojanje tog dokumenta, ali polazeći od činjenice da je dopisnica bila adresirana na „Josepha Maresa“ (a ne na Mihala) i misli da ima nov dokaz „izmišljanja“ svjedočanstva: bilo bi potpuno nevjerojatno da godinu dana nakon što je upoznao Maresa i sudjelovao zajedno s njim na raznim večernjim sijelima Kluba Mladih, Kafka „ne zna njegovo ime“. Dakle, taj argument ne vrijedi iz jednog jedno-stavnog razloga: prema njemačkim izdavačima dopisi-vanja između Kafke i Milene, pravo ime Maresa nije bilo Mihal nego…Joseph.

Glede Januša, ako Binder odbacuje kao čistu izmišljo-tinu verziju iz 1968. njegovih sjećanja, izviješće o anar-histima iz 1951. izgleda mu da „može biti utemeljeno na pravom sjećanju“. Ali, nastoji ga svesti na nešto bezna-čajno, pretvarajući ga na pasus spomenut u pismu Mileni: poznanstvo „na ulici“ pjesnika Mihala Maresa. Dakle, u razgovoru koji prenosi Januš govori se o „anarhistima“ u množini, „tako ljubaznim i prijaznim“, što pretpostavlja da je Mares daleko od toga da bude tek slobodarski borac kojeg susreće Kafka. Zajedno s disku-sijom Hartmuta Bindera u ovom naumu ostaje mučan dojam odlučnog i sustavnog pokušaja – koji od svake travke radi snop – uklanjanja iz Kafkinog lika crne mrlje koja bi bila – sa stanovišta konzervativne politike – nje-govo sudjelovanje na sastancima koje su organizirali praški slobodari.

Nekoliko godina poslije, u svojoj biografiji o Kafki – djelu vrijednom pozornosti - Ernst Pawel brani na očit način iste Binderove teze: radi se o tomu „da se pokopa jedan od velikih mitova“ vezanih uz Kafkinu osobu, to jest „legenda o Kafki kao urotniku u krilu češke anar-hističke skupine Klub Mladih“. Ovu legendu dugujemo „plodnim sjećanjima bivšeg anarhista M. Maresa koji u svojim sjećanjima, pomalo fantastičnim a objavljenim 1946, opisuje Kafku kao prijatelja i druga koji je sudjelovao na sastancima i u anarhističkim manifes-tacijama“. „Maresova pripovijest, koju je kasnije i Januš iskitio, nalazi se u raznim biografijama o Kafki, koje nam ga prikazuju kao mladog urotnika i kao suputnika češkog slobodarskog pokreta. Ova pripovijest je, dakle, potpuno smetnula s uma sve što znamo o njegovu životu, o njegovim prijateljima i o njegovu karakteru. Vrlo malo vjerojatan kao urotnik, kako bi on mogao, i čak i htio, skrivati svoj angažman bliskim prijateljima koje je viđao svaki dan? ".

„Legendu“ je utoliko lakše opovrgnuti ako ne odgo-vara ni jednom od izvora koji su u pitanju: niti Kaha (Pawel ga ne spominje), niti Mares ili Januš – a još manje Wagenbach – nisu nikada mislili da je Kafka bio „urotnik u krilu anarhističke skupine“. Mares izričito ustraje na činjenici da Kafka nije bio član nikakve orga-nizacije. Osim toga, ne radi se o „zavjeri“ nego o sudje-lovanju na sastancima koji su bili, u najvećem broju slu-čajeva, otvoreni za javnost. Glede „skrivanja od bliskih prijatelja“, to jest Maxa Broda, već smo pokazali uzalud-nost tog argumenta. Ernst Pawel nam daje jedan dodatni razlog kao potvrdu svoje teze: „nepojmljivo„ je da je „netko tko je imao gotovo položaj službenika“ izbjegao pozornosti policijskih doušnika. Dakle, dokumenti pra-ške policije „ne sadrže niti najmanju aluziju na Kafku“. Primjedba je zanimljiva, ali odsutstvo jednog imena u arhivama policije nije nikad bio po sebi dovoljan dokaz nesudjelovanja. Osim toga, malo je vjerojatno da policija raspolaže imenima svih onih koji su prisustvovali javnim sastancima koje su organizirali razni anarhistički klu-bovi: ona se zanimala za „agitatore“, za vođe tih društa-va, radije nego za osobe koje su bile prisutne u tišini…

Ipak, Pawel se razlikuje od Bindera svojom sprem-nosti da prizna vrijednost činjenica koje su sugerirane ovim svjedočanstvima u jednoj ublaženoj verziji: “Istina je puno prozaičnija. Kafka je stvarno poznavao Maresa […] i bez sumnje je mogao biti prisutan na javnim sas-tancima ili na manifestacijama, u ulozi zainteresiranog promatrača. Njegove socijalističke sklonosti su potvrdili Bergmann i Brod […]. U godinama koje su slijedile, izgleda da se interesirao za filozofski i nenasilni anar-hizam Kropotkina i Alexandra Herzena".

Nismo puno udaljeni od Wagenbachovih zaključaka… Istražimo sada gledište Ritchija Robertsona, autora značajne studije o životu i djelu praškog židovskog pisca. Prema njegovu mišljenju, informacije koje su dali Kaha i Mares moraju se „gledati sa skepticizmom“. Njegovi su glavni argumenti u toj stvari preuzeti od Goldstückera i od Bindera: kako se može dogoditi da bi jedna skupina, koja se sastaje tajno, mogla primiti u svoj krug jednog tihog posjetitelja „koji je, zato jer su malo znali o njemu, mogao biti špijun“? Kako je moguće da Brod nije znao ništa o sudjelovanju svog prijatelja tim sastancima? Kakvu važnost možemo dati Maresovom svjedočanstvu, smatrajući ga da je bio tek Kafkin Gas-senbekanntschaft? Ukratko, „zbog svih ovih razloga, prisutstvo na anarhističkim sastancima izgleda da je upravo obična legenda”. Beskorisno je vraćati se na te prigovore, za koje sam već prije pokazao da su od male vrijednosti. Ono što je potpuno novo i zanimljivo u Ro-bertsonovoj knjizi je pokušaj predlaganja alternativnog tumačenja Kafkinih političkih ideja, koje ne bi bile, po njemu, niti socijalističke, niti anarhističke, nego roman-tičarske. Onakav antikapitalistički romantizam koji ne bi bio ni na desnoj ni na lijevoj strani. Dakle, ako je roman-tičarski antikapitalizam zajednička matica nekom obliku konzervativnih i revolucionarnih misli - i na taj se način izdiže iznad tradicionalne podjele na desno i lijevo - to nipošto ne smeta samim piscima romantizma da se svr-staju jasno na jedan ili drugi kraj takve vizije svijeta: reakcionarnom i revolucionarnom romantizmu.

Zapravo, anarhizam, slobodarski socijalizam, anarho-sindikalizam paradigmatski su primjer „lijevog roman-tičarskog antikapitalizma“. Kao posljedicu toga, defini-rati Kafkinu misao kao romantičarsku - što mi izgleda potpuno prikladno – ne znači u stvari da nije „ljevi-čarska“, konkretno sklona romantičarskom socijalizmu sa slobodarskom težnjom. Kao kod svih romantičara, njegova kritika suvremene civilizacije je mješavina nos-talgije za prošlošću, predstavljene u njegovim očima jidiš kulturom židovskih zajednica Istočne Europe. S značajnom intuicijom, André Breton je pisao: “Iako vre-menski usklađena, (Kafkina misao) simbolično okreće unatrag kazaljke sata na praškoj sinagogi". Zanimanje za anarhističku epizodu u Kafkinoj biografiji (1909 – 1912), jest u tomu što nam ona nudi jedan od ključeva koji rasvjetljavaju čitanje njegova djela – posebno djela napisana nakon 1912. Kažem, jedan od ključeva, jer draž ovog djela dolazi također iz njegovog osobito više-značnog karaktera, nesvodljivog na jednoznačno tuma-čenje. Slobodarsko ćudoređe se izražava u različitim situacijama koje su u srcu njegovih glavnih literarnih tekstova, ali iznad svega u radikalno kritičnom načinu u kojem je opsesivno i zastrašujuće lice neslobode: auto-ritet. Kao što je dobro rekao André Breton, „nijedno djelo se ne bori toliko protiv prihvaćanja jednog vrhov-nog principa, stranog onome koji misli".

Jedna antiautoritarnost slobodarskog nadahnuća pro-vlači se kroz čitavo Kafkino romaneskno djelo u kretanju od „depersonalizacije“ i rastućeg otuđenja: od očevog i osobnog autoriteta prema admistrativnom i anonimnom autoritetu. Još jednom, ne radi se o bilo kakvoj političkoj doktrini, nego o stanju duše i o jednoj kritičkoj senzi-bilnosti – čije je glavno oružje ironija, humorizam, onaj crni humor koji je, prema Andreu Bretonu „uzvišena pobuna duha“. Ovo stajalište ima intimne i osobne kori-jene u njegovom odnosu s ocem. Despotski autoritet pater familiasa je za pisca sâm arhetip političke tiranije. U svojem Pismu ocu iz 1919. godine Kafka se sjeća: “Poprimili ste u mojim očima zagonetni karakter koji imaju tirani čije se pravo ne temelji na razmišljanju nego na njihovoj osobi”. Suočen s brutalnim ponašanjem, nepravednim i samovoljnim prema zaposlenicima svojeg oca, osjećao se solidaran s žrtvama: “To mi je učinilo dućan nepodnošljivim, previše me je podsjećao na vlas-titu situaciju u odnosu na tebe… i zato sam neizbježno stajao na stranu osoblja…”.

Glavna svojstva autoritarizma u Kafkinim djelima su: 1) samovolja: odluke su nametnute odozgo, bez ikakvog opravdanja – moralnog, razumnog, ljudskog – često postavljajući neumjerene i apsurdne zahtjeve prema žrtvi; 2) nepravda: krivnja se smatra – krivo, kao očita, koja se podrazumijeva sama od sebe, bez nužnosti dokaza i kazne su potpuno prevelike „krivnji“ (nepostojeća ili banalna). U svojem prvom važnom djelu, Osuda, iz 1912, Kafka postavlja u prizor jedino očinski autoritet; i to je, također, jedno od njegovih rijetkih djela u kojem se junak (Georg Bendemann) podvrgava potpuno i bez otpora na samovoljnu osudu: naređenje koje je otac dao samovoljno svojem sinu, da se baci u rijeku! Uspoređujući ovu pripovijest s Procesom, Milan Kundera primjećuje: “Sličnost između dvije op-tužbe, krivnje i egzekucije odaju stalnost koja povezuje bliski obiteljski „totalitarizam“ s onim velikih Kafkinih vizija". U njegovim dvama velikim romanima Procesu i Zamku radi se ,naprotiv, o „totalitarnoj“ moći, savršeno anonimnoj i nevidljivoj.

Roman Amerika, iz 1913–14, sačinjava u tom smislu nešto između ta dva romana: samovoljne su osobe ponekad očinske figure (otac Karla Rossmanna i stric Jacob), ponekad su visoki rukovoditelji Hotela (Šef osoblja i Portir). I ovi posljednji imaju izgled osobne tiranije, kojem se pridružuje birokratska hladnoća s pojedinačnim, kukavnim i okrutnim despotizmom. Simbol ove kažnjavajuće samovolje izvire već iz prve stranice knjige: demistifikacija američke demokracije, predstavljene slavnim kipom Slobode na ulazu u newyoršku luku, gdje Kafka zamjenjuje u njegovoj ruci baklju sabljom… U jednom svijetu bez pravde, gole snage, samovoljna moć neograničeno kraljuje. Simpatije junaka su na strani žrtava tog društva: kao što je vozač automobila u prvom poglavlju primjer „patnje siro-mašnog čovjeka podčinjenog moćnima“, ili Terezine majke, gurnute u samoubojstvo zbog gladi i siromaštva. Pronalazi prijatelje i saveznike među siromašnima: samu Terezu, studenta, stanovnike pučke četvrti koji ga odbijaju predati policiji – jer, piše Kafka u jednom komentaru koji puno otkriva: “radnici nisu na strani autoriteta".

S gledišta onoga što nas zanima, veliki preokret u Kafkinom djelu je pripovijest U kažnjeničkoj koloniji, napisana malo poslije Amerike. Malo je tekstova u svjetskoj književnosti koji prikazuju lice autoriteta tako nepravednim i zločinačkim. Ne radi se o moći pojedinca – Zapovjednici (stari i novi) igraju drugorazrednu ulogu u pripovijesti – nego o jednom bezličnom mehanizmu. Okvir pripovijesti je kolonijalizam… francuski. Službe-nici i zapovjednici kolonije su Francuzi, dok su skromni vojnici, istovarivači u luci, žrtve koje moraju biti osuđene su „domoroci“ koji „ne razumiju ni riječi francuskog“. Jednog „domorodačkog“ vojnika su časnici osudili na smrt, a njihova je pravna doktrina sažeta u malo riječi, samovolja: “Krivnju nikad ne treba stavljati u sumnju!“ Njegova egzekucija se mora izvesti jednim strojem za mučenje, koji polagano piše na njegovom tijelu s iglama koje ga probadaju: „Poštuj svoje nadre-đene“. Središnji lik pripovijesti nije putnik koji gleda događaje s nijemim neprijateljstvom, niti zatvorenik koji uopće ne reagira, niti časnik koji vodi egzekuciju, niti Zapovjednik kolonije. To je sâm Stroj. Čitava se pripo-vijest vrti oko tog zlokobnog stroja (Aparat), koji izgleda da je sve više svrha sam sebi, prema rečima časnika koji vrlo detaljno za vreme njegovog delovanja daje obja-šnjenja putniku. Aparat nije tu da kazni čovjeka, nego je upravo čovjek taj koji je tu zbog Aparata, da bi ga opskrbio tijelom na kojem on može pisati svoje estetsko remek–djelo, svoj krvavi natpis ukrašen „mnogim iza-branim pjesmama i uljepšanjima“. I sâm je časnik samo sluga Stroja i na kraju se i sâm žrtvuje tom nezasitnom Molohu.

Na kakav konkretan „Stroj moći“, na kakav „Aparat samovolje“, kojemu su žrtvovali živote, je mislio Kafka? Pripovijest U kažnjeničkoj koloniji napisana je u listo-padu 1914, tri mjeseca poslije izbijanja Prvog svjetskog rata…U Procesu i u Zamku ponovno nalazimo samo-volju kao hijerarhizirani „aparat“, apstraktan, bezličan: birokrati, koliko je god njihov karakter kukavan i bru-talan ili prljav, oni su samo zupčanici tog stroja. Kao što oštroumno primjećuje Walter Benjamin, Kafka piše s gledišta „modernog građanina koji zna da je izručen jednom birokratskom nedostupnom aparatu čiji rad kontroliraju instance koje ostaju u sjeni također i svojim izvršnim organima, najviše zbog onih kojima on manipulira”.

Kafkino djelo je u isto vrijeme duboko ukorijenjeno u praško okružje – kako to primjećuje André Breton, „ujedinjuje sve ljepote, i čarolije Praga – i savšeno univerzalno. Suprotno od onoga što se često misli, njegova dva velika romana nisu kritika stare carske austro-ugarske Države, nego državnog aparata ukoliko je i moderniji: njegov anonimni bezlični karakter što se tiče otuđenog birokratskog aparata, „postvarenog”, autonom-nog, preobraženog na kraju u sebe samog. Jedan od-omak iz Zamka posebno razjašnjava takvo gledište: on je malo remek-djelo crnog humora u kojem gradonačelnik sela opisuje službeni aparat kao jedan samostalan stroj koji izgleda radi „za sebe sama“: “Reklo bi se da administrativni organizam ne podnosi napetost, nervozu koja je trajala godinama zbog iste stvari, možda nedo-stojne po svojoj prirodi, tako da i ona sama može izreći kaznu bez pomoći funkcionara". Ova duboka intuicija o birokratskom stroju kao slijepom zupčaniku u kojem odnosi među pojedincima postaju stvar, neovisan pred-met, je jedan od modernijih, aktualnijih, lucidnijih vidova Kafkina djela. Slobodarsko nadahnuće inspisano je u srcu Kafkinih romana, koji govori o Državi – bilo da je u obliku „administracije“ ili „pravde“ – kao o sustavu bezličnog nadzora koji gnječi, guši ili ubija pojedince. Taj je jedan tjeskoban, mračan, nerazumljiv svijet, u ko-jem kraljuje nesloboda.

Često se Proces prikazivao kao proročansko djelo: autor je predvidio svojom vizionarskom maštom pravo-suđe totalitarnih država, nacističke ili staljinističke procese. Bertold Brecht, pristaša SSSR-a, osvrnuo se, u jednom razgovoru s Walterom Benjaminom, na Kafku 1934. (prije procesa u Moskvi): “Kafka ima samo jedan problem, a to je organizacija. Ono što ga je zgrabilo je strah pred Državom, mravinjakom, pred načinom na koji se sami ljudi otuđuju kroz oblike njihovog zajedničkog života. I predvidjeo je razne oblike te otuđenosti, kao na primjer metode GPU-a“. Ne dovodeći u sumnju prikladnost ovoga poštivanja pronicljivosti praškoga pisca, treba se ipak podsjetiti da Kafka ne opisuje u svojim romanima države „izuzetke“: jedna od naj-važnijih misli – čije je srodstvo s anarhizmom očito – koju njegovo djelo sugerira, je otuđena i ugnjetavalačka priroda „normalne“ Države, zakonite i ustavne. Već od prvih redaka Procesa rečeno je jasno: “K. je živio u jednoj Državi prava (Rechtstaat), svuda je vladao mir, svi su zakoni bili na snazi, tko se dakle usudio napasti ga u njegovoj kući?".

Kao i njegovi praški prijatelji anarhisti, izgleda da je smatrao svaki oblik Države, Državu kao takvu, kao samovoljnu hijerarhiju koja ukida slobodu. Država i njezino pravosuđe su također, zbog svoje same prirode, lažni sustavi. Ništa to ne ocrtava bolje od razgovora, u Procesu, između K. i opata povodom tumačenja para-bole o čuvaru zakona. Za opata, „sumnjati u čuvarovo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon“ – klasičan argument svih predstavnika reda. K. nadodaje da ako se prihvati to mišljenje „treba vjerovati sve ono što kaže čuvar“, što mu izgleda nemoguće: “Ne, kaže opat, nismo obvezni vjerovati da je istina sve što kaže, dovoljno je da se zadrži nužno. Žalosno mišljenje, kaže K., ono će podignuti laž na visinu svjetskog pravila“. Kao što vrlo točno primjećuje Hannah Arendt u svojem članku o Kafki, razgovor s opatom otkriva „tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima kao vjerovanje u nužnost po sebi, s obzirom na to da su birokrati u posljednjoj analizi službenici nužnosti“.

Napokon, Država i Suci manje upravljaju vršenjem pravde koliko lovom na žrtve. U jednoj slici, koja se može usporediti s onom iz romana Amerika kada mijenja baklju sa sabljom na Kipu Slobode, u Procesu vidimo sliku slikara Titorellija koja – pretpostavlja se - da predstavlja božicu Pravde, ali kada je djelo dobro osvijetljeno, božica Pravde se pretvara u božicu Lova. Birokratska i pravosudna hijerarhija čine jednu ogromnu organizaciju koja prema Jozefu K., žrtvi u Procesu,“ ne samo da koristi potkupljive čuvare, inspektore i glupave istražne suce … nego još i drži čitavu sudsku vlast na visokom položaju s njihovom neizbježnom pratnjom slugu, pisara, žandara i drugih pomoćnika, možda čak i krvnike, ne povlačeći se pred riječju“. Drugim riječima: autoritet Države ubija. Joseph K. će se susresti s krvni-cima u posljednjem poglavlju knjige, kada ga dva službenika ubijaju „kao psa“. „Pas“ sačinjava za Kafku etičku kategoriju – ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno podčinjava autoritetima, bilo koji da su oni. Trgovac Block na koljenima kraj nogu odvjetnika je tipični primjer: “Sada nije više bio klijent, bio je odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se uvuče pod krevet puzeći i lajući, kao iz dna neke jazbine, napravio bi to sa zadovoljstvom“. Sram koji mora proživjeti Joseph K. (posljednje riječi Procesa) je onaj da je umro „kao pas“, podčinjavajući se bez otpora svojim krvni-cima. Isti je slučaj s zatvorenikom iz pripovijesti U kažnjeničkoj koloniji koji niti ne pokušava pobjeći i ponaša se s „pasjom“ podložnošću (hündisch).

Mladi Karl Rossmann, u romanu Amerika, je primjer nekoga tko se pokušava – a da nikad ne uspije – odu-prijeti „autoritetima“. U njegovim očima postaju psi samo oni „koji to hoće biti“. Odbijanje da se podčini i da puzi kao pas pojavljuje se tako kao prvi korak prema hodanju uspravno, prema slobodi. Ali Kafkini romani nemaju „junake“, niti buduće utopije: ono o čemu se radi je da se pokaže s ironijom i lucidnosti licemjerno lice naše epohe. Nije slučajno ako je riječ „kafkijanski“ ušla u govorni jezik: ona pokazuje jedan vid društvene stvarnosti koje sociologija ili politička znanost nastoje ignorirati, ali kojeg je Kafkina slobodarska osjećajnost zadivljujuće uspjela uhvatiti: tlačiteljska i apsurdna priroda birokratske more, neprovidnost, neprobojni i nerazumljivi karakter pravila državne hijerarhije, tako kako su oni bili življeni odozdo i izvana – suprotno društvenoj znanosti koja se ograničila općenito istraži-vati birokratski stroj „iznutra“ ili u odnosu s onima „ odozgo“ (Država, autoriteti, institucije): njegov „djelo-tvorni“ ili „nedjelotvorni“, „racionalni“ ili „unaprijed racionalan“ karakter.

Društvena znanost još nije proučila koncept za taj „tlačiteljski efekt“ birokratskog otuđenog sustava, koji sačinjava bez sumnje jedan od najkarakterističnijih fenomena modernog društva, kojeg svakodnevno proživljavaju milijuni muškaraca i žena. Čekajući, ova bitna dimenzija društvene stvarnosti nastavit će biti opisivana pozivajući se na Kafkino djelo.

___

Michael Löwy je voditelj istraživanja u CNRS (Pariz) i nastavnik na Visokoj školi društvenih znanosti. Autor je mnogobrojnih djela prevedenih na više od dvadeset jezika, upravo je objavio studiju o Walteru Benjaminu. Predaje na temu «O konceptu povijesti» i trenutno radi na djelu Franza Kafke.

S talijanskog preveli Radojka Stipišić i Josip Nikšić

http://elmundosefarad.wikidot.com/franz-kafka-i-slobodarski-socijalizam


NEUSTRASIVOSTdela

Posted by mathias Tue, January 25, 2011 15:59:54

Blog image



„... Stoga u vremenu u kojemu nam je dano biti nisu potrebni ni strah niti hrabrost. Treba nam neustrašivost, neustrašivost o kojoj je Kafka zapisao:

"Strah (Furcht) je nesreća, ali ni hrabrost (Mut) nije sreća, nego neustrašivost (Furchtlosigkeit: odsustvo straha), ne hrabrost, koja možda još i više hoće, nego snaga (u mom su razredu bila samo dva hrabra Židova i obojica su se ustrijelili još u gimnaziji ili kratko vrijeme nakon toga), dakle ne hrabrost, nego neustrašivost, smirena, otvorena pogleda, koja sve podnosi"”.

(iz Dnevnika)

O Procesukafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 01:15:40

http://pulse.sm-art.info/franc-kafka-proces/

Interpretacijekafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 01:14:06

Franc Kafka, PROCES, nedovršeni roman

http://www.interpretacije.com/2010/06/franc-kafka-proces-nedovrseni-roman.html

Franc Kafka, PREOBRAŽAJ, pripovetka

http://www.interpretacije.com/2010/03/franc-kafka-preobrazaj-pripovetka.html

Bloghis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 01:11:11

which is excellent:


http://madamepickwickartblog.com/a-castle-a-kafka-cartons-conrad-the-comrade/

Kafka - Lemerhis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 01:04:00


Blog image

KAFKA

Žerar Žorž Lemer

Napisana sa strašću i nesumnjivom upućenošću, ova biografija izvanrednog pisca može biti čitana i kao znalački uvod u Kafkino pisanje. Komponovana i tematski i hronološki, uverljiva, životopisno verodostojna, opisom života, ocrtavanem dilema i oklevanja, ona nam dočarava ne samo portret pisca nego i unutrašnji tlocrt njegovog dela. Uključujući u biografsku građu i elemente monografskog proučavanja, Žerar-Žorž Lemer nam je podario korisnu knjigu.

Ne samo da više možemo znati o Kafkinom životu nego je i sam Kafka takoreći živ pred nama, svakako dočaran kakav bi mogao biti. Zbog toga ste, štaviše, ma i da ništa ne znate o Kafki i njegovom književnom delu, kadri da ovu knjigu volite, i volećete je. Podsticaće vas da još više saznate kako o njenom subjektu tako i onome što je sam Kafka pisao.

Jovica Aćin

povez: Tvrd, format: 12 x 19

Pisma Milenikafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 01:00:21

Pisma Mileni

Franc Kafka

Najpotpunije izdanje do danas! Jedino ovo! Prvi put kod nas necenzurisana i po

autentičnom redosledu sređena najnapetija ljubavna prepiska na svetu! U

rukama vam je takoreći ljubavni roman koji je više od svakog romana,

napisan u vidu dramatičnog niza Kafkinih pisama Mileni Jesenskoj. To je

goli Kafka, mada usred gomile obučenih. Uzbudljiv dokument neuporedive

strasti, bezdanosti i bola. Prvi put ovo izvanredno epistolarno delo

života imate u danas najcelovitjoj i, po redosledu pisama,

verodostojnoj verziji. I tek sad istinski blista, s nikad prevedenim i

iključivanim delovima pisama.

Blog image

Milenino pismo Kafkihis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:57:30

Milenino pismo Kafki:


Koliko malo znaš o meni! Razmišljam, sve što osjećam, dišem, lebdi ka
Tebi. Da li ćeš to ikada shvatiti?

Ja sam vatreni znak.

Pozvala sam te da budeš vječni gost u mom domu - Suncu.

Ja
sam u njemu jedina. Zapravo, Sunce jedino u meni nalazi utočište i zato
sam te pitala: hoćeš li zauvjek da ostaneš u mojoj duši? Ti već to
jesi. Uskoro ću napuniti dvadeset četiri godine. Kako vrijeme prolazi!
Ponekad, kada slučajno pogledam u izlogu i ugledam na staklu svoje
lice, uplaši me i iznenadi što više nisam mlada djevojka. Zato žalim za
svakim danom što nismo zajedno. Pamtim Vaš svaki korak u Folksgartenu,
svaki Tvoj pogled, kako mi ruku prebacuješ preko ramena, ne mogu da
vjerujem da je sve prošlo.



Nisi mi dogovorio da li pristaješ da budem tvoje Sunce?

Ne zaboravi!

Lavica mnogo traži od života.

Biografijahis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:48:14

(3. jul 1883 - 3. jun 1924)

Kao što je Van Gog postao sinonim za neshvaćenu likovnu genijalnost koju otkrivaju tek generacije nakon autorove smrti, isti je slučaj i sa Kafkom u svetu književnosti. Gotovo sva njegova dela objavljena su posthumno i to zahvaljujući njegovom najboljem prijatelju, Maksu Brodu, koji ih je objavio, suprotno želji samog tvorca, koji je želeo da ona budu spaljena.

„Strasnim verovanjem u nešto što ne postoji, mi to stvaramo. Ne postoji samo ono što se nedovoljno želi." (Franc Kafka)

Franc Kafka se rodio 3. jula 1883. godine u Pragu, od oca Hermana i majke Julije. Herman je bio oholi trgovac, sebična i dominantna ličnost. Na Kafkinu žalost, ni majka mu nije pružala neophodnu ljubav, tako da je Franc odrastao u atmosferi zapostavljenosti. Njega i njegove sestre (dva mlađa brata su umrla rano u detinjstvu) odgajale su guvernante. Herman se bavio trgovinom muške i ženske garderobe, a Julija mu je svesrdno u tome pomagala. Ni jedno ni drugo nisu shvatali svog sina, niti su imali razumevanje za njegovo zanimanje za književnost, koju su smatrali neprofitabilnom, a život pisca nazivali „životom nalik snu". Oba roditelja su stajala čvrsto sa nogama u materijalnosti i jedino se cenio onaj uspeh koji se mogao izbrojati novčanicama. Za logo svoje firme Herman je uzeo čavku, jer kafka na češkom upravo to znači.

„Čovek akcije silom ubačen u državu misli biće nesrećan sve dok ne pobegne iz nje." (Franc Kafka)

Kafka se osećao bližim precima po majci zbog njihovog zanimanja za duhovno, intelektualnih odlika, pobožnosti, ali i ekscentričnosti i delikatne konstitucije. U dečakovoj mašti otac, tupi i naduveni vlasnik dućana, koji je cenio samo materijalni uspeh i društveni napredak, pripadao je rasi divova i izgledao kao strašni, odvratni tiranin. U Kafkinom najozbiljnijem pokušaju autobiografije „Pisma ocu" (1919), Franc pripisuje svoju nesposobnost da živi, da se oslobodi roditeljskih veza i zasnuje brak i porodicu upravo svom ocu, koji mu je usadio osećaj inferiornosti. Osećao se kao da ga je otac slomio. O ovom unutrašnjem sukobu (jer u stvarnosti nikada nije imao direktnih sukoba sa ocem) pisao je direktno u pripovetci „Sud" (1916), koja je poslužila kao skica za njegov čuveni roman „Proces" (1925), u kojem prikazuje uzaludnost borbe pojedinca sa silama koje su jače od njega i pored sve besmislenosti argumenata sa kojima se suočava.

„Nesreća Don Kihota nije njegova mašta, već Sančo Pasa." (Franc Kafka)

Kafka je govorio nemački jezik kao maternji, ali je tečno govorio i češki, da bi kasnije naučio i francuski. Od 1889. do 1893. godine pohađao je osnovnu školu. U Starogradskoj nemačkoj gimnaziji maturirao je 1901. godine i upisao se na nemački univerzitet Čarls-Ferdinand gde je prvo počeo da studira hemiju, ali se posle dve nedelje prebacio na prava, po želji svog oca. Prava su zahtevala duže studiranje, što je Kafki omogućilo da po svojoj želji ide i na časove nemačke književnosti i istorije umetnosti. Na univerzitetu se pridružio studentskom klubu, koji je organizvao književne i čitalačke večeri, gde je upoznao i Maksa Broda, sa kojim će ostati prijatelj do kraja života, a koji će se kasnije istaći kao promoter, spasilac i tumač Kafkinih spisa i njegov najuticajniji biograf. Kafka je stekao stepen doktora prava 18. juna 1906. godine i proveo je obaveznu godinu neplaćene službe kao advokatski pripravnik u građanskom i okružnom sudu.

Kafka se celoga života osećao uskraćenim za prave odnose sa ljudima. Bio je plašljivo, pokorno dete, koje je neprestano nosilo u sebi osećanje krivice.

„Moj „strah" je moja suština i verovatno najbolji deo mene." (Franc Kafka)

Kao odličnog đaka od osnovne škole do kraja školovanja, predavači su ga voleli, ali on je u duši bio protiv autoritativnih institucija i dehumanizovanog nastavnog programa, koje je isticalo učenje na pamet. Ova buntovna crta njegovog karaktera biće uočljivija kada kao adolescent bude izjavio da je socijalista i ateista.

„Svaka revolucija iščezava i iza sebe ostavlja mulj nove birokratije." (Franc Kafka)

1. novembra 1907. godine zaposlio se u velikoj italijanskoj osiguravajućoj komapniji „Assicurazioni Generali", u kojoj provodi oko godinu dana, neprekidno se žaleći da mu radno vreme ni malo ne odgovara, jer mu ostaje malo slobodnog vremena za pisanje. Vodio je neku vrstu dvostrukog života: s jedne strane bio je uzoran, vredan i nagrađivan radnik, a sa druge strane usamljeni pisac, koji se bori sa sopstvenim rukopisima, neprestano ih spaljujući.

„Preuzimajući na sebe preveliku odgovornost čovek se uništava." (Franc Kafka)

15. jula 1908, dao je otkaz, i za dve nedelje našao je posao u Radničkom osiguravajućem društvu Kraljevine Bohemije. Svoje poslove je često nazivao „poslovi za stan i hranu", aludirajući da se njima bavi samo radi novca. Ipak, nije ih zbog toga samo „odrađivao", baš naprotiv, a malo je poznato i da je upravo on izmislio zaštitni šlem za radnike, za koji je dobio i medalju 1912. godine, jer je njime umanjeno povređivanje na radu za 25%.

1912. godine u kući Maksa Broda upoznao je Felisu Bauer, predstavnicu diktafonske kompanije. Njih dvoje su imali bogatu korespodenciju, dva puta su se verili, ali im je veza definitivno okončana 1917. godine. Iste godine oboleo je od tuberkuloze.

Uprkos strahu da ga doživljavaju i fizički i mentalno antipatičnim, impresionirao je druge svojim dečačkim, urednim i isposničko dobrim izgledom, tihim i uzdržanim ponašanjem, očiglednom inteligencijom i smislom za humor.

„Sebe najiskrenije osećam samo kada sam najočajniji." (Franc Kafka)

Početkom 1920-tih razvio je veoma intezivnu vezu sa češkom novinarkom Milenom Jesenskom. I sa njom će održavati izuzetno bogatu korespodneciju, a testamentom će joj ostaviti i svoje Dnevnike.

„Bio sam ukočen i hladan.

Bio sam most,

raspet nad bezdanom." (Franc Kafka)

1923. godine se preselio u Berlin kako bi se malo udaljio od porodice i posvetio pisanju. Tamo je upoznao Doru Dijamant, dvadesetpetogodišnju učiteljicu, koja je poticala iz ortodoksne jevrejske porodice. Ona ga je zainteresovala za Talmud.

Kafka je patio od kliničke depresije i straha od društva tokom celog života. Patio je i od migrena, insomnije, zatvora, čireva i drugih oboljenja uobičajeno povezanih sa prekomernim stresom i osetljivim živcima. Pokušavao je da se leči različitim dijetama, često uvrnutim, kao i konzumiranjem nepasterizovanog mleka u velikim količinama.

„Prvi znak početka razumevanja je želja da se umre." (Franc Kafka)

Uskoro se Kafkino zdravlje pogoršalo i morao je da se vrati u Prag, da bi se lečio u lečilištu „Dr Hofman". Tuberkuloza je uznapredovala. Bol u grlu je bio preveliki, tako da je izbegavao da jede i na kraju, 3. juna 1924. godine umro od gladi.

Ali na mestu gde prestaje njegov, počinje život njegovih dela. Maks Brod je sukcesivno objavljivao Kafkina dela, koja su nailazila na dobar prijem i kritike i publike. U periodu između 1925. i 1927. godine objavio je tri Kafkina romana: „Proces", „Zamak" i „Amerika", a 1931. godine objavljuje i zbirku pripovedaka „Veliki kineski zid".

„Nije neophodno da izađeš iz kuće. Ostani za svojim stolom i slušaj. Ne moraš čak ni da slušaš, samo čekaj. Ne moraš čak ni da čekaš, samo sedi sam. Pred tobom će se pojaviti svet bez maski, kao nikome drugom, i u ekstazi se grčiti pred tvojim nogama." (Franc Kafka)

Kafkini glavni likovi su osobeni po tome što ne uspevaju da komuniciraju sa svojim okruženjem, slede sopstvenu, unutrašnju logiku i podsmevaju se logici mase, svetu koji je groteskan i nasilan. Heroj je samo glas napaćene ličnosti, koja uzalud traži informacije, koja želi da razume svet, ali i traži razumevanje sveta. On pati i u duhu i u telu, očajnički traži, ali uvek iznutra, smisao, sigurnost, ličnu vrednost i osećaj svrhe. Ostali likovi su često samo skicirani, samo u službi radnje. Sam Kafka je svoja dela smatrao nekom vrstom „otkupa", „molitve" pomoću koje se miri sa svetom ili nadmašuje negativna iskustva u njemu.

„Moji parnjaci sebi pronalaze društvo pomoću alkohola, on ih čini društvenim. Ja, pak, ne mogu da koristim droge da bih prevario svoju samoću - ona je sve što imam - a kada prođe dejtsvo droga i alkohola i moji parnjaci imaće to isto." (Franc Kafka)

Kafka je kombinovao obično i fantastično, često predstavljajući stvarnost kao bolesno patološko stanje, koristeći metafore ozbiljno i bukvalno. Tako u „Metamorfozama" agent osiguranja (gle čuda! baš kao on) budi se kao odvratni, džinovski insekt, kojeg porodica odbacuje i koji je prepušten umiranju u samoći.

„Počni sa onim što je istinito a ne što je prihvatljivo." (Franc Kafka)

U romanu „Amerika", porodica šalje dečaka u Ameriku. On tamo traži utočište kod brojnih očinskih figura. Njegovu nevinost i jednostavnost koriste gde god mogu, a poslednje poglavlje slika njegovo pristupanje svetu snova. U „Procesu", Jozef K, prihvata optužnicu, iako mu je niko ne saopštava, iako ne zna od čega treba da se odbrani, iako na svakom koraku nailazi na zlo, nemoral i razvratnost, želeći upravo da dokaže svu apsurdnost optužbe, dopušta tako da upravo on bude uvučen u opšti vrtlog besmisla. U želji da dokaže da je optužba nonsens, on se sukobljava sa nepoznatom silom, koja je jača tim što je misterioznija. („Ne, reče sveštenik, ne mora se sve smatrati kao istina, dovoljno je da se smatra kao potreba." - „Proces"). On želi da se oslobodi, ali oslobođenje je nemoguće, jer kako da se oslobodi onaj ko ne zna ni za šta je kriv. („Ipak su od svega najvažnije advokatske veze i one su, uglavnom, vrednost odbrane." - „Proces"). Ceo svet, iako je apsurdan, groteskan, smešan, živi po svojim pravilima, kreira stvarnost u kojoj nema mesta za nekoga ko se razlikuje, i zato Jozef izgleda kao usamljeni čudak, čija borba je tim besmislenija što on odbija da prihvati pravila koja taj svet nameće. („Pretrpeo je poraz samo zato što je tražio bitku." - „Proces").

„Zamak" je njegovo poslednje delo, a dešava se u selu kojim dominira zamak. Vreme kao da je stalo u ovom zimskom krajoliku i gotovo sve scene se dešavaju u mraku.

Kafkina dela imaju bogata tumačenja. Egzistencijalisti vide Kafkino očajanje kao temelj na kojem se gradi autentično postojanje, drugi prepoznaju neuroze nastale usled sukoba sa ocem, a treći ističu društvenu kritiku, prikazivanje neljudskosti moćnih državnih agenata, nasilja i varvarstva koje vrebaju ispod površine normalnosti, dok se nadrealisti dive stalnom nametanju apsurda. Ovo samo pokazuje koliko su njegova dela „otvorene parabole" čija značenja su podložna različitim tumačenjima a ipak ostaju večito neotkrivena. Treba znati da je Kafka govorio da su dela Sjerena Kjerkegora na njega izvršila veliki uticaj, pa je verovatno stoga i pokušavao da stvara po ugledu na ideal ovog danskog filozofa - delo treba da naliči na ogledalo u kojem se ogleda sam čitalac. Koliko je čitalaca toliko je i tumačenja, svako je ispravno i ni jedno nije, a sve zavisi od ugla posmatranja. Ovo nije samo zanimljivo oruđe, novina u stvaranju, već ima svoj duboki smisao da je istina uvek individualna, subjektivna i da je niko ne može otkriti za nas. To je posao za svakog pojedinca.

„Na to će jedan reći: „Zašto se branite? Kad biste slušali parabole i postupali kako one kažu, i sami biste postali parabole, pa se već sami tim oslobodili svakodnevnih muka".

Drugi reče: „Kladim se da je i to parabola".

Prvi reče: „Dobio si".

Drugi reče: „Ali, na žalost, samo u paraboli".

Prvi reče: „Ne, u stvarnosti; u paraboli si igubio". (Franc Kafka - „O parabolama")

U vreme kada je umro, njegova dela su cenili mali literarni krugovi, jer je za života objavio tek nekoliko pripovetki u različitim časopisima. Njegovo ime i dela nikada ne bi preživeli da je Maks Brod ispoštovao njegov testamnet. Rodio se u Pragu, koji se tada nalazio u sastavu Austro-Ugarske, poticao je iz češke, jevrejske porodice, a celoga života je pisao na nemačkom jeziku. Kao što je i red, danas se sve ove nacije otimaju o njegovo nasleđe, ali je on uvek bio i ostao samo svoj.

„Najbolje što čovek može da učini s domovinom jeste da je se odrekne." (Franc Kafka)

Dragan Matić

http://www.creemaginet.com/sajt/franc-kafka-biografija

Proceskafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:45:37

http://www.scribd.com/doc/31465120/Franc-Kafka-Proces

Čavkahis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:43:36

Насловна

Живот је бајка – Франц Кафка




ЧАВКА И ЊЕНИ СНОВИ

Као што је Ван Гог постао синоним за несхваћену ликовну генијалност коју откривају тек генерације након ауторове смрти, исти је случај и с Кафком у свету књижевности

Јован Јовановић Змај, један од најзначајнијих српских песника и стваралаца, и Петар Коњовић, српски композитор, родили су се исте године кад и будући велики писац Франц Кафка. Било је то 3. јула 1883. године у Прагу. Отац Херман био је охоли трговац, себична личност. На Кафкину жалост, ни мајка Јулија није му пружала неопходну љубав, тако да је Франц одрастао запостављен. Њега и његове сестре (два млађа брата умрла су рано) одгајале су гувернанте. Херман се бавио трговином мушком и женском гардеробом, а Јулија му је у томе свесрдно помагала. Ни једно ни друго нису схватали свог сина, нити су имали разумевања за његово занимање за књижевност, коју су сматрали некорисном, а живот писца називали „животом налик сну”. Оба родитеља стајала су чврсто с ногама у материјалности и ценио се једино онај успех који је могао да се изброји новчаницама. За лого свог предузећа Херман је узео чавку, јер реч „кафка” на чешком управо то значи.

Човек акције силом убачен у државу мисли биће несрећан све док не побегне из ње.

Кафка се осећао ближи прецима по мајци због њиховог занимања за духовно, интелектуалних одлика, побожности, али и ексцентричности и ситне грађе. У дечаковој машти отац, тупи и надувени власник дућана, који је ценио само материјални успех и друштвени напредак, изгледао је као страшни тиранин. У најозбиљнијем покушају аутобиографије „Писма оцу” (1919), Франц управо оца криви због своје неспособности да се препусти слободним животним токовима, да се ослободи родитељских веза и заснује брак и породицу, јер му је он усадио осећај ниже вредности. О овом унутрашњем сукобу (јер у стварности никад није имао сукоба с оцем) писао је у приповеци „Суд” (1916), која је послужила као скица за његов касније чувени роман „Процес” (1925), у коме приказује узалудност борбе појединца са силама које су јаче од њега и поред све бесмислености аргумената с којима се суочава.

Несрећа Дон Кихота није његова машта, већ Санчо Панса.

Кафка је говорио немачки језик као матерњи, али је течно говорио и чешки, да би касније научио и француски. Од 1889. до 1893. године похађао је основну школу. У Староградској немачкој гимназији матурирао је 1901. године и уписао се на немачки универзитет Карл-Фердинанд где је прво почео да студира хемију, али се после две недеље пребацио на права, опет попуштајући жељама оца. Права су захтевала дуже студирање, што је Кафки омогућило да по својој жељи иде и на часове немачке књижевности и историје уметности. На универзитету се придружио студентском клубу који је приређивао књижевне и читалачке вечери, где је упознао и Макса Брода, с којим ће остати пријатељ до краја живота, а који ће се касније истаћи као промотер, спасилац и тумач Кафкиних списа и његов најутицајнији биограф. Кафка је стекао степен доктора права 18. јуна 1906. године и провео је обавезну годину неплаћене службе као адвокатски приправник у грађанском и окружном суду. Ипак, целог живота осећао се ускраћеним за право дружење с људима. Био је плашљиво, покорно дете, које је у себи непрестано носило осећање кривице.

Мој „страх” је моја суштина и вероватно најбољи део мене.

Као одличног ђака током целог школовања предавачи су га волели, али он је у души био против ауторитативних установа и нечовечног наставног програма, који је истицао учење напамет, али то није умео (или смео) да покаже и својим понашањем. Тек касније ће ова његова бунтовна црта постати уочљива кад као адолесцент буде изјавио, на опште изненађење, да је социјалиста и атеиста.

Свака револуција ишчезава и иза себе оставља муљ нове бирократије.

Године 1907. родила се шведска књижевница Астрид Линдгрен, најпознатија по роману за децу „Пипи дуга чарапа”, одржана је Друга хашка мировна конференција на којој су четрдесет четири државе усвојиле тринаест конвенција о законима и обичајима ратовања (баш као да су предвиђале скоро избијање Првог светског рата, па су се уредно снабделе свим потребним договорима како би имале шта да крше), а 1. новембра исте године Кафка се запослио у великом италијанском осигуравајућем друштву „Ассицуразиони Генерали”. У овој кући је провео око годину дана, непрекидно се жалећи да му радно време нимало не одговара, јер му остаје мало слободног времена за писање. Водио је неку врсту двоструког живота: с једне стране био је узоран, вредан и награђиван радник, а с друге стране усамљени писац који се бори са сопственим рукописима, непрестано их спаљујући.

Преузимајући на себе превелику одговорност човек се уништава.

Већ наредне године, 15. јула, Кафка је дао отказ и за две недеље нашао посао у Радничком осигуравајућем друштву Краљевине Бохемије (Чешке). Своје послове често је називао „послови за стан и храну”, указујући да се њима бави само ради новца, а не зато што у њима ужива. Ипак, мало је познато да је управо он усавршио заштитни шлем за раднике, а за овај изум добио је и медаљу 1912. године, јер је њиме смањено повређивање на раду за 25 одсто.
Највећи прекоокеански пароброд „Титаник” потонуо је 1912. године на свом првом путовању, на Балкану је избио Први балкански рат, а Кафка је у кући свог пријатеља Макса Брода упознао Фелису Бауер. Два пута су се верили, али им је веза окончана 1917. године. Исте године оболео је од туберкулозе.
Упркос страху да је другима несимпатичан, дивили су му се због дечачког, уредног и испосничког доброг изгледа, тихог и уздржаног понашања, очигледне интелигенције и смисла за хумор.



Себе најискреније осећам само кад сам најочајнији.

Почетком двадесетих година прошлог века развио је веома живу везу с чешком новинарком Миленом Јесенском. Тестаментом јој је оставио и своје „Дневнике”.

Био сам укочен и хладан.
Био сам мост,
распет над безданом.


Слетањем авиона који је саобраћао на линији од Париза до Истанбула, 1923. године, на аеродром у Панчеву, Југославија је постала део малобројне породице држава повезаних авио-саобраћајем, турски парламент прогласио је Анкару главним градом Турске, а Кафка се преселио у Берлин како би се мало удаљио од породице и посветио писању. Тамо је упознао Дору Дијамант, двадесетпетогодишњу учитељицу, која је потицала из ортодоксне јеврејске породице. Она га је заинтересовала за Талмуд.
Кафка је патио од клиничке депресије и страха од друштва током целог живота. Патио је и од мигрена, несанице, затвора, чирева и других обољења уобичајено повезаних с прекомерним стресом и осетљивим живцима. Покушавао је да се лечи различитим дијетама, често уврнутим, као и пијењем непастеризованог млека у великим количинама.

Први знак почетка разумевања је жеља да се умре.

Убрзо се Кафкино здравље још више погоршало и морао је да се врати у Праг, да би се лечио у лечилишту „Др Хофман”. Туберкулоза је узнапредовала. Бол у грлу био је превелики, тако да је избегавао да једе и на крају умро је од глади, 3. јуна 1924, исте године кад и Ђакомо Пучини, италијански композитор, и Анатол Франс, француски писац.
Али на месту где престаје његов, почиње живот његових дела. Макс Брод је објављивао Кафкина дела у низу, а она су наилазила на одличан пријем и критике и публике. У раздобљу између 1925. и 1927. године објавио је три Кафкина романа: „Процес”, „Замак” и „Америка”, а 1931. године објављује и збирку приповедака „Велики кинески зид”.

Није неопходно да изађеш из куће. Остани за својим столом и слушај. Не мораш чак ни да слушаш, само чекај. Не мораш чак ни да чекаш, само седи сам. Пред тобом ће се појавити свет без маски, као никоме другом, и у екстази се грчити пред твојим ногама.

Кафкини главни ликови особени су по томе што не успевају да ухвате везу с окружењем, следе сопствену, унутрашњу логику и подсмевају се логици масе, свету који је гротескан и насилан. Јунак је само глас напаћене личности, која узалуд тражи податке, која жели да разуме свет, али и тражи разумевање света. Он пати и у духу и у телу, очајнички тражи, али увек изнутра, смисао, сигурност, личну вредност и осећај сврхе. Остали ликови често су само скицирани, само у служби радње. Сам Кафка сматрао је своја дела неком врстом „откупа”, „молитве” помоћу које се мири са светом или превазилази лоша искуства у њему.

Моји парњаци себи налазе друштво помоћу алкохола, он их чини друштвеним. Ја, пак, не могу да користим дроге да бих преварио своју самоћу – она је све што имам – а кад прође дејство дрога и алкохола и моји парњаци имаће то исто.

Кафка је комбиновао обично и фантастично, често приказујући стварност као болесно патолошко стање, користећи метафоре озбиљно и буквално. Тако у „Метаморфозама” агент осигурања (гле чуда! баш као он) буди се као одвратни, џиновски инсект, кога породица одбацује и који је препуштен умирању у самоћи.

Почни с оним што је истинито а не што је прихватљиво.


У роману „Америка” породица шаље дечака у Америку. Он тамо тражи уточиште код бројних очинских фигура. Његову невиност и једноставност користе где год могу, а последње поглавље слика његово приступање свету снова. У „Процесу”, Јозеф К. прихвата оптужницу, иако му је нико не саопштава, иако не зна од чега треба да се одбрани, иако на сваком кораку наилази на зло, неморал и развратност, желећи управо да докаже сву апсурдност оптужбе, допушта себи да буде увучен у општи вртлог бесмисла. У жељи да докаже да је оптужба бесмислица, он се сукобљава с непознатом силом, која је јача тим што је тајанственија.

Не, рече свештеник, не мора се све сматрати као истина, довољно је да се сматра као потреба. („Процес”)

Јозеф К. жели да се ослободи, али ослобођење је немогуће, јер како да се ослободи онај ко не зна ни за шта је крив. („Ипак су од свега најважније адвокатске везе и оне су, углавном, вредност одбране.” „Процес”). Цео свет, иако је апсурдан, гротескан, смешан, живи по својим правилима, ствара стварност у којој нема места за некога ко се разликује, и зато Јозеф изгледа као усамљени чудак, чија борба је тим бесмисленија што одбија да прихвати правила која тај свет намеће.

Претрпео је пораз само зато што је тражио битку. („Процес”)

„Замак” је његово последње дело, а дешава се у селу којим влада замак. Време као да је стало у овом зимском пределу и готово све сцене се дешавају у мраку.
Кафкина дела имају богата тумачења. Егзистенцијалисти виде Кафкино очајање као темељ на коме се гради веродостојно постојање, други препознају неурозе настале због сукоба с оцем, а трећи истичу друштвену критику, приказивање нељудскости моћних државних агената, насиља и варварства који вребају испод површине нормалности, док се надреалисти диве сталном наметању апсурда. Ово само показује колико су његова дела „отворене параболе” чија значења су подложна различитим тумачењима а ипак остају вечито неоткривена. Треба знати да је Кафка говорио да су на њега утицала дела Сјерена Кјеркегора, па је вероватно стога и покушавао да ствара по угледу на идеал овог данског филозофа – дело треба да личи на огледало у коме се огледа сам читалац. Колико је читалаца толико је и тумачења, свако је исправно и ниједно није, а све зависи од угла посматрања. Ово није само занимљиво оруђе, новина у стварању, већ има дубоки смисао да је истина увек лична и да је нико не може открити за нас. То је посао за сваког појединца.

На то ће један рећи: „Зашто се браните? Кад бисте слушали параболе и поступали како оне кажу, и сами бисте постали параболе, па се већ самим тим ослободили свакодневних мука.”
Други рече: „Кладим се да је и то парабола.”
Први рече: „Добио си.”
Други рече: „Али, нажалост, само у параболи.”
Први рече: „Не, у стварности; у параболи си изгубио.”
(„О параболама”)


У време кад је умро, његова дела ценили су мали књижевни кругови, јер је за живота објавио тек неколико приповетки у различитим часописима. Његово име и дела никада не би преживели да је Макс Брод поштовао његов тестамент. Кафка се родио у Прагу, у данашњој Чешкој, али се тада овај град налазио у саставу Аустроугарске, потицао је из јеврејске породице, а целога живота писао је на немачком језику. Као што је и ред, данас се све ове нације отимају о његово наслеђе, али је он увек био и остао само свој.

Најбоље што човек може да учини с домовином јесте да је се одрекне.

Аутор:

Драган Матић

O Kafki opetkafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:38:42

ZANIMLJIVOSTI IZ KAFKINOG ŽIVOTA

Stid će nas nadživeti

Franc Kafka je rođen 3. jula 1883. godine u Pragu, u porodici jevrejsko-češkog trgovca (majka Julija i otac Herman), koji će kasnije postati imućan. Sin će do smrti biti pod dubokim i opterećujućim dojmom svojeg autokratskog oca (i taj će odnos sin-otac biti aktualizovan, ali nikad jednoznačno, na brojnim Kafkinim stranicama). Kao osamnestogodišnjak (1901) otpočinje sa studijama germanistike i prava; ovo drugo će diplomirati 1906. i narednu godinu obavlja sudsku praksu, a između 1908. i 1922. radi kao nameštenik jednog osiguravajućeg zavoda. (Kancelarije su bile, dakle, Kafkin životni ambijent, jednako kao što su najčešći prostor zbivanja u njegovim romanima i pripovestima; utoliko je on u njih transponirao svoju činovničku egzistenciju.) 1922. godine Kafka je umirovljen, zbog bolesti – još od 1917. bio je bolestan od tuberkoloze, od koje će, sedam godina kasnije, i umreti, kao četrdesetjednogodišnjak. Kafka je živeo usamljenički i patnički, razdiran brojnim sumnjama i zaokupljen teškim pitanjima smisla vlastitog življenja. Nasuprot takvome intezivnom i bogatom duhovnom životu, pretočenom znatnim delom i u neobično i tajanstveno književno delo, njegov je društveni život bio veoma skroman, anoniman gotovo.

Prijateljevao je sa istaknutim piscima M. Brodom i F. Werfelom (Werfel je bio jedan od najznačajnijih kritičara ekspresionizma, pokreta u nemačkoj književnosti druge decenije ovoga veka, kojemu je Kafka bio savremenik, ali i uglavnom po strani od njega), te kontaktirao sa još nekolicinom (M. Buber, J. Urzidil).

Njegov je odnos prema ženama bio vanredno komplikovan (i o tome svedoči književno delo) – zna se tako da je o braku imao visoko mišljenje, priželjkivao ga je, ali mučen strahovima, nesigurnošću, te nastojanjem da se preda jedino umetnosti, nije se nikad odvažio da uđe u nj. 1914. godine je dvaput obavljao zaruke sa češkom Njemicom Felice B. i oba ih puta razvrgao – od te veze ostala su ”Pisma Felicei”, sakupljena u knjigu tek 1967. U poslednjih nekoliko godina života, već bolestan, ući će u dve značajne veze: od 1920. do 1922. sa češkom spisateljicom Milenom Jesenski-Polak. (”Pisma Mileni” publicirana su 1952. godine), a 1923. zaljubljuje se u glumicu Doru Diamant, sa kojom će, kao slobodni umetnik, živjeti u Berlinu. Zbog uznapredovale bolesti odlazi 1924. u sanatorijum Kierling kod Beča, i tu umire, 3. juna 1924. godine.

Za Kafkina života objavljene su dve zbirke njegovih pripovedaka (Posmatranje, 1913. i Seoski lekar, 1919), te još nekoliko pojedinačnih pripovesti (Ložač, fragment, 1913, Preobražaj i Presuda 1916, te U kaznjeničkoj koloniji 1919). Najveći deo njegova opusa tek je posthumno publikovan – godine 1925. Proces; 1926. Zamak, a 1927. i treći roman, Amerika (fragment); 1931. godine štampana je knjiga pripovedaka Pri gradnji kineskog zida; 1951. Svadbene pripreme na selu i druga proza iz zaostavštine, a 1969. i Sabrane pripovetke; napokon, njegovi Dnevnici 1910-1923 ugledali su svetlo dana 1951, a Pisma 1902-1924 1958. godine...

Što su sva ta i ranije nabrojana dela uopšte sačuvana najveće zasluge pripadaju Kafkinu prijatelju Maxu Brodu, kojega je odredio za izvršioca svoje pomate oporuke. Prema želji koju mu je Kafka izneo u pismu, trebalo je da Brod spali sve što je iza Kafke ostalo. On je svu zaostavštinu sredio (Kafkino je delo fragmentovano, mnoge konačne verzije dao je M. Brod, pa se i tu pojavljuju nove teškoće u tumačenju Kafke), objavio je i sam strastveno komentirao (njegovo teološko tumačenje nanelo je izučavanju Kafke i dosta štete), rečju – Max Brod je najzaslužniji za slavu koju je Kafka stekao, osobito nakon Drugog svetskog rata. Kakav mu je bio odnos prema svetu, takav je bio i Kafkin odnos prema vlastitom pisanju. Ni u svoje spisateljske moći niti u smisao pisanja on nije bio uveren, ali nije umeo naći, isto tako, hrabrosti i opravdanje da svome delu sam presudi. Njegov zahtev da M. Brod spali sve njegove rukopise utoliko ne treba uzimati doslovno (kako se to često čini), kao dokaz da je uistinu želeo da iza njega ništa ne ostane. Uostalom, Brod nije bio ni pouzdan izvršilac oporuke, pošto je jednom ranije pred Kafkom rekao da mu takvu želju neće ispuniti. Mogao je Kafka da to učini sam. No, on je bio čovek koji je sebi dopuštao malo šta; tako se nije usuđivao niti da polaže pravo na vlastito delo. Prepustio je drugima, prepustio je prijatelju, da njegova volja bude, ili, možda još pre, ne bude izvršena.

Poslednji trenuci života za Kafku behu prava Golgota: svaki zalogaj, svaki gutljaj za njega su predstavljali pravu torturu. Imao je toliku potrebu da pije - vino, pivo, vodu - da je počeo da halucinira. Da zlo bude još veće, dobio je trovanje stomaka što je još više pospešilo gubitak tečnosti. Da bi poštedeo svoj gotovo nečujan glas i grlo koje je bilo kao živa rana, sa svojim ukućanima komunicirao je putem cedulja, "papirića ", koji su odavali istu onu opsednutost žeđu: "Kad bih samo mogao da popijem jedan veliki gutljaj vode!". Koliko od tuberkuloze, umirao je jednako i od gladi i žeđi.

Dana 3. juna, Kafka je svom prijatelju, doktoru Klopstoku, rekao: "Ubij me, ako nećeš, onda si ubica!". Klopstok mu je ubrizgao morfijum. Pod dejstvom sedativa, od doktora poverova da je njegova sestra Eli i, plašeći se da je ne zarazi, reče: "Ne, Eli, ne prilazi! Eli, ne prilazi mi!"

Fizički izgled i lik slavnog pisca svojim majstorskim crtačkim perom Kramb je vaskrsao zahvaljujući dobrim fotografijama, ali i vrlo živim opisima Kafke, koji otkrivaju i ono što fotografija ne beleži. Takav je veoma živopisan telesni portret pisca svojim rečima naslikao Gustav Janouh: "Kafka je bio visok, vitak čovek. Imao je crnu kosu, češljanu natrag, orlovski nos, divne sivoplave oči pod upadljivo niskim čelom i slatkogorki osmeh na usnama ... Njegov ten je taman, a crte lica su mu veoma žive ... Govorio je prigušenim i drhtavim baritonom ..."

Franc Kafka je bio nesumnjivo izvanredno složena, preosetljiva i tragična ličnost. Njega su opsedali mnogi neurotični strahovi, jezive prisilne misli i slike o sopstvenoj nasilnoj smrti, razdirali su ga unutrašnji sukobi, imao je ambivalentan odnos prema ženama, nerazrešen odnos prema autoritetu (ocu), mučilo ga je duboko i snažno osećanje krivice. Kafka, rođen u Pragu, nije sebe smatrao ni Nemcem ni Čehom, a nije prihvatao ni svoj jevrejski identitet. Njegovo osećanje identiteta, kako nacionalnog, religijskog, tako i ličnog bilo je konfuzno, bolno i predstavljalo je izvor njegovih duševnih muka. "Šta ja imam zajedničko sa Jevrejima? Jedva imam ičeg zajedničkog sa samim sobom", pisao je Kafka. Još kao dete, a i kasnije, Franc Kafka, uzalud je pokušavao da zadobije ljubav i poštovanje svog oca, čoveka divovske telesne građe i konzervativnih pogleda, koji je prezirao sina (smatrao ga je za "grešku i ništariju") i to mu otvoreno i grubo pokazivao.

Suštinu Kafkinog viđenja misije književnosti i srž njegove vlastite poetike verovatno je najbolje izrazio on sam, kada je zapisao:

Smatram da bi uopšte trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedno i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? ...Potrebne su nam knjige koje na nas deluju poput nesreće koja nas jako boli, poput smrti osobe koju smo voleli više od sebe, kao da su nas odagnali u šume, daleko od ljudi, kao samoubistvo; knjiga mora biti sekira za zaleđeno more u nama.

('Kafka' - na češkom jeziku znači 'čavka' i tu je pticu često spominjao u mnogim svojim delima.)

1. Više nego verni Kafkin prijatelj, Maks Brod (1884-1968) svoje je delo, istorijski roman, "Tycho Brahes Weg zu Gott" (1916) objavio s posvetom "…Meinem Freunde Franz Kafka..."

2. Počev od 1906. godine, veletrgovina Hermana Kafke, Kafkinog oca, bila je smeštena u palati Kinski, na Starogradskom trgu. Pre toga, u toj palati u rokoko stilu, bila je nemačka gimnazija, koju je, pak, Kafka pohađao u periodu od 1893. do 1901. godine. Godine 1920, Kafka je stanovao s roditeljima u kući Opelt, na samom uglu Starogradskog trga i Pariske ulice.

3. Mada uobičajen kod nas, naslov "Ložač" za pripovetku "Der Heizer" nije možda baš najtačnije izabran. Ta pripovetka je trebalo da bude prvo poglavlje Kafkinog nezavršenog ‘američkog romana’ Nestali (Der Verschollene, koji je u našem izdavaštvu, opet, poznat pod naslovom 'Amerika', ali to zahvaljujući Maksu Brodu koji ga je s takvim naslovom obelodanio 1927. godine). Kafka je 'Ložača', zajedno s još dve svoje priče, 'Presuda' i 'Preobražaj', hteo da grupiše u celinu pod nazivom 'Sinovi'. U svakom slučaju, ovaj ‘fragment’ pojavio se kao poseban tekst 1913. godine, a onda i 1916.

4. Češki književni časopis Stablo, osnovan je 1920. godine u Pragu. Milena Jesenská (1895-1944), prva je prevodila Kafkine radove na češki jezik. O Kafkinom odnosu prema njoj najbolje je videti njegova pisma, objavljena - prvi put 1952. godine - kao 'Pisma Mileni'. To su pisma upravo iz vremena Janouhovih konverzacija s Kafkom, i dočaravaju povest jedne od beznadnih ljubavi i utoliko su jedan od najpotresnijih dokumenata o čoveku kakav je bio Franc Kafka.

5. Pripovetka 'Das Urteil', napisana je za jednu noć, nekoliko dana posle prvog pisma upućenog Feliciji Bauer. Pročitana je sutradan, 24. septembra 1912. godine, kod Oskara Bauma, a javno iste godine, 4.decembra. Prvi put je objavljena, juna iduće godine, u lajpciškom časopisu Arkadia, s posvetom „Za gospođicu Feliciju B.” U okviru knjige je objavljena septembra 1916. godine, s posvetom „Za F.”... „F.” je, dakle, Felicija Bauer (1887-1960), s kojom je Kafka bio dvaput veren (1914. i 1917.). Tu neobičnu i sumornu ljubavnu povest možemo sagledati blagodareći Kafkinim pismima u zbirci 'Pisma Feliciji' i druga prepiska iz doba vereništva, na nemačkom objavljenoj prvi put 1967. godine.

6. Kafka je decembra 1920. godine otišao u sanatorijum na Tatrama, a vratio se krajem avgusta 1921. godine.

7. Zeltnergasse: na češkom se zove Celetná ulice. Kafkina porodica je stanovala u toj ulici u periodu od 1896. do 1907. godine.

8. O Kafkinom odnosu prema putujućoj pozorišnoj trupi glumaca na Jidišu može se više videti u njegovim Dnevnicima, te u Pismima Feliciji, kao i u Brodovoj monografiji o Kafki.

Kafka u svojim delima opisuje usamljenog, malog čoveka beznadežno suprotstavljenog moćnoj, fantomskoj birokratiji. I sam nesiguran, sa stalnim osećanjem strepnje i nelagode, pojačanih teškom bolešću, nije imao uspešne ljubavne veze. Sreo je Feliciju Bauer 1912. godine i odmah je počeo da joj piše pisma. Dva puta su se verili, dva puta je Kafka veridbu razvrgavao. Njegova neodlučnost u pogledu odluke o venčanju dovodila je Feliciju do očajanja. Kada je 1917. godine bilo sasvim izvesno da je njegova bolest tuberkuloza, on odlučuje da Feliciju napusti. Sa Milenom Jesenskom upoznaje se krajem 1919. godine, kada ona prevodi jednu njegovu pripovetku. Poslovni odnos ubrzo je prerastao u nežno prijateljstvo. Njihova prepiska koja je započeta 1920. godine, u vreme Kafkinog lečenja u sanatorijumu, traje i posle njihovog raskida, sve do same Kafkine smrti. Milena Jesenska umrla je u koncentracionom logoru Ravensbrik, 1944. godine. Prva pisma koja joj piše iz Merana, gde se nalazi na lečenju (tokom prvog svetskog rata oboleo je od sušice) počinju u prijateljskoj atmosferi uzajamnog ličnog razumevanja. Taj osećaj međusobnog razumevanja rađa u njima želju za susretom. Kafka je još uvek nesiguran, želi taj susret i boji ga se. Sastanak je ipak ugovoren, i oni se nalaze u Beču, prilikom njegovog povratka u Prag. Nakon tog susreta počinje njihova strastvena veza: “brdo ljubavi, očaja i jada” kako kaže sam Kafka u jednom pismu. Moramo imati na umu da je Milena udata, a Kafka je u to vreme veren sa jednom devojkom u Pragu, što dodatno otežava njihovu vezu.

Sastali su se svega još nekoliko puta, ali ti kratki susreti samo su oskudni fragmenti isplivali na površinu jedne velike ljubavi. S jedne strane Kafka, nesiguran, previše samokritičan, žudi za ljubavlju ali se boji realizacije te ljubavi. Kao da je želi održati u jednoj višoj stvarnosti, iznad nivoa upotrebljivog i potrošivog. S druge strane Milena, vitalna, strastvena, koja ne zna živeti nego kao obična žena, pati zbog nemogućnosti ostvarenja te ljubavi. Njihova ljubav nikad nije realizovana, nikad nije ostvarena u smislu zajedničkog života, zajedničkih jutara i večeri. Patili su zbog toga oboje.

Kafka je krivio sebe, prebacivao sebi nemoć, nedostatak duhovnih i fizičkih snaga, mučio ga je osećaj manje vrednosti, progonio strah. Patila je i Milena - najviše zato što je on patio. Obolela je od plućne bolesti valjda samo zato što je i on bio bolestan od toga. Međutim, ona nije bila za patnju izabrana što bi se sigurno moglo reći za pisca ovih pisama; njena patnja samo je deo njene velike žudnje za životom.

Iz te ljubavi i iz te patnje rodila su se pisma koja možemo ubrojiti među najlepša i najdirljivija ljubavna pisma u novijoj svetskoj književnosti.

Kafkino pismo Mileni Jesenskoj:

(Četvrtak)

Eto, Milena, ležim na ležaljci, pre podne, go, pola na suncu, pola u senci, posle skoro neprospavane noći; kako bih mogao da spavam kad sam, previše lakosan, obletao bez prestanka oko Vas, kad sam zaista upravo onako kao što Vi danas pišete bio prestravljen onim što mi je palo u krilo, prestravljen u onom istom smislu kao što se priča za proroke da su (već, ili još, to je isto) kao slabačka deca čuli kako ih zove glas i prestravili se i nisu hteli, odupirali su se nogama o zemlju i mozak im je razdirao strah, a već su i ranije bili čuli glasove i nisu znali otkud je taj užasan ton dospeo upravo u taj glas - je li to bila slabost njihovog uha ili snaga tog glasa - niti su znali, zato što su bili deca, da je glas već pobedio i ugnezdio se pomoću tog unapred poslatog, slutnjom ispunjenog straha koji su osećali zbog tog glasa, a čime još nije bilo ništa iskazano o njihovom proročkom određenju, jer taj glas čuju mnogi, ali da li su ga dostojni, to je i objektivno još veoma neizvesno, a sigurnosti radi bolje je da se to odlučno poriče - dakle, tako sam tu ležao kad su stigla Vaša dva pisma.

Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.

I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se "škatule", ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

Vaš F.

Franc Kafka Mileni Jesenskoj:

(subota uveče)

Žuto pismo još nisam primio, vratiću ga neotvoreno. Ako sad ne bi bilo dobro da prestanemo jedno drugom da pišemo, značilo bi da se strahovito varam. Ali ja se ne varam, Milena. Neću o tebi da govorim, ne zato što to nije moja stvar, to jeste moja stvar, nego neću o tome da govorim.

Dakle, samo o sebi: Ono što si Ti meni, Milena, meni van ovog celog sveta u kojem živimo, toga nema na svim tim svakodnevnim parčićima papira koje sam Ti pisao. Ta pisma, takva kakva su, ne pomažu ničem, nego služe samo za mučenje, a ako ni mučenja u njima nema, onda je još gore. Ona ne služe ničem nego da upriliče jedan dan Gminda, da upriliće nesporazume, stid, skoro trajan stid. Hteo bih da Te vidim onako sigurnu kao prvi put na ulici, ali pisma više smućuju nego čitava L. ulica sa svom svojom larmom. Ali čak ni to nije presudno, presudna je moja nemoć, koja raste s pismima, to je nemoć da se pisma prevaziđu, nemoć u odnosu na Tebe kao i na mene - hiljadu pisama od tebe i hiljadu želja s moje strane neće me razuveriti u to - presudan je ovaj neodoljivo jak glas (jak možda usled te nemoći, ali svi razlozi ostaju ovde u tami), formalno Tvoj glas, koji me poziva da se ne mičem i ćutim. I tako je još sve što se tiče Tebe nerečeno, ono što bi se odnosilo na Tebe, dabome, najčešće stoji u tvojim pismima (možda i u tom žutom, ili tačnije: to stoji u telegramu kojim tražiš da ti se pismo vrati) često u delovima pisama, kojih se plašim i od kojih bežim kao đavo od posvećenog mesta.

***

Čudnovato, i ja sam hteo Tebi da telegrafišem, dugo sam se poigravao tom mišlju, posle podne u krevetu, uveče na Belvederu, ali radilo se samo o tekstu: "Molim izričiti i saglasan odgovor na podvučena mesta u poslednjem pismu."

Najzad mi se učinilo da je u tom toliko nepoverenja, neosnovanog i ružnog, pa nisam telegrafisao.

***

Tako sam sad, ne radeći ništa drugo, do pola dva noću sedeo nad tim pismom, gledao ga i kroz njega Tebe. Ponekad, ne u snu, imam ovu predstavu: Lice ti je kosom prekriveno, polazi mi za rukom da je razdelim i razmaknem. Pojavljuje se Tvoje lice, prelazim ti rukom po čelu i slepoočnicama i onda ti obuhvatim lice rukama.

* * *

Budući da volim Tebe (volim Te, dakle, ti koja teško shvataš, i kao što more voli sićušan oblutak na svom dnu, upravo tako i moja ljubav preplavljuje tebe - pa neka sam opet kod Tebe oblutak ako to nebesa dopuštaju), volim i celi svet kojem pripada i Tvoje levo rame, ne, najpre je bilo desno i zato ga ljubim kada mi se prohte (i kad si Ti toliko dobra da smakneš bluzu s njega), i kojem pripada i levo rame, i Tvoje lice nada mnom u šumi, i mirovanje na Tvojim gotovo obnaženim grudima. I zato imaš pravo kad kažeš da smo već bili jedno, i ja se uopšte toga ne bojim, štaviše, to je moja jedina sreća i moj jedini ponos, i ja to nipošto ne ograničujem na šumu.

Kad je Franc Kafka umro, u njegovom pisaćem stolu pronađeno je ovo pisamce naslovljeno na njegovog dugogodišnjeg prijatelja Maksa Broda:

Dragi Makse, moja poslednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo gde odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, beleške i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod Tebe ili kod drugih, od kojih ih zatraži u moje ime. Pisma koja Ti ne budu hteli dati neka bar sami pošteno spale...

Tvoj Franc Kafka.

Maks Brod nije ispunio ovu poslednju želju svog najboljeg prijatelja. Upravo toj činjenici možemo zahvaliti što su do nas doprla i sačuvala se takva remek-dela moderne književnosti kao što su romani "Proces", "Zamak" i "Amerika" i brojne Kafkine nedovršene pripovetke i crtice. Jer, Kafka je za života objavio samo manji deo svojih književnih radova koje je smatrao dovršenima i s kojima je bio koliko-toliko zadovoljan, a i njih je obelodanio ponajviše na nagovor Maksa Broda.

Već se iz ovoga može zaključiti koliko je taj pisac bio samokritičan i strog prema sebi. Takav je bio i u životu.

Otac mu je bio trgovac koji je stekao popriličan imetak zahvaljujući gotovo isključivo štedljivosti. Majka mu je bila rođena Löwy, iz porodice sklone sanjarenju, mudrovanju i čudaštvu. Franc je svakako od majčine strane nasledio bitne karakterne crte, pa zasigurno i umetničku nadarenost. Otac mu je bio despotske naravi i izazvao u nežnom, mršavom i visokom dečaku snažan kompleks manje vrednosti. Od malih mu je nogu uterao strah u kosti, što je sudbonosno delovalo na stvaranje ljudske i umetničke ličnosti Franca Kafke. Iz tog njegovog odnosa prema roditelju nastala je dobrim delom i životna filozofija koja se provlači kroz sva njegova dela.

U vremenu u kojem je Franc Kafka živeo praški Židovi su sačinjavali zasebnu etničku skupinu. Kafki je nemački jezik bio maternjski, on je išao u nemačku osnovnu i srednju školu i studirao Pravo na nemačkom jeziku. Iako je gotovo ceo život proveo u češkoj prestonici, Kafka je tek u zrelijim godinama donekle naučio češki, a pred kraj života i hebrejski jezik. Budući da je pisao samo na nemačkom jeziku, on pripada i služi na čast nemačkoj književnosti, iako bi, da nije umro relativno mlad, verovatno završio u nekom nacističkom koncentracionom logoru, gde su završile i sve tri njegove sestre, Elli, Valli i Ottla.

Vaspitan u prilično imućnoj građanskoj porodici, od malena sklon čitanju i razmišljanju, preterano osetljiv, povučen i ćutljiv, Franc Kafka upisao se na pravo samo zato što je mislio da će mu pravničko zvanje omogućiti da se u dokolici bavi onim što je smatrao za svoj pravi životni poziv - pisanjem. Književnost nije hteo da studira jer mu se činilo da bi svakim profesionalnim bavljenjem umetnošću okaljao svoj uzvišeni životni poziv (iako je pre studija Prava upisao jedan semestar Nemačkog jezika i književnosti). Pravo mu se od samog početka gadilo i studirao ga je preko volje, samo zato da ga što pre završi i materijalno se osigura kako bi se na miru mogao baviti pisanjem. Međutim, kad je okončao studije i pripravničku praksu, zaposlio se kao pravnik u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, gde mu je činovnički posao oduzimao toliko vremena i snage da se gotovo nikad nije mogao dugo i na miru baviti onim što je želeo. Osim toga, njegovi roditelji, a naročito otac, nisu imali razumevanja za njegove umetničke sklonosti. Zbog svega toga bio je večito nezadovoljan samim sobom i svojim književnim radom i gotovo nikada nije mogao ništa potpuno dovršiti. Činjenica je da su sva tri njegova romana ostala nedovršena, kao i većina pripovedaka, i da ceo njegov književni opus koji obuhvata desetak knjiga obeležava fragmentiranost. Da nije bilo Broda, koji ga je uporno podsticao na književno stvaranje i objavljivanje, i koji je neprestano sakupljao i posle objavio uglavnom sve što je Kafka napisao, verovatno ne bi od njegovih književnih napora gotovo ništa ostalo.

Kafka je neprestano težio ženidbi i braku. U 'Pismu ocu', pismu koje nikada nije poslao, napisao je:

Oženiti se, osnovati porodicu, uzeti svu decu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopšte može uspeti nekom čoveku. Što to prividno lako uspeva mnogima nije nikakav protivdokaz, jer, prvo, uspeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne može se potpuno razdvojiti jedno od drugog). I konačno, ne radi se o tom najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odleteti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gde se čovek može malo ogrejati...

Kafka je u toku Prvog svetskog rata oboleo od tuberkuloze, koja je u to vreme bila gotovo neizlečiva bolest. Godine 1920. napušta službu i od tada se leči po raznim sanatorijumima, ali bez naročitog uspeha. Tek tada pošlo mu je za rukom da se otrgne uticaju svojih roditelja i da se preseli u Berlin, gde je živeo oko godinu dana s ortodoksnom Židovkom Dorom Dyamant. Pred kraj života bolest zahvata i grlo pa više ne može ni da govori i sporazumeva se s okolinom samo pismenim putem.

Umire u sanatorijumu Kierling kod Beča 3. juna, u četrdesetoj godini života. Sahranjen je na židovskom groblju Strašnice u Pragu.

http://www.balkanwriters.com/broj17/kafka17.htm

1 pismo Milenikafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:32:44

Blog image

Najlepša i najdirljivija ljubavna pisma u novijoj svetskoj književnosti.

1 Kafkino pismo Mileni Jesenskoj:

(Četvrtak)

Eto, Milena, ležim na ležaljci, pre podne, go, pola na suncu, pola u senci, posle skoro neprospavane noći; kako bih mogao da spavam kad sam, previše lakosan, obletao bez prestanka oko Vas, kad sam zaista upravo onako kao što Vi danas pišete bio prestravljen onim što mi je palo u krilo, prestravljen u onom istom smislu kao što se priča za proroke da su (već, ili još, to je isto) kao slabačka deca čuli kako ih zove glas i prestravili se i nisu hteli, odupirali su se nogama o zemlju i mozak im je razdirao strah, a već su i ranije bili čuli glasove i nisu znali otkud je taj užasan ton dospeo upravo u taj glas - je li to bila slabost njihovog uha ili snaga tog glasa - niti su znali, zato što su bili deca, da je glas već pobedio i ugnezdio se pomoću tog unapred poslatog, slutnjom ispunjenog straha koji su osećali zbog tog glasa, a čime još nije bilo ništa iskazano o njihovom proročkom određenju, jer taj glas čuju mnogi, ali da li su ga dostojni, to je i objektivno još veoma neizvesno, a sigurnosti radi bolje je da se to odlučno poriče - dakle, tako sam tu ležao kad su stigla Vaša dva pisma.

Jedna osobenost nam je, čini mi se, Milena, zajednička: tako smo bojažljivi i plašljivi, skoro svako pismo je drugačije, skoro svako puno strepnje zbog prethodnog i, još više, radi odgovora. Vi niste takvi po prirodi, to se lako može uočiti, a ja, možda čak ni ja nisam, ali to mi je skoro postala druga priroda i gubi se, samo u očajanju, ili u ljutnji i, da ne zaboravim, i u strahu.

Ponekad imam utisak da imamo sobu sa naspramnim vratima i svako od nas drži kvaku svojih vrata i dovoljno je da jedno trepne, pa da se drugo nađe iza svojih vrata i sad treba onaj prvi još samo jednu reč da kaže, pa će drugi već sasvim zatvoriti vrata za sobom, ne možeš ga više čak ni videti. Nesumnjivo će onaj drugi od nas vrata opet otvoriti, jer je to jedna soba, koju možda ne možemo da napustimo. Samo da nismo i jedno i drugo isti, da je jedno od nas mirno, da tobož ne obraća pažnju na ono drugo, da polako dovodi sobu u red, kao da je ta soba kao bilo koja druga. A umesto da je tako, svako se od nas kraj svojih vrata ponaša potpuno jednako, ponekad smo čak oboje iza vrata, a lepa soba stoji prazna. Mučki nesporazumi rađaju se iz toga. Vi se žalite, Milena, na neka pisma, čovek ih okreće i prevrće i ništa, a ipak su to, ako se ne varam, upravo ona pisma u kojima sam Vam bio tako blizak, tako stišan u krvi, stišavao Vašu, tako duboko u šumi, tako smiren u miru, da čovek poželi da kaže samo toliko da se kroz krošnje vidi nebo, samo to, i ništa drugo, i da posle jednog sata kaže opet to isto, i tu svakako nema „Ni jedna jedina reč koja ne bi bila dobro promišljena“. I to ne traje dugo, najviše jedan trenutak, uskoro se opet javljaju trube besane noći. Promislite i to, Milena, kakav dolazim k Vama, kakvo tridesetoosmogodišnje putovanje leži za mnom (a pošto sam Jevrejin, dvostruko je duže) i kad sam na jednom tobož slučajnom zaokretu ugledao Vas, koju nikad nisam očekivao da ću videti, a još manje sad, tako kasno, onda, Milena, ne mogu da vičem, niti u meni išta viče, niti govorim hiljadu ludosti, one nisu u meni (ne mislim na druge ludosti kojih ima kod mene u izobilju), a saznajem da klečim možda tek po tome što sasvim blizu pred očima vidim Vaše noge i milujem ih.


I nemojte tražiti iskrenost od mene, Milena. Niko je od mene ne može više tražiti nego što je ja sam tražim, a ipak mi izmakne, da, možda mi izmakne u potpunosti. Ali me u tom lovu ne ohrabruje ohrabrivanje, nego naprotiv, onda ne mogu ni koraka dalje, odjednom sve postaje laž i progonjeni dave lovca. Ja sam na tako opasnom putu, Milena. Vi stojite čvrsto kraj jednog drveta, mlada, lepa, Vaše oči svojim zracima obaraju patnje sveta. Igramo se "škatule", ja se u senci šunjam od jednog drveta do drugog, sad sam nasred puta, Vi mi dovikujete, opominjete me na opasnosti, hoćete da mi ulijete hrabrost, zapanjujete se zbog mog nesigurnog koraka, podsećate me (mene podsećate!) na ozbiljnost igre - ja ne mogu, padam, već ležim. Ja ne mogu istovremeno osluškivati strašne glasove unutrašnjeg bića i Vas, ali mogu slušati šta oni govore i to Vama poveravati, Vama kao nikome na svetu.

Vaš F.

Metamorfozadela

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:28:36

http://forum.krstarica.com/entry.php/14976-Kafka-Metamorfoza

O Kafkikafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:24:10

Kafka

Autor: Feliks Gatari, Žil Delez

Prevodilac: Slavica Miletić

Kako ući u Kafkino delo? Ono je rizim, jazbina. Zamak ima “mnogo ulaza”, a ne znamo najbolje kako da se njima služimo, niti kako su raspoređeni. Hotel iz Amerike ima bezbroj vrata, na kojima bdi isto toliko portira, a tu su i ulazi i izlazi bez vrata. Čini se, ipak, da jazbina iz istoimene pripovetke ima samo jedan ulaz; životinja tek razmatra mogućnost drugog, koji bi služio samo za osmatranje. Ali to je zamka koju postavlja životinja, koju postavlja sam Kafka; čitav opis jazbine napravljen je tako da se zavara neprijatelj. Ući ćemo tako s bilo kog kraja, nijedan ulaz nije bolji od drugih, nijedan nema nikakvih prednosti, čak i kad je posredi ćorsokak, uska cev, sifon, itd.

http://www.knjizara.com/knjige/knjiga/9688_Kafka_ISBN:

Prvi putdela

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:19:05

Blog image

Kafka prvi put izdan na češkom

Kafka je živio u rodnom gradu u Pragu, ali je njegov materinji jezik bio njemački, na kojem je i pisao.

Sabrana djela Franza Kafke 83 godine nakon piščeve smrti po prvi put su u potpunosti objavljena na češkom jeziku.

Kafka (1883.-1924.) rođen je i živio u Pragu, ali je njegov materinski jezik bio njemački. Na njemačkom su napisana i njegova književna djela.

Izlaskom iz tiska 13. sveska, projekt Kafkinih sabranih djela na češkom jeziku napokon je dovršen, priopćilo je u petak u Pragu Društvo Franz Kafka.

Kafka, sin židovskog trgovca, napisao je niz novela, kratkih pripovjedaka i romana na njemačkom jeziku. Prijevod njegovih djela na češki bilo je nemoguće ostvariti prije 1990., jer je komunistički režim u Čehoslovačkoj Kafkine vizije smatrao 'previše reakcionarnima'.

Prije toga, Kafkina djela bila su nepoželjna i u očima nacionalsocijalističkih vlasti.

Nakon političkih promjena početkom 90-ih godina, Društvo Franz Kafka u Pragu pokrenulo je projekt prevođenja čija je cijena 360.000 eura. Na čelu projekta bio je germanist Kurt Krolopa, jedan od vodećih specijalista za prašku književnost na njemačkom jeziku.

Najveći broj od ukupno 13 svezaka nije nikad ranije bio preveden na češki, a ranije prevođena dijela ponovno su prevedena u okviru projekta.

http://dalje.com/hr-scena/kafka-prvi-put-izdan-na-ceskom/85143

Pripovijetkedela

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:16:37

http://www.scribd.com/doc/9152226/FRANZ-KAFKA-Pripovijetke-1

citat o kafkikafka na b/h/s

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:14:58

Milena, žena koju je on voleo, a pre svega i cenio i kojoj je uputio mnoštvo
pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najlepših ljubavnih pisama,
za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo
utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među
obučenima.”

Amerikadela

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:06:56

Rukopis Franza Kafke ne nosi nikakav naslov. U razgovoru ga je on obično nazivao svojim «američkim romanom», a poslije, prema zasebno objavljenom prvom poglavlju (1913) jednostavno «Ložačem». Na tom je djelu radio s beskrajnim užitkom, većinom navečer i do kasno u noć. Na stranicama rukopisa ima, začudo, vrlo malo ispravaka i križanja. Kafka je dobro poznavao sebe i u razgovoru je često isticao da je taj njegov roman puniji nade i »svjetliji« od svega ostalog što je napisao.

Potpuno neočekivano Kafka je iznenada prestao raditi na ovom romanu. Ostao je nedovršen. Iz razgovora s njim znam da je nedovršeno posljednje poglavlje o »prirodnom kazalištu u Oklahomi«, čiji mu je početak bio posebno drag pa ga je ganutljivo lijepo i čitao, trebalo biti završno poglavlje u Knjizi i da je trebalo zvučati pomirljivo.. Smiješeći se, Kafka je zagonetnim riječima nagovješćivao da će njegov mladi junak u tom »gotovo beskrajnom« kazalištu, kao nekom rajskom čarolijom, ponovo pronaći zvanje, slobodu, oslonac, pa čak i svoj zavičaj i roditelje.

Jasno je da je ovaj roman u unutarnjoj vezi s «Procesom» i «Dvorcem» kojima (kronološki) prethodi. To je «trilogija o osamljenosti» koju nam je Kafka namro. Osnovna je tema otuđenost, izoliranost među ljudima. Situacija optuženika u «Procesu» - status nezvanog gosta i tuđinca u «Dvorcu» - bespomoćnost neiskusna mlaca u raspomamljenoj «Americi» - to su tri osnovne činjenice, čije tajanstveno zajedništvo izbija Kafkinom umjetnošću jasno i simbolično na vidjelo, ali uvijek bez ikakvog uobičajenog jezika simbola i u najjednostavnijem izrazu zbilje.

I tako ta tri romana postaju uzajamno razumljivi, upućuju na jedno te isto srce. U sva tri romana riječ je o uklapanju pojedinca u ljudsku zajednicu, a budući da se radi i o najvišoj pravdi, istodobno je riječ i o uklapanju pojedinca u kraljevstvo Božje.
Max Brod, 1927.


http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=2819

Čita se stari novi Kafkahis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:03:46

Čita se stari novi Kafka

Otvaraju se Kafkini sefovi u Švicarskoj i Izraelu. Spise proučavaju njemački stručnjaci - vjerojatno prvi čitatelji od njihova nastanka. Skoro sa stopostotnom sigurnošću se zna da se u ostavštini nalaze nove Kafkine ilustracije i možda rukopis nikad završenog romana »Vjenčanje na selu«

Izraelski je sud odlučio da se trebaju objaviti više od 40 godina stari i do sad nepoznati spisi Franza Kafke oko kojih se vodila oštra borba za vlasništvo. Navodno je među papirima, uz korespondencij , i nikad objavljen rukopis. Presuda je stigla tek nekoliko dana nakon što je izraelski vrhovni sud odlučio da šest sefova treba - pet ih je u Izraelu, jedan u Zürichu - otvoriti i omogućiti privremeni pristup barem odvjetnicima i stručnjacima za rukopise. Sadržaj sefova je inače već dvije godine jabuka spora između izraelske nacionalne knjižnice i obitelji Hoffe, izvještava The Independent.

Kao što je znano, Max Brod se u povijest upisao kao prijatelj, mentor i biograf Franza Kafke, te ujedno njemu pripadaju i zasluge za Kafkinu slavu - tek nakon što je Brod u dvadesetim godinama 20. stoljeća posmrtno objavio romane »Proces« i »Dvorac« svijet je shvatio kakvog je genija s Kafkom izgubio. Kafka je pobolijevao od niza psihičkih i tjelesnih boljetica, a prije negoli je 1924. godine umro uslijed komplikacija nastalih zbog tuberkoloze Brodu je isporučio svoje rukopise s napomenom da do tad neobjavljene radove nakon njegove smrti spali. Srećom Brod prijateljevu posljednju želju nije poštovao. Kada su 1939. u Čehoslovačku umarširali nacisti papire je pospremio u aktovku i pobjegao u Tel Aviv u kojem je ostao sve do svoje smrti 1968 godine. Rukopise je ostavio svojoj tajnici, neki tvrde i ljubavnici, Ester Hoffe. U stanu koji je Ester dijelila s više od deset posve razmaženih mačaka dragocjeni su spisi pod težinom vlage i prašine pretvorili u neuglednu hrpu papira. Priča u ovom dijelu poprima kafkijanske razmjere. Nakon što je i Ester umrla prije tri godine u sto i prvoj godini života, zbirku su naslijedile njezine kćeri Eva Hoffe i Ruth Wiesler, odnosno barem su one tako mislike. Sve preostale rukopise su namjeravale prodati njemačkome književnom arhivu u Marbachu misleći kako će tamo sve biti bolje očuvano. Izrael, koji na Kafkove dokumente gleda kao na kulturno naslijeđe i ključ do tek sporadično ispričanog života europskih Židova prije holokausta, tom viješću je bio neugodno iznenađen. Ujedno su postavili i legitimno pitanje - da li može literarna ostavština Broda, židovskog intelektualca koji je bježao pred nacistima, zaista završiti u Njemačkoj.

Izraelska narodna knjižnica je još dok je Ester Hoffe bila živa pokušala kupiti Kafkinu/Brodovu ostavštinu, lani pak je sudskim nalčogom spriječila izvršenje njezine oporuke. U svojem je zahtjevu knjižnica čak tvrdila kako je Hoffe Brodu ukrala papire i dio njh nezakonito prodala u inozemstvo. Meir Heller, odvjetnica koja je zastupala interese knjižnice pozivala se i na piščev dnevnik iz kojeg je razvidno da je Kafka učio hebrejski jezik, ali i razmišljao o emigraciji u Palestinu. »Sanjao je o tome da preseli u Tel Aviv i otvori restoran. Htio je biti konobar. Kafka je bio poseban čovjek«, izjavila je Heller.

Kako god već bilo, naivno je misliti kako se radi tek o književnosti -u igri je velik novac, a tu su i dan danas krhki njemačko-izraelski odnosi. Nije jasno ni zašto je točno Ester Hoffe Brodov arhiv nakon njegove smrti tako nevjerojatno ljubomorno čuvala samo za sebe - pokazala ga nije skoro nikome čak ni pravim stručnjacima. Možda se bojala da će ju netko pokrasti ili pak je htjela misterioznošću rukopisima povisiti cijenu. Dosta je rukopisa zaista i prodala - Kafkini su se dokumenti posljednjih desetljeća redovito pojavljivali na dražbama - primjerice 22 Kafkinih pisama Brodu 1974. za 46 tisuća eura ili pak piščevo pismo zaručnici Felice Bauer. Prije nego je 1988. godine za 1,8 milijuna dolara na dražbi prodala rukopis »Procesa«, propali su planovi za izložbu Kafkinih rukopisa u Parizu jer je Hoffova za posudbu htjela sumanutu svotu i osobnu zamolbu francuskog predsjednika. Godine 1988. je čak ubrala peteroznamenksasti iznos za objavu Kafkinih dnevnika i potom ih nikad nije ispustila iz ruku.

Pitanje je da li se u Brodovim privatnim zapisima i dnevnicima nalaze još kakve nove informacije o velikome Kafki. Skoro sa stopostotnom sigurnošću se zna da se u ostavštini nalaze nove Kafkine ilustracije i možda rukopis nikad završenog romana »Vjenčanje na selu«.

Čak i ako među papirima nema ničeg posebnog stručnjacima bi zasigurno bio koristan piščev rukopis, a već je i prvi otvoren sef otkrio do sad nepoznatu kratku priču. Spise trenutno proučavaju njemački povjesničari i - po svoj vjerojatnosti i prvi čitatelji od njihova nastanka prije više od 80 godina.

Zrinka Zorčec

http://www.vjesnik.hr/html/2010/08/18/Clanak.asp?r=kul&c=1

Franz Kafka, Moritz Schnitzer, vegetarijanstvo i IVUhis life

Posted by mathias Tue, January 04, 2011 00:01:09

Franz Kafka, Moritz Schnitzer, vegetarijanstvo i IVU

Napis koji slijedi - iz pera dr. Jana Stastnya - sažeti je prikaz života Franza Kafke, njegovog vegetarijanstva i suradnje s Međunarodnim vegetarijanskim društvom (International Vegetarian Union, dalje u napisu IVU), te veze s Moritzom Schnitzerom. Moritz Schnitzer je bio vegetarijanac židovskog porijekla iz Češke, član IVU i organizator kongresa IVU 1929. te 15 godina urednik časopisa Reformblatt. Kafka je sreo Schnitzera 1911., a on ga je upoznao sa zdravim načinom života. Izvori podataka su Kafkini rukopisi i dnevnici, koje preporučamo za čitanje svima koji misle da je Kafka dosadan i teško čitljiv pisac. Njegovo putovanje kroz život, njegovi osjećaji i ispovijedi mnogo govore o njegovoj odluci da postane vegetarijanac.

'Kafka je postao vegetarijanac iz zdravstvenih i etičkih razloga. Imao je malo vjere u službenu medicinu, ali se je zanimao za pozitivne učinke svježe prehrane. Bio je među aktivistima koji su se zauzimali za zabranu vivisekcije (seciranja) nad živim bićima.' (Richard Schwartz)

Franz Kafka rođen je 3. srpnja 1883. u Pragu u Češkoj, koji je tada bio dio Austro-Ugarske monarhije. Rođen je u obitelji koja je govorila njemački kao prvorođeni od šestoro djece. Nakon srednje škole studirao je pravo na sveučilištu u Pragu, završio je školovanje kao doktor pravnih znanosti i zaposlio se u osiguravajućem društvu. Budući da ga je zanimala književnost, počeo je pisati knjige i objavljivati članke i tako je postao jedan od vodećih suvremenih pisaca s pričama kao što su Preobrazba, Proces i Zamak.

Njegov otac potjecao je iz židovske obitelji, a po zanimanju je bio, kao i njegovi preci, mesar (to je bio uzrok brojnih Franzovih teškoća). Kafka je bolovao od tuberkuloze i umro 1924. u 41. godini.

Postoje mnoge priče i glasine o Kafki, o čemu svjedoči više od 100 knjiga, koje opisuju njegov život i na osnovu kojih čitatelj dobiva dojam da se bez korištenja izvornih Kafkinih zapisa ponavljaju i prepisuju. Jedna od takvih tvrdnji iz tih knjiga je da je Kafka bio nepoznati pisac, koji je stvarao još 60-ih godina.

Velika je istina vezana uz Kafkin život da je bio poznat samo kao pisac, a ne i kao vegetarijanac. U praškom časopisu Prager Tagblatt u lipnju 1918. Kafka je bio spomenut triput u dva različita članka, a u jednom od njih je zapisano:

'Franz Kafka, koji je zaslužio književnu nagradu nazvanu 'Nagrada fontane' za njegove priče Preobrazba i Vuk, kupio je imanje u blizini Deutschböhmena, u namjeri povezivanja s prirodom na vegetarijanski način.'

Postoje i druge tvrdnje, kao primjerice da je volio Prag, da je bio sramežljiv, posebno pred ženama i da nije mario za svoj posao. Pažljivi čitatelji njegovih rukopisa i opisa iz njegova vremena znaju da je nadasve želio posjećivati Prag, da je volio putovanja po Europi, da je imao više žena nego što je u to vrijeme za Europu bilo uobičajeno, te da je bio jako dobar pravnik. Njegov poslodavac ga je kao dobrog radnika zaštitio od vojne službe tijekom 1. svjetskog rata.

Kafkin slavni navod

Tijekom promatranja riba u akvariju primijetio je:

'Sada vas mogu mirno gledati u oči jer vas više ne jedem.'

Ovu rečenicu navode mnogi ljudi, premda ih malo zna za njezin izvor. Prvi put je ta rečenica navedena u Kafkinom životopisu, kojega je napisao njegov najbolji prijatelj Max Brod. Brod tvrdi da ju je Kafka rekao svojoj djevojci tijekom posjeta akvariju u Berlinu, a nakon tog događaja i sam Brod je postao istinski vegetarijanac. Kafka je vegetarijance uspoređivao s ranim kršćanima ... vegetarijance su progonili i ismijavali u prljavim, javnim blagovaonicama.

Kafka - vegetarijanac

Nije točno poznato kada je Kafka postao vegetarijanac, no gotovo sigurno je to bilo između 1909. i 1910. godine. U prosincu 1910. je napisao u dnevnik: 'Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom.' Veliki utjecaj na Kafku je vjerojatno imao njegov stric Siegfried Löwy, koji je bio liječnik. Kafka je bio oduševljen knjigom 'Moj sustav', koju je napisao Jorgen Peder Müller (1866-1938.), danski sportaš i vegetarijanac, koji je održao predavanje u vegetarijanskom restoranu u Pragu 1906. Nadahnuo ga je također Horace Fletcher (1849-1919), koji je promicao da je važno da hranu dobro i dugo žvačemo. Kafkinom ocu trebalo je nekoliko mjeseci da prihvati njegov novi način žvakanja hrane tijekom obiteljskih obroka.

Godine 1911. Kafka je susreo Moritza Schnitzera, koji mu je predložio vegetarijansku prehranu, svjež zrak, spavanje uz otvoreni prozor i rad u vrtu. Kafka je prihvatio njegove savjete, uključujući i onaj o radu u vrtu. Nakon posla pridružio bi se praškim vrtlarima i pomagao im uređivati parkove.

Kafka je postao vegetarijanac iz zdravstvenih razloga. No, kasnije se pokazalo da je ostao vegetarijancem zbog etičkih načela. Sa svojom sestrom Ottlo dogovorio se je da će ona postati vegetarijanka umjesto njega, u slučaju da ga liječnici zbog zdravstvenih razloga prisile jesti meso. Na taj način tražio je da se sačuvaju životi životinja. Sestra Ottle držala se obećanja do Kafkine smrti i sve do kraja njezina života u koncentracijskom logoru u Drugom svjetskom ratu.

Postoji jedna zanimljiva činjenica. Kafka je puno pisao o životinjama. Godine 1917. napisao je kratki članak pod naslovom 'Ein Bericht für eine Akademie' ('Izvještaj za Akademiju'), u kojem je opisao odnos između čovjeka i životinje. U svojim pričama opisuje majmune, kao ljudima najsličnije životinje, konje, pse, mačke, krte, goveda... U tim pričama opisuje surove i krvave prizore vezane uz meso. Prijepis iz rukopisa:

'Mesar je jednog jutra dovezao žive krave. Sat vremena sam u grču ležao na tvrdom podu sa stražnje strane mojeg ureda, s jastukom i svom odjećom što sam je pronašao na ušima. Htio sam utišati glasanje krava, koje me je okruživalo sa svih strana. Osjećao sam se kao jadnici koji okruže govedo i još mu toplo tijelo trgaju zubima. Nakon nekoliko trenutaka tišine odlučio sam izaći. U dvorištu su ležala trupla goveda kao pijanci oko šanka...'

U knjigama različnih pisaca o Kafki zapisano je da je Moritz Schnitzer bio fanatik i pristaša sekte. Moritz Schnitzer je bio uspješan židovski poslovni čovjek i vlasnik tekstilne tvornice u Warnsdorfu na sjeveru Češke. Nakon dugotrajne bolesti počeo se je zanimati za vegetarijansku prehranu i zdrav način življenja i počeo pomagati drugima. Godine 1894. osnovao je društvo pod imenom Naturheilverein (Društvo za prirodno liječenje) i počeo izdavati časopis 'Reformblatt für Gesundheitspflege' ('Podloga za zdravstvene reforme'). Ubrzo je okupio brojna društva koja su promicala slogan 'Povratak prirodi' u savez društava.

Schnitzer je ljudima davao savjete o zdravoj prehrani i naglašavao važnost tjelesnih aktivnosti, pomagao je također u ozdravljenju onih koji si nisu mogli priuštiti (bolničko) liječenje. Godine 1906. kupio je imanje i pozvao ljude da si na njemu uređuju zelene vrtove, što se je pokazalo dobrim rješenjem u vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je vladala glad. Kasnije je kupio i dodatno imanje s jednakom namjenom, na kojem je izgradio javni bazen. Vrtovi su još i danas dio toga imanja. Tijekom Prvog svjetskog rata mijenjao je svoje tvorničke proizvode za vegetarijansku hranu, koju je s pomoću praških vegetarijanaca razdjeljivao gladnima. Često je bio optuživan da pomaže ozdravljivati bez potrebnog obrazovanja, premda je na suđenjima uvijek bivao oslobađan uslijed neutemeljenih optužbi. U časopisu 'Vegetarian Messenger' ('Vegetarijanski glasnik') u rujnu 1935. zapisano je:

'Gospodin M. Schnitzer (Čehoslovačka Republika) govorio je na temu 'Etička primjena vegetarijanstva', pri čemu je naglasio da je vegetarijanac iz moralnih razloga, da bi čovjek trebao djelovati u skladu s mogućnošću izbora po vlastitoj savjesti i u skladu sa svojim osjetilima vida, mirisa, sluha i okusa. Naša osjetila su se stoljećima krivo koristila, te su mogućnosti našeg mozga smanjene. G. Schnitzer je postao vegetarijanac zbog otpora kojeg je osjećao pri prizorima klanja životinja na selu. Jedno jutro uočio je tele privezano za stablo lipe u vrijeme cvjetanja. Uslijedio je dolazak mesara koji je udario bespomoćnu životinju sjekirom i potom joj prerezao grlo. Prizor ubiranja zrelih plodova u voćnjaku se razlikuje od mesarskog čina po svojim posljedicama.'

Godine 1923. su Moritz Schnitzer i njegov sin Adalbert prisustvovali međunarodnom kongresu IVU-a u Stockholmu, na kojemu je IVU postao dio Društva za prirodno liječenje. Također su prisustvovali drugim skupovima IVU-a. Njegovi prijatelji, Bernhard O. Dürr i Hans Erwin Feix bili su aktivni članovi IVU-a i zajednički su organizirali kongres 1929. u Steinschönau. Sve je teklo glatko do 1938., kada ih je pritisnulo političko pitanje u vezi Minhenskog sporazuma i priključenja rubnih područja Čehoslovačke, gdje je Schnitzer živio. Schnitzer je bio porijeklom Židov, stoga na Skupštini Društva za prirodno liječenje nakon 44 godine predsjedanja nije čak bio predložen za predsjednika, niti je ponovno biran. Njegovo mjesto preuzeo je njegov stari prijatelj Bernhard O. Dürr, predsjednik IVU-a.

Ovaj događaj je bio goruća tema rasprave u češkom vegetarijanskom časopisu "Prirodni liječnik", gdje su opisan kao znak rastuće nacističke moći i rasnog čišćenja. Kao glavni krivac za to da nije došlo do ponovnog izbora Schnitzera za predsjednika IVU-a spominjan je Hans Erwin Feix, koji je tada bio tajnik IVU-a. Događaj je malogdje zabilježen, ali je po pričanju mnogih bio posljednji i, nažalost, neuspješan pokušaj spašavanja Društva za prirodno liječenje. Društvo je tada nakratko postalo dijelom jednog drugog udruženja, koje je radilo pod nacistima, da bi uskoro prestalo djelovati. Schnitzer je umro u svom domu u veljači 1939., u dobi od 78 godina, malo prije nego li su njegove rođake odveli u koncentracijske logore. Bernhard O. Dürr umro je u ratu, a sudbina Hansa Erwina Feixa ostala je nepoznata.

Schnitzerovo Društvo za prirodno liječenje postalo je dijelom IVU kongresa, kada je 1923. bio u Stockholmu. Kafka je bio urednik lista Reformblatt od 1911. do smrti. Urednici tih časopisa su obično bili i članovi Društva za prirodno liječenje, koje je imalo više od 10.000 članova i bilo je jedno od vodećih, ako ne i najveće društvo na području Europe.

Unatoč činjenici da nema dokaza da je Kafka bio član toga društva, sigurno je da je bio urednik časopisa punih 15 godina i i da je podržavao Schnitzerovo zauzimanje protiv cijepljenja. U lipnju 1911. je bio u Schnitzerovom časopisu Reformblatt objavljen popis potpisnika koji su bili protiv cijepljenja. Na toj listi je Franz Kafka iz Praga naveden kao dvostruki krovni donator kampanje protiv cijepljenja.

U to vrijeme cijepljenje je bilo na stupnju 'testiranja na ljudima' pomoću nečistih tvari napravljenih na račun postupaka u kojima su mučene i ubijane životinje, što je imalo užasne posljedice na ljudsko zdravlje, pa čak i život djece. Austrijska vlada je pokušala cijepljenje ozakoniti kao obavezno, Schnitzer je međutim tražio da tome ne bude tako. Schnitzerov časopis pisao je o dokazanim nuspojavama i oboljenjima uslijed cijepljenja, što je dovelo do zapljene njegovog časopisa. Schnitzer je bio vrlo prodoran sa svojim idejama i brzo je promijenio ime časopisa, te je ponovo počeo objavljivati članke o zdravim životnim navikama. Njegovu borbu su podržali pojedini zastupnici u parlamentu, koji su mu pružili potporu i na području slobode objavljivanja tiskanih glasila.

Vratimo se Franzu Kafki. Kao što je već navedeno, 1910. je u svoj dnevnik napisao: 'Razmišljao sam o vegetarijanskoj večeri i ustvrdio da sam bio zadovoljan sa svojom probavom.' Uzrok izlječenja probavnog sustava nije bila samo zdrava prehrana, već i tjelesne vježbe, koje su mu pomogle da osnaži svoje tijelo u tolikoj mjeri da je ponosan išao plivati u javno kupalište samo pola godine nakon što ga je bilo stid pokazati svoje koščato tijelo.

Zahvaljujući Kafkinim dnevnicima možemo saznati da je na silvestersku noć 1911. za večeru jeo crni korijen (latinski naziv Scorzonera) uz špinat i četvrt litre soka Ceres. O hrani koju je uživao također je često pisao svojoj obitelji, kao 1911. u pismu sestri Elli:

'Evo, pijem mlijeko iz brusnice, jedem herkulo (vrsta krumpira), punjeni kupus, vrtne juhe i ostale dobre namirnice, na kojima mi ni ne možete zavidjeti.'

Schnitzerov sustav ga je toliko oduševio da je u ožujku 1912. u dnevnik napisao: 'Želim si da imam toliko snage da osnujem Društvo za prirodno liječenje.'

Kafka je za svoj odmor odabrao samo naselja i restorane gdje je mogao dobiti vegetarijansku prehranu, koja je bila lijek za njegove zdravstvene poteškoće. Zbog svojeg načina prehrane je nemalo puta imao teškoća sa svojom obitelji, osobito s ocem, koji njegov način života zapravo nikada nije prihvatio. Podupirali su ga njegovi prijatelji, koji su vidjeli dobre strane njegovog zdravog načina života.

U pismu svojoj djevojci Felice 1912. Kafka je napisao:

'Moj način življenja, kojeg je pozdravio moj želudac, može ti se činiti glup i neprihvatljiv. Moj otac se je mjesecima tijekom dužih obroka skrivao iza novina, dok nije prihvatio moj način prehrane. Naravno, moram naglasiti da ne pijem alkohol, kavu i čaj, i da u pravilu ne jedem čokoladu.'

Nekoliko dana kasnije Kafkina majka potajno je pisala njegovoj djevojci Felice:

'Molimo te da upotrijebiš svoju moć kako bi promijenila njegov način življenja. Za to ćemo ti biti uistinu zahvalni.'

Kafka je nakon toga bio prisiljen objasniti Felice kakvu hranu jede, zašto su tako hrani, a onda je dodao: '.... za mene ne postoji nijedna druga hrana koja bi me mogla zanimati kao ova u kojoj uživam.'

Podršku mu je ponudio prijatelj Max Brod, koji je Felice napisao:

'Franz je nakon mnogo godina pronašao pravu hranu za sebe i to je vegetarijanska prehrana. S tom hranom si je izliječio želudac i sada izgleda vrlo zdravo i krepko ... Na žalost, sada roditelji stavljaju pritisak na njega da iznova počne jesti meso.'

Felice je priznala da sama uživa meso i kako je molila Kafku da ga počne jesti i on. Kafka je odgovorio: 'Dopustiti kobasice, mljeveno meso i druga nepcu ugodna mesna jela, značilo bi isto što i prihvatiti činjenicu da veće količine čaja, posebice ako ga se često pije, dovode do trovanja, a ti, poput ostalih braniš svoje stajalište na otrov, na koji ste navikli.'

Felice ga je pohvalila da dobro kuha, ali joj je Kafka odgovorio:

'To je beskorisno za naše domaćinstvo, osim ako se ti ne naučiš kuhati stvari poput... Nadam se, da će naše domaćinstvo biti vegetarijansko?'

Uz to pismo je poslao Felice knjigu J. P. Mullera, pod nazivom 'Moj sustav za žene'.

Kasnije je Kafka pisao drugim prijateljima, uključujući i Grete Bloch, koja je živjela u Beču. Pritom je promicao vegetarijanstvo i ljude je upoznavao s dobrim učincima takve prehrane na njihovo zdravstveno stanje.

'Draga gospođo Bloch! Kao sljedbenik prirodnog liječenja nisam iznenađen da imate česte glavobolje. Kao vaš prijatelj, osjećam se zabrinut! Ne biste li učinili jednu jednostavnu promjenu u vašem životu – ne biste li počeli jesti vegetarijansku hranu? Meso uništava vaše jako iscrpljeno tijelo. U vašoj blizini, u Opolzerskoj ulici blizu kazališta Hofburg, je vegetarijanski restoran, najbolji koji sam ikada posjetio. Restoran je čist, ugodan, vodi ga prijazna obitelj. Čini mi se da je bliže vašem poslu nego li stanu. Siguran sam da je hrana u Thalysiji (ime restorana) jeftinija od ove koju sada uživate, što je važno za vas, zar ne? Znam da ćete tamo jesti jako dobru hranu i da ćete u njoj uistinu uživati i da (možda nećete osjećati tako odmah prvog dana) ćete primijetiti da ćete se osjećati slobodno i snažno, dobro ćete spavati i buditi se svježi. Priželjkujem da barem probate.'

Nekoliko dana kasnije Kafka je napisao:

'Ništa mi ne pišite kako vaše glavobolje. Znači li to da su konačno glavobolje prestale zbog vegetarijanske prehrane? S takvom prehranom dat ćete primjer svakome da može izliječiti glavobolje s prirodnim pristupom liječenju.'

U drugom pismu mu je gospođa Bloch pisala o nepodnošljivim zuboboljama uzrokovanim hladnim vjetrom. Kafka je odgovorio:

'Moram vam reći da puhanje vjetra ne može biti uzrok vašoj zubobolji. Dapače! Zubima je ugodno ako puše vjetar. Uzrok slabim zubima je vjerojatno loša zubna higijena – kao što sam i sam iskusio – prouzročena mesnom prehranom. Ljudi jedu, smiju se i razgovaraju istovremeno, dok se mala vlakna mesa uvlače u prostor između zuba, gdje se raspadaju i trunu poput ranjenika zarobljenih između dva kamena. Jedino meso ima takvo svojstvo, da onemogućuje jednostavno čišćenje zubi. Kada bi čovjek bio stvoren za potrošnju mesa, imao bi zube takvih oblika kao grabežljivci - oštre i razmaknute - za kidanje mesa. Ne znam što da vam još napišem kao pripomoć. Zacijelo još niste bili u restoranu u Opolzerskoj ulici. Kako to da ne idete tamo čak i sada, kada je sezona svježeg povrća?'

Kafka se oštrim riječima obraćao ljudima da postanu vegetarijanci. Na svojim putovanjima često je morao braniti vegetarijanstvo (pred drugačijim stavovima mesojeda i pivopija), kao nešto što je dobro za ljudski um.

Evo nekih mjesta u kojima je Kafka ručao tijekom svojih putovanja:

Thalysia Reichenberg/Liberec

Thalysia je jedan od prvih vegetarijanskih restorana u Češkoj, koji je otvoren krajem 19. stoljeća. Otvorila ga je gospođa Amalia Gebhardt, rajhenberška aktivistica za ženska prava. U restoranu su bili dobrodošli vegetarijanci, žene i svi oni koji su bili u potrazi za zdravijim življenjem, uz iznimku pušača, mesojedaca i alkoholičara. Bilo je šaljivih pjesama i priča o tom restoranu, zbog njega je došlo i do nekoliko uličnih tuča. U Thalysiji su imali na raspolaganju 20 jelovnika, bezalkoholna pića, salate, čajeve, svježe voće i sokove... Restoran je bio otvoren od 7 sati ujutro do 10 sati navečer. Pod pritiskom ostalih restorana Amalia Gebhardt morala je zatvoriti restoran 1912. Kafka je restoran posjetio tijekom poslovnog putovanja u Reichenberg, odakle je poslao svojoj sestri razglednicu sa slikom restorana i hrane koju je jeo u njemu.

Warnsdorf - Reformspeisehaus David Zimmer

David Zimmer’s Reformspeisehaus (Drugačije svratište) u Warnsdorfu bio je prvi vegetarijanski restoran u Češkoj. Vlasnik Zimmer je bio dobar prijatelj Moritza Schnitzera i također vrlo aktivan u Schnitzerovom Društvu. U ovom restoranu je bila knjižnica Saveza za zdravo življenje. Kafka je u ovom restoranu 1911. sreo Schnitzera. Od tuda je također poslao razglednicu svojoj obitelji.

Berlin - restoran u Friedrichstrasse

U berlinskoj ulici Friedrichstrasse bila su barem dva vegetarijanska restorana. Otkako je Kafka redovito posjećivao Berlin, vjerojatno je također bio redoviti gost svih vegetarijanskih restorana u Berlinu. U listopadu 1923. napisao je prijatelju Maxu Brodu: 'Jeli smo kajganu od jaja s krumpirom (odlično uz dodatak dobrog maslaca), vegetarijanski odrezak, tjesteninu s pireom od jabuke, kompot od šljiva i salatu od paradajza.'

Trinaest godina prije Kafka je pisao Brodu:

'Ništa nije tako dobro kao hrana u tom restoranu. Umjesto običnog kruha imaju grahamov kruh. Upravo čekam pšenični puding, malinov sirup, zelenu salatu s preljevom od vina od ogrozda. Čaj od lišća jagoda odlično odgovara opisu savršene hrane.'

Pored ovih restorana, Kafka je vrlo dobro poznavao slična mjesta, primjerice u Beču, Pragu, Švicarskoj i drugdje. Poznato je gdje je u Pragu kupovao vegetarijansku hranu, te da je imao dosta vegetarijanskih kuharica. Često je govorio da se kuhati može lako naučiti.

Postoji još jedno nagađanje o Kafki i o tome da je njegov način života oslabio njegovo zdravstveno stanje. Statistički podaci bolesnika s TBC-om (tuberkulozom) bili su sljedeći: 40% pacijenata umrlo je unutar prvih godinu dana nakon otkrića simptoma zbog povraćanja krvi (tako su umrli Kafkin prijatelj John Keats iz Engleske i češki pjesnik Jiří Wölker), a preostalih 50-60% pacijenata umrlo je do pete godine nakon otkrića simptoma TBC-a. Kafka je živio sedam godina nakon otkrića bolesti.

Postoji još jedna neobična okolnost. U listopadu 1918. Kafka se zarazio tzv. španjolskom gripom, epidemičnim oblikom gripe, uslijed koje je umrlo gotovo 100 milijuna ljudi diljem svijeta tijekom Prvog svjetskog rata. Tisuće potpuno zdravih ljudi u Kafkinoj okolini umro je zbog ove opasne gripe, Kafka se, međutim, i pored smrtonosne tuberkuloze vrlo brzo oporavio.

Liječnici mu nisu mogli pomoći pobijediti tuberkulozu, ali su Schnitzerovi savjeti u vezi vegetarijanske i zdrave prehrane, kao i tjelesne vježbe, Kafki za nekoliko godina produžili život. Na fotografiji iz 1921., u dobi od 38 godina, unatoč borbi protiv TBC-a, izgleda kao zdrav i mlad čovjek. Kafka nije imao veliko povjerenje u liječnike službene medicine, iako je redovito išao na savjetovanja u vezi sa svojom bolešću. Godine 1916., kada je njegovo tijelo već bio načeo TBC, liječnik mu je savjetovao: 'Što manje pušenja, bez alkohola – možda samo povremeno, više povrća nego mesa, bez mesa za večeru, plivanje...'. Kafka nije bio pušač, nije uživao alkohol, nije jeo meso, nego samo voće i povrće, a uz to je svakodnevno išao plivati. Nije čudno da je izgubio povjerenje u službenu medicinu.

Godine 1920. pisao je svojoj sestri: 'Ne želim ići u toplice! Zašto? Zato što će me liječnik zgrabiti i gurnuti mi mesne odreske u grlo sa svojim od dezinfekcijskih sredstava smrdljivim prstima.' Za svoje liječenje odabrao je samo naselja gdje su mu pri liječenju mogli ponuditi vegetarijansku prehranu. Iste godine, kada je bio u lječilištu u gorju Tatre, nisu imali sluha za njegovu želju već su mu kao dio terapije propisali prehranu ribom. Kafka je napisao svojoj sestri:

'Večeras sam bio vrlo žalostan jer sam jeo sardine. Inače, dobro su ih pripremili, s majonezom i pireom od krumpira, ali bili su to sardine. Još nekoliko dana potom sam imao želju za mesom i kažem ti, bila je to za mene ozbiljna pouka. Žalostan kao hijena hodao sam kroz šumu. Žalostan kao hijena sam proveo noć. Zamišljao sam hijenu koja je usred šume pronašla zatvorenu konzervu sardina, koju je tamo izgubio turist, i koju sada pokušava otvoriti zubima da bi došla do hrane. Koja je razlika između čovjeka i hijene? Ona ima potrebu, koju mora zadovoljiti, nama je ne treba, ali je ipak želimo. Liječnik me je tješio, tvrdeći da ne trebam biti tužan. Rekao sam mu da sam ja pojeo sardine, a ne one mene.'

Iako je Kafkin način života doprinio njegovom biću, zdravstveno stanje mu se pogoršalo 1924. i 3. lipnja te godine umro je u lječilištu u blizini Beča odbijajući bilo kakvu hranu.

Kafka je bio živahan vegetarijanski aktivist, a Moritz Schnitzer važna osoba u povijesti IVU. Moritz Schnitzer nije bio član sekte, već humanist i filantrop, koji je zajedno sa svojim istomišljenicima razvijao IVU tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća.

Kafkina životna želja je bila da ode u Izrael i otvori vegetarijanski restoran u Tel Avivu sa svojom posljednjom djevojkom Dorom, gdje bi radio kao konobar.

http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=1829

kutijekafka na b/h/s

Posted by mathias Mon, January 03, 2011 23:56:39

http://www.booksa.hr/vijesti/1/2048

citatdela

Posted by mathias Mon, January 03, 2011 23:55:15

Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo.
  • Original: Jemand mußte Josef K. verleumdet haben, denn ohne daß er etwas Böses getan hätte, wurde er eines Morgens verhaftet. (prva rečenica)


Kafka in Lovehis life

Posted by mathias Mon, January 03, 2011 10:32:24

Song: Where is the Village? /

Vi iz dus geseleh?, sung in yiddish

and english by the Barry Sisters.

Dual tracks sound enhanced version.

Franz Kafka in Love:

"Kafka's own love life with two ladies in particular, Felice Bauer and Grete Bloch...

Felice Bauer

"and there were his letters to Felice Bauer, the Jewish girl he fell in love with and 'made love to' via letter over a period of two years, supplemented by his letters to her friend, with whom he also fell in love.

Kafka had met Felice Bauer in Berlin in 1912. Over the next two years, he would exchange dozens and dozens of letters with her, some of them extremely intimate, if not classically romantic. Kafka twice became engaged to Felice, despite being wholly unattracted to her sexually.

Enter Grete Bloch, Felice's best friend, whom she sent over to Prague to sort Kafka out, and with whom he began an affair that went far beyond the exchange of letters. Wracked with guilt, he eventually confessed his unfaithfulness to Felice - in fact, the two women put Kafka "on trial" in a hotel room in Berlin, with his steamy letters to Grete providing the damning evidence they needed for a "conviction."

It was after his grilling in that Berlin hotel room that Kafka began writing The Trial. At the age of thirty, he again became engaged to Felice, yet wrote in his diary that in doing so, he felt "bound hand and foot, like a criminal."

The story of Kafka's real life trial at the hands of Felice Bauer and Greta Bloch, set against the narrative of the novel, says Paul Bentley, in part explains Josef K.'s mysterious attraction to the character "Fraulein Burstner."

Kafka and Felice Bauer

"There's no doubt that the two girls turn up in the novel; there's no question of it. When you realise that Fraulein Burstner is Felice, his fiancée, who tore him to pieces at this trial, this pseudo 'trial' in the hotel room, and read damning extracts from his letters to the other girl and so forth, and that the pair of them destroyed him, then you realise why Josef K, on the way to the quarry, loses the will to live; because, you know, he [Kafka] was simply a broken man after that trial." "

FRANZ KAFKA IN LOVE:

"During his life Kafka had many girlfriends, many affairs, and a number of broken engagements. In 1912 he met Felice Bauer, a twenty-four-year-old businesswoman from Berlin. He warned her that life with him would mean ''a monastic life side by side with a man who is fretful, melancholy, untalkative, dissatisfied and sickly.'' Their relationship lasted for five years. Felice later moved to the United States, where she died in 1960."

"Julie Wohryzek , daughter of a synagogue servant, * 1891-1944 January 1919 Franz Kafka meets Julie Wohryzek in a pension (pension Stuedl) in Schelesen [ Zelezná ] (noerdl. v. Prague), in which it is for recovery. October/November. 1919 Planned marriage fails, because an intended dwelling was otherwise assigned. 6.Juli 1920 Last well-known meeting"

Milena Jesenska.-

"She was not the first woman in Kafka's life, and he tried to be objective about their future together:

"I've been engaged twice (three times, if you wish, that's to say twice to the same girl), so I've been separated three times from marriage by only a few days. The first one is completely over...the second is without any prospect of marriage..."

He wanted to marry, he explained, but feared it would affect his writing. For Kafka, marriage was not a way out of loneliness but a vision of security, a vocation in itself:

"Marrying, founding a family, accepting all the children that come, supporting them in this insecure world and perhaps even guiding them a little, is I am convinced, the utmost a human being can succeed in doing at all."

Part of the love letter dated Nov 11, 1912, from Kafka to Felice Bauer:

"Write to me only once a week, so that your letter arrives on Sunday -- for I cannot endure your daily letters, I am incapable of enduring them. For instance, I answer one of your letters, then lie in bed in apparent calm, but my heart beats through my entire body and is conscious only of you. I belong to you; there is really no other way of expressing it, and that is not strong enough. But for this very reason I don't want to know what you are wearing; it confuses me so much that I cannot deal with life; and that's why I don't want to know that you are fond of me. If I did, how could I, fool that I am, go on sitting in my office, or here at home, instead of leaping onto a train with my eyes shut and opening them only when I am with you? Oh, there is a sad, sad reason for not doing so. To make it short: My health is only just good enough for myself alone, not good enough for marriage, let alone fatherhood. Yet when I read your letter, I feel I could overlook even what cannot possibly be overlooked."

イディッシュ語

Сёстры Бэрри

Шар голубой

http://www.youtube.com/watch?v=TFlXMtMoeLc&feature=player_embedded

Prepiska Milene Jesenske i Franca Kafkekafka na b/h/s

Posted by mathias Thu, December 23, 2010 20:30:02

DVA ŽIVOTA JEDNE KNJIGE

Još jednom o prepisci Milene Jesenske i Franca Kafke

Milica Nikolić

Prošlo je nešto više od pedeset godina otkako je Maks Brod, životni prijatelj Franca Kafke i najbolji poznavalac njegove literature, posthumno objavio sabrana dela jednog od najvećih pisaca XX veka. Gotovo istovremeno, ili nešto pre toga, štampana su Kafkina Pisma Mileni, u redakciji Vilija Hasa, dugogodišnjeg prijatelja novinarke i prevodioca, Milene Jesenske, koja je nakon ulaska Nemaca u Prag predala Hasu pisma koja joj je Kafka upućivao dvadesetih. Bežeći iz okupiranog grada, Has je pisma ostavio rođacima, da bi ih preuzeo 1945. Jesenske više nije bilo, a on u pogovoru kaže kako je sasvim siguran da Milena ne bi bila protiv objavljivanja, a i da je dobio ,,testamentarno odobrenje" od njenog muža. No pre svega priređivač štedro zahvaljuje Maksu Brodu što mu je širokogrudo prepustio da pisma prvi štampa. U predgovoru i pogovoru Has široko i detaljno opisuje istorijat prepiske i svoj višegodišnji rad na pripremi zbirke (,,vremenska kvalifikacija" inače nedatiranih pisama, redigovanje koje je podrazumevalo različite intervencije, pogotovu strogo vođenje računa o živim ličnostima koje se u pismima spominju i, naravno, izostavljanje svega što je Jesenska svojom rukom precrtala; Has naglašava da će, u nekom budućem kritičkom izdanju, postupak sigurno biti drugačiji).

Koliko mi je poznato, u svetu su se tada pisma prevodila prema Hasovom izdanju, pa su se tako pojavila i na srpskom, u uvek otkrivalačkim ,,Metamorfozama" Vaska Pope, u prevodu Zdenke Brkić.

Može se pretpostaviti da je tada mlada beogradska novinarka Ana Šomlo, koja se upravo u to vreme suočavala sa vlastitom spisateljskom vokacijom, doživela trenutak prosvetljenja - ne samo prepoznavanja nego i identifikacije.

Najveća prepreka je bilo odsustvo pouzdanih podataka iz života osobe u čije bi ime govorila - naravno, pored onih koje su Kafkina pisma nudila. Ali hrabrosti i odlučnosti Šomlovoj nije nedostajalo. Osnovna ideja je bila da sačini romanesknu rekonstrukciju o ,,pronađenim" pismima Jesenske, sa uvodnom fiktivnom prolegomenom. Kafkinih pisama tu nije bilo. Pod naslovom Milenina pisma Kafki knjigu je objavila Književna zajednica Novog Sada, 1988.

Danas, nakon dve decenije, pojavila se ista i jednovremeno potpuno drugačija knjiga pod naslovom-citatom Bila sam tvoje more (Pešić i sinovi, 2005), koja neslućeno nadmašuje prvi pokušaj. Dobili smo pravi, dvostrani, epistolarni roman, bez uvodne storije, u kome su sučeljena Kafkina i Milenina pisma (105 Kafkinih i 86 Mileninih), uz kratak Predgovor autora, kojim nas spisateljica upoznaje sa istorijatom svojih traganja. Upoznaje i istovremeno ostavlja da žalimo što ovo uzbudljivo svedočenje nije artikulisano kao proza koja bi pre koju deceniju bila nazvana ,,fantastikom realnosti" a danas odličnim postmodernističkim rezultatom. Tragajući za čvrstim tlom na kome se, ispisujući Milenine epistole, mogla osetiti sigurnijom, Ana Šomlo nas je obavestila o mnogim skoro neverovatnim okolnostima sa kojima se suočavala: preprekama, ometanjima, maltene imaginarnim protivničkim barikadama, kao i iznenadnim iskrsnućima sa-učesnika, pomagača, prijatelja-pomoćnika i dobrih vila. Žalimo što smo lišeni detaljnijih opisa svih ovih zbivanja, sve do urednih bibliografskih podataka i preciznih obaveštenja o doprinosu živih saradnika ili neočekivanih pojava knjiga koje su olakšavale kretanje u zadatom krugu. Dobili bismo dopunu klasičnih epistolarnih formi u znaku savremenih hibridnih postupaka visoke žanrovske i prozne stilizacije, decentan uzorak sa dvostrukim dejstvom. No i bez toga transformacija je neočekivano postignuta. I upravo to je razlog s kojeg ispisujem ovu belešku o knjizi za koju verujem da će u našoj savremenoj književnosti zauzeti mesto koje zaslužuje.

Ono što današnjem izdanju prepiske daje pojačanu fabulativnu delotvornost nije bilo šta dopisano, jer toga nema, već - kako bi se dramaturškim jezikom reklo: nova postavka, poput rediteljskih otkrivalačkih čitanja starih dramskih tekstova. Milenina obraćanja i odgovori sučeljeni su sa Kafkinim kako ih je naša spisateljica pročitala sa nepogrešivim osećanjem za njihovu dramsku tenziju, iako su obe zbirke, one u kojoj su se nalazila samo pisma Jesenske, odnosno samo Kafkina, bile dovoljne da privuku svojim romanesknim potencijalom. Međutim, novim potezom, ukrštanjem epistola, odnosno nastojanjem da se one povežu prema autorkinom osećanju za dramsku formu, uspostavila se nova ravan od prvorazrednog značaja. U prepisku započetu obraćanjem prevodioca piscu radi razjašnjenja profesionalnih nedoumica, uneo je prvo Kafka nešto više od uobičajene komunikacije te vrste, iznenađen tananim prodorima Jesenske u tekst, da bi relativno brzo sve preraslo u strasnu vezu sudeonika složene ljubavne jednačine u ritmu istorijskog vremena, otkrivajući ono što se vidljivo i nevidljivo zbivalo sa protagonistima.

Za tumača je uvek izazovna imaginarna vaga koja funkcioniše nezavisno od svesnih nastojanja autora. Za to mi se sa pojavom druge knjige Ane Šomlo otvorio izazovan pretekst: vrednosni plan koji se jedva može precizno definisati. Jer u novoj organizaciji nisu primarni, uslovno rečeno, ni složeniji siže, ni razuđenija fabula, ni zaoštravanje kontroverzi (što je uvek dobrodošlo), već ono jedva vidljivo ili pre nevidljivo tkanje koje se samo od sebe konstituiše i daje celini gustinu i višeslojnost.

Gustinu? Milenine lepe ljubavne ispovesti bile su i u prvi mah višeslojne, ne osporavajući ni u čemu čistotu epistolarnog žanra. Ali, u potezu Ane Šomlo došla je do izražaja druga vrsta nastojanja, naizgled protivrečnog. Ona je, uza sva podstrekivanja imaginacije u razuđivanju ljubavne priče, morala da se povinuje jednom uslovljavanju - nepobitnostima Kafkinih pisama - te je dopustila da sam sled epistola obezbedi neku vrstu unutrašnjeg prostora od znatnog uticaja na percepciju. Posle pristojnog građanskog obraćanja a i neke vrste Kafkine potresenosti Mileninom kontemplacijom, stvorena je nevidljiva zona u koju je Ana Šomlo znala tanano da pronikne, povinujući se zakonitostima ljubavnog funkcionisanja i lucidno kreirajući njihovo samorodno dejstvo. I tu se dogodilo ono najvrednije: Kafka i Milena su potpuno drugačijim putevima postali ravnopravni u svojim različitostima, i to upravo u spoju koji se ukazuje iz perspektive Ane Šomlo. I ne samo to. Samim sučeljavajućim efektom, bez ikakve tekstualne intervencije, dopunjen je Kafkin portret u ključu Milene Jesenske, izuzetno delotvoran i visoko pozicioniran u celini dvostrukog epistolarnog zbira. Sama postavka je u mnogo čemu preciznije, čak i potpunije odredila karaktere adresata i adresanta. ,,Da su duvali neki drugi vetrovi", kaže Ana Šomlo u svojoj uvodnoj reči, i time sugeriše mogućnost drugačijih zbivanja, pa samim tim i drugačijih poteza junaka, dajući nam slobodu da ih projektujemo prema vlastitom izboru. Možda su se ,,drugačiji vetrovi" upravo osnažili ukrštajima naše spisateljice, otkrivajući likove ponekad drugačije usmerene no što smo ih mogli videti u pismima samo jedne strane, iako su, naravno, i Kafka i Milena Jesenska ostali netaknuti.

Drugačiji a isti Kafka? Reč je o složenom, često kontroverznom duhovnom spektru osobe sa teško čitljivom unutrašnjom ukrštenicom. Kafkin odnos prema Jesenskoj, njegova pisma pogotovu, puni su protivrečnih pretpostavki, posebno kada je trebalo doneti odluku ili ostvariti namere i želje, uvek ugrožene strahom i nesigurnošću. To bi se moglo navesti kao dokaz Kafkine trajne psihičke nestabilnosti koja je nesumnjivo uslovljavala literaturu kakvu je upravo tih godina ispisivao. Jesensku je, pak, Ana Šomlo s punom uverljivošću portretisala kao osobu daleko jednostavniju, ,,realniju", u ljubavi jednosmerniju, za aktivnosti ljubavi kadriju. Mada ovde nemamo nikakvih podataka o dve decenije života Jesenske ,,posle Kafke", kao ni o svega tri godine Kafkinog života ,,posle Milene" - pre svega o Dori Dijamant, koja će se naći uz njegovu samrtnu postelju - pristajemo na uverenost Ane Šomlo da je ljubavna veza Kafke i Jesenske bila presudna za njihove živote.

Velika Kafkina sputanost, u svemu pa i u njihovom ljubavnom trouglu, i Milenina apsolutna nesputanost u svemu a pogotovu u ljubavi, osnova su najznačajnije komponente romana koja se pred Anom Šomlo neupitno otvorila sugerišući joj da od ove različitosti načini epicentar priče i upravo time presudno doprinese narativnoj i romanotvornoj snazi knjige. Verujem da će dobri poznavaoci Kafkinog dela razuđenije ući u ovu korelaciju. Kafkina veza sa Jesenskom i ,,dokazi" koji će proisteći ne samo iz njegovih pisama nego i iz imaginarnih odgovora druge strane konceptualizovanih rukom Ane Šomlo postaće, možda, nova građa za tumače. Makar i alternativno. I to pre svega na ravni ,,svemogućeg boga detalja", osvetljavajući unutrašnji odnos adresanta i adresata. Ako je zamisao bila da lik Jesenske bude polifono različit od drugog učesnika ljubavne formule - to je realizovano izuzetno suptilno. Tome moramo dodati još jednu bitnu okolnost: Kafkini epistolarni iskazi pisani su bez primisli da bi jednog dana mogli postati ,,literatura", dok su Milenina pisma nastala iz literarnih pobuda, i to proznom veštinom izuzetnom i za visoko rangiranog pisca. Očigledno je da se Ana Šomlo kretala dvema trasama, onom na kojoj ju je druga strana podsticala, i, paralelno, onom gde ju je itekako ograničavala. Moglo bi se čak reći da se u ovoj na prvi pogled isključujućoj dvojnosti nalazila prednost spisateljice, upravo zato što je gradila lik apsolutno slobodne, ničim ograničene ličnosti, u svoj njenoj autarhičnosti, ali ipak i u osvetljenju druge epistolarne strane. I ne samo to: u knjizi Bila sam tvoje more pred nama je delotvorniji Kafin lik, jer se u njemu objavilo nešto što nismo mogli videti u Pismima Mileni.

Jedna druga vrsta analize, koja bi bila zasnovana na detaljnom poređenju tekstova i njihovih tokova, dobro bi došla i potpisnici ove beleške u nekom prethodnom periodu. Danas - preostaje mi samo nada da će knjiga Bila sam tvoje more provocirati poznavaoce Kafkinog dela kod nas ili u svetu da joj se akribično posvete, kada se pre ili kasnije pojavi u prevodu na neki od ,,svetskih" jezika i zauzme zasluženo mesto na globalnom literarnom polju. Letopis MS

http://elmundosefarad.wikidot.com/svet-umetnosti-dva-zivota-jedne-knjige

rabbi Nachmanhis life

Posted by mathias Mon, October 18, 2010 19:47:36

Blog image

Rodger Kamenetz’s Burnt Books, the latest volume in the Nextbook Press Jewish Encounters series, is a dual biography of Rabbi Nachman of Bratslav and Franz Kafka, the great surrealist writer. Both men left instructions that their writings be destroyed after their deaths, nearly a century apart; both men’s wishes were ignored. In time, both men became icons: On Rosh Hashanah each year, thousands of Jews make a pilgrimage to Nachman’s grave in Ukraine; debate rages still over the fate of Kafka’s papers. Kamenetz sees Nachman and Kafka as kindred spirits, men whose works speak to one another about the challenges of maintaining tradition in the face of modernity.

Kamenetz spoke to Vox Tablet host Sara Ivry about the two men, about the relationship each had to the Haskalah, the Jewish Enlightenment, and about how Nachman’s fable about a turkey responds to Kafka’s tale of an insect.


Running time: 17:57.


http://www.tabletmag.com/podcasts/47552/close-encounter/?utm_source=Tablet+Magazine+List&utm_campaign=089f20da30-10_18_2010&utm_medium=email

Sofia Gandarias / Saramagohis life

Posted by mathias Fri, July 30, 2010 10:10:29

Blog image

ARTE / INEDITI. PRAGA: UNA CINQUANTINA FRA DIPINTI E INSTALLAZIONI

Saramago: «Dio non ha letto Kafka»

Il Nobel presenta la mostra di Sofía Gandarias dedicata allo scrittore ceco

«Kafka, il visionario» è il titolo della mostra che Sofía Gandarias (Guernica, 1957) dedica, a Praga, allo scrittore ceco di lingua tedesca (1883-1924). La rassegna di una cinquantina fra dipinti e installazioni è distribuita in due sedi. Lo spettatore è accompagnato da un sottofondo di musiche di Antonin Dvorák e di Gustav Mahler. Per questa esposizione, José Saramago, una ventina di giorni prima della morte, ha scritto un testo, inedito in Italia, che pubblichiamo in esclusiva. Come si ricorderà, José Saramago non solo ha scritto di arte, ma era egli stesso un artista di notevole spessore. Basta ricordare la grande mostra del maggio dello scorso anno a Palazzo di Ajuda a Lisbona, nella quale erano esposti, fra sculture e architetture, circa 500 lavori del premio Nobel portoghese.

Sofia Gandarias: «Dio non è qui» (2006), uno dei dipinti dedicati a Kafka esposti a PragaAlla domanda angosciosa, sebbene carica di facile retorica, che il Papa lanciò ad Auschwitz, fra lo stupore e lo scandalo dei credenti: «Dov’era Dio?», segue questa importante mostra di Sofía Gandarias che con semplicità risponde: «Dio non è qui».

È evidente che Dio non ha letto Kafka e, a quanto pare, neppure Ratzinger. Tanto meno Primo Levi che è più prossimo al nostro tempo e che mai si è servito di allegorie per descrivere l’orrore.

Se mi si permette l’audacia, consiglierei al Papa di visitare, con tempo e occhio attento, questa mostra di Sofía e di ascoltare con attenzione le spiegazioni che gli offrirebbe una pittrice la quale, conoscendo a fondo l’arte che esercita, s’intende molto anche del mondo e della vita che in esso abbiamo fatto, credenti e i non credenti, fiduciosi e sfiduciati, e gli altri, quelli che fecero Auschwitz e quelli che si domandano dov’era Dio. Meglio sarebbe che ci domandassimo dove siamo noi, quale incurabile malattia è mai questa che non ci permette di inventare una vita diversa, anche con dei, se necessario, senza però l’obbligo di credere in loro.

L’unica e autentica libertà dell’essere umano è quella dello spirito, uno spirito non contaminato da credenze irrazionali e da superstizioni, in alcuni casi magari poetiche, che però deformano la percezione della realtà e che dovrebbero offendere la ragione più elementare.

Seguo da anni il lavoro di Sofía Gandarias. Sono impressionato dalle sue capacità di resa, la forza della sua vocazione, l’abilità con cui trasferisce sulla tela le sue visioni del mondo interiore, il rapporto quasi organico che ha con il colore e con il disegno.

Sofía Gandarias è, lei tutta, memoria. In primo luogo memoria di se stessa, come chiunque di noi, e anche memoria del suo vissuto e di quanto ha imparato, memoria di tutto quanto ha interiorizzato come cosa propria, memoria di Kafka, Primo Levi, Roa Bastos, Borges, Rilke, Brecht, Hanna Arendt; di quanti, per dirla in una parola, si sono affacciati al pozzo dell’animo umano e hanno provato quella vertigine.

(Traduzione di Giancarlo Depretis)

SOFÍA GANDARIAS

Praga, Czech Centre (tel. +420/234668501) e Instituto Cervantes (tel. +420/221595211), sino al 16 luglio

José Saramago

05 luglio 2010

Sadness in Palestinehis life

Posted by mathias Thu, June 24, 2010 15:33:50

Sadness in Palestine

Kafka couldn't stand modern national Jewish culture and the literature that cultivated and promoted it, especially the Hebrew-Zionist brand. Not only did he outright say he had no interest in this kind of literature, but he was totally opposed to it. Franz Kafka, who was supposedly interested in Zionism and its cultural manifestations, and who lived in the eye of the storm, so to speak, never wrote a single word about Hebrew literature. It was as if he didn't know it existed. Neither did he have anything to say about the Hebrew play performed at the 11th Zionist Congress, in 1913, by Nahum Zemach, later the founding father of Habimah Theater in Moscow.

Kafka, who had been so enchanted by the Yiddish theater two years earlier, evinced no interest whatsoever in seeing a play whose actors spoke the language of the Bible on a Viennese stage, even though he had always expressed a desire to learn Hebrew and declared himself jealous of those who were able to master it. When Felice Bauer, later his fiancee, claimed she knew Hebrew, when they first met at the home of Max Brod's parents, he took perverse pleasure in her inability to translate or explain the name "Tel Aviv" - which did not stop him from proposing that same evening that he and Felice travel to Palestine together.

His silence encompassed all the heroes of the Hebrew literary renaissance and the new Hebrew literature as a whole. While Kafka took great pains to read the French dissertation of Meir Pines on Yiddish literature (and even jotted down notes in his diary to help him remember key points), it never occurred to him to read Nahum Sluschz's dissertation on modern Hebrew literature, also submitted to the Sorbonne as a doctoral thesis and published in French in 1903.

In his diary, Kafka frequently mentions Yiddish writers, naming both well-known figures (Mendele Moycher Sforim, Sholem Aleichem, I.L. Peretz, Mordecai Spektor, Morris Rosenfeld) and complete unknowns, as if there were no difference between the canonic and the non-canonic in Yiddish literature. He speaks respectfully of Jacob Adler, aka the Great Eagle of New York, one of the leading Yiddish actors of the time (also noting the rumors that Adler had become a millionaire). On the other hand, there is not one word about Hebrew writers and intellectuals, whose work he could have read in German and presumably heard about from his Zionist friends: Ahad Ha'am, for example, whom Martin Buber spoke about at length, albeit not without criticism, in his first lecture on Judaism at the Bar Kochba club (Kafka attended the lecture but was not impressed with Buber's remarks, which he describes as an eclectic and unconvincing hodgepodge of ideas); and Micha Josef Berdichevsky, who not only published stories and articles in German, but even a whole book on the social and cultural world of the Jews of Eastern Europe (1918), as well as two collections of legends and folktales (a subject Kafka was supposedly very interested in), which went on to become classics (one is "Mimekor Yisrael: Classical Jewish Folktales," translated into English by I.M. Lask).

The search for some hint of the work of this Hebrew author, who was so close to German culture and so accessible to someone who grew up on the writings of Nietzsche, is a search in vain. The same is true for the stories of Shmuel Yosef Agnon, several of which were translated into German during Kafka's lifetime. Kafka does, however, mention one famous Hebrew writer: Yosef Haim Brenner, the author of "Breakdown and Bereavement," a novel that Kafka tried to wade through in an attempt to learn Hebrew.

Kafka brought the book with him from Prague to Berlin, and began to read it under the tutelage of Pua Bat-Tovim, a university student from Palestine. Using Brenner as a tool for learning the language seems to have been a pedagogic innovation of Bat-Tovim, who thought that an educated person with refined literary tastes like Kafka would progress more quickly when given a serious and challenging piece of literature to read, instead of some inane text from a Hebrew reader. Brenner's novel, which was the "last word" in artistic Hebrew prose back in the early 1920s (it was first published in New York in 1920), seemed fitting to her, also, perhaps, on account of Brenner's reputation as a poet of suffering, self-doubt and sadness.

Bat-Tovim assumed that Kafka would "identify" with him (later, in her memoirs, she did, in fact, write that Kafka empathized with the pain of Yehezkel Hefetz, the book's protagonist). These were also days of shock: Brenner had been murdered on the outskirts of Jaffa in the riots of May 1921, and elevated into a kind of "Zionist saint."

Bat-Tovim was greatly mistaken if she thought that Kafka liked the book. He found it extremely hard to read and boring. Kafka, with his genteel European manners, did not tell his young, enthusiastic tutor (whom he liked) what he told his friends Max Brod and Robert Klopstock (the latter a medical student from Budapest who became so attached to Kafka that he quit his studies to be at his side and nurse him through his final illness; Klopstock was the one who gave in to Kafka's demands and injected him with the fatal dose of morphine that put an end to his suffering).

To Brod, he wrote that reading 30 or so pages of Brenner's work was more effort than it was worth, and he did not enjoy the book. "Sadness in Palestine?!" he wrote, challenging the cliches about Brenner's sadness. He found the book tiresome, off-putting and altogether not very good. There is not a word about it in his diaries.

Brenner, tedious bore

Neither is there any hint that Kafka ever discussed Brenner with his last lover, Dora Diamant, a fervent Zionist and a lover of Hebrew and Yiddish national culture, who was quizzed by Bat-Tovim when she visited their apartment in Steglitz on the outskirts of Berlin and pronounced knowledgeable enough in Hebrew to help Kafka read the book. While Diamant and Kafka may have read a few pages together, she makes no mention in her diaries or interviews of Kafka's response to the book, despite the fact that she was completely attuned to every thought and feeling projected by the man she loved and admired. Reading Brenner's novel was evidently a tedious bore, but it was something they refused to stop because learning Hebrew was part of their dream of a shared life in Palestine. At the same time, they saw no need to spoil their talks with discussions of a book of which neither of them was enamored. Indeed, only a casual observer would say there was any real affinity between the worlds of Brenner and Kafka, and think it possible to place them side by side on some hypothetical map of the modern Jewish "canon."

Kafka's connection to Zionism is too complex and multi-faceted to discuss here. It seems that those who claim that there was such a connection and that Zionism played a central role in his life and literary work, and those who deny the connection altogether or dismiss its importance, are both wrong. The truth lies in some very elusive place between these two simplistic poles.

There is no question that Kafka found Zionism, as a political and social option for the Jews, very interesting, and even exciting, despite his aversion to the organized Zionist establishment. Kafka may have been uncomplimentary and mocking in his description of the 11th Zionist Congress but he was curious enough to give up a whole week of holiday for it, although it was a holiday he badly needed after his break-up with Felice Bauer.

Dreams of visiting and eventually settling in Palestine remained with Kafka for years, although he never did anything to make them come true (apart from his feeble attempts to learn Hebrew). They were an inseparable part of his desire to escape from the claws of witchy Prague and his fantasy of a strong and practical woman rescuing him from the labyrinth in which he was trapped. His sense was that such a woman would mean the end of his writing career, so while, on the one hand, it was imperative to establish such a relationship, it was also necessary to do everything possible to break it up. In much the same way, he revived his dream of going to Palestine from time to time, but also made sure it would never materialize.

That being the case, some of Kafka's most important stories, among them "A Report to the Academy" and "Investigations of a Dog," might be legitimately interpreted from a Zionist perspective (along with other equally valid interpretations).

Obviously one might also see these stories as a satiric comment on Zionism. For example, "A Report to the Academy," first published in Martin Buber's Der Jude and interpreted by Kafka's Zionist friends as a Zionist satire on assimilated Judaism, could also be read as a brutal lampoon of the Zionist concept of "norma¬lization."

The tale, about Red Peter, an ape who delivers a report to the academy (in another version of the story he is interviewed by a journalist) and finds that the only way he can get out of his cage is to make friends with his captors and become more and more like them, might be seen as a metaphor for the assimilated Jew, for whom there is no "way out" (of the cage, i.e., the ghetto), unless he transforms himself into a German or Frenchman of the Mosaic faith.

But Red Peter could also represent the Herzlian Jew, who is forced to adopt the dubious solution of collective existence in a nation-state "like all other nations" as the only way of escaping from the cage of anti-Semitism and the humiliation of not being socially accepted into the non-Jewish society he wants to join.

This interpretation illuminates the story as a brutal parody not only of Herzl's "Altneuland," but of "Der Weg ins Freie," the only novel written by the Austrian Jewish playwright Arthur Schnitzler (whose work Kafka detested), which describes the stifling atmosphere in which Jewish Viennese intellectuals and artists lived, and proposes Zionism as a solution to their emotional and social distress. The same is true of the farmer motif (how to promote faster growth of food crops) that plays such a central role in "Investigations of a Dog." Kafka did indeed read the reports of the Jewish agricultural colonies in Palestine with great interest, but the motif might also be comic or grotesque in the context of a satire on the Zionists, devotees of the return to the soil, to agriculture, to the "simple" life of the farmer, who brought to the task their Talmudic brain and have turned farming into a pseudo-theological-philosophical exercise with an inquisitive dog to represent them.

The issues, as we have said, are complex. Kafka's narratives can be interpreted in so many contradictory ways that the questions raised by his work will probably never receive a clear answer.

Bialik's contradictions

And yet we can say, with a fair degree of certainty, that Kafka's gut reaction to the modern national-cultural Jewish enterprise, whether or not he was a Zionist, was one of distaste. Proof can be found across the spectrum, from his almost roaring silence to a variety of criticisms, some harsher in tone than others, such as his remark that Bialik's poetry "exploited" the Kishinev pogrom to promote a certain agenda.

To put it bluntly, Kafka couldn't stand modern national Jewish culture and the literature that cultivated and promoted it, especially the Hebrew-Zionist brand. Not only did he say outright on several occasions that he had no interest in this kind of literature (as opposed to Talmudic legends and mainly Hasidic tales, which he probably read in Buber's famous adaptations), but he was totally opposed to it. Not that this opposition simplifies the matter or clarifies Kafka's attitude to Zionism: It actually makes things even more complicated.

Because how could Kafka be positive toward the Zionist enterprise in Palestine to any degree at all while "opposing" the literature and culture that articulated the desire for a "new Jewish future"? Was a Zionist or national renaissance possible without the literature and culture that promoted its aims? Of course, this is not the only question that goes unanswered here, although it could be that Kafka, if asked, would say that there must be a total separation between political trends, which one may or may not support, and art and literature, whose authenticity depends solely on a desperate and unrelenting search for pure existential truth, free of all utilitarian considerations or desire to promote social agendas. Literature must strive for what Heinrich von Kleist sought in "Michael Kohlhass" and "Die Marquise von O," or what Flaubert achieved in "Sentimental Education." It must not be guided by the kind of goal that Kafka ascribes to Bialik in his poem "In the City of Slaughter."

Indeed, this comment on Bialik's poem is fascinating because of the seeming contradiction it contains. The phrase "Jewish future" has positive connotations. On the other hand, Kafka's claim that Bialik used the Kishinev pogrom to promote this future is clearly negative. But is this necessarily contradictory? It is not the future of the Jews he objects to, but the fact that the poet is making ideological-literary hay from the suffering of the weak and downtrodden. In fact, the same duality can be seen in Mendele Moycher Sforim's harsh criticism of the poem: "Hear this tale and gasp in disbelief! Brutes, beasts, the dregs of human society, have attacked me and my wife and children. They have murdered and massacred and committed repulsive deeds of every kind, and then this man gets up and preaches to me, pouring salt on my wounds ... I writhe in the dust and he stands over me, whip in hand, lashing and lashing ... "

Kafka also mocked Bialik for "disgracing" himself by descending from the heights of Hebrew to the lows of Yiddish. Kafka's positive attitude toward Yiddish and Yiddish literature would seem to challenge our assumption that he was critical of the entire modern Jewish national-literary enterprise. There is no question that Kafka was sympathetic and even warm toward Yiddish, despite the fact that he did not speak the language and never tried to learn it. In fact, it was much closer to his heart than modern Hebrew, which he made an effort to learn but without success.

When an intelligent and determined person like Kafka fails to learn the basics of a foreign language after several years of trying, and cannot accomplish what any schoolchild can do with the proper instruction and effort, one begins to ask why. There must be some psychological explanation (although Kafka himself was not at all a fan of psychology).

It looks very much like a subconscious or semi¬conscious attempt at self-defeating behavior. Why should Kafka "allow" himself to master Hebrew if it would lead to undesirable contact with texts like "In the City of Slaughter" or "Breakdown and Bereavement"? True, becoming proficient in Hebrew would also give him access to the "ancient sources" and the Bible, in which Kafka was certainly interested (he derived great pleasure in the last year of his life from the Bible and Talmud lectures he attended, when his health permitted it, at the Leo Baeck Jewish Studies Institute in Berlin; the Bible lectures were delivered by the philologist N. H. Torczyner, later Prof. Naftali Herz Tur-Sinai of the Hebrew University of Jerusalem).

For this reason, along with his dream of settling in Palestine, Kafka persisted in his Hebrew studies until the very last months of his life. At the same time, he "took pains" to make very slow progress, balk at his lessons and treat the whole matter as boring. His on-and-off relationship with Felice Bauer fits in quite well with this theory. In any case, Kafka's remarks about Hebrew in his letters and diary show not a trace of the warmth with which he wrote about Yiddish, whose cadence and inflections he associated with the "Jewish temperament."

Dan Miron holds the Leonard Kaye chair for Hebrew and comparative literature at Columbia University, and professor emeritus at the Hebrew University.

Haaretz


http://elmundosefarad.wikidot.com/sadness-in-palestine

krokodili i bubasvabekafka na b/h/s

Posted by mathias Sat, June 19, 2010 22:17:27

Eva Kuriluk Franc Kafka i Bruno Šulc Bubašvabe i krokodili

- Šta bi predložila ljubiteljima savremene književnosti, ako bi trebalo da izabereš jednu poljsku knjigu? - upitao me je nedavno poznanik Amerikanac. - Krokodilsku ulicu Bruna Šulca - odgovorila sam -zbirku priča prozaiste ravnog Kafki.- Kafki? -promrmljao je ne verujući. - Da malo ne preteruješ? -Ni najmanje. Franc Kafka i Bruno Šulc su dvojica istaknutih stanovnika Republike snova, da upotrebim lepu Šulcovu metaforu. Obojica su umeli da pronicljivu opservaciju pretvore u proročanstvo, opisujući snove i košmare tako precizno, kao da su životne činjenice. Obojica su rasvetljavali čovekovu prirodu i bili vizionari istorije, dopunjujući se na zanimljiv i smislen način.

Franc Kafka (1883-1924) i Bruno Šulc (1892-1942) poticali su iz asimilovanih jevrejskih porodica koje su živele u multikulturnom i multijezičkom austrougarskom carstvu. Kafka je bio sin imućne nemačko-jezičke porodice iz Praga, Šulc - iz skromne poljskojezičke porodice iz Drohobiča. Kafkin nemački je uživao poštovanje zbog svoje hladne discipli-novanosti, jer je vodio poreklo od Pragerdeutscha, izvrsnog postklasičnog nemačkog, kojim se u Pragu služila obrazovana jevrejska elita. Za Kafku i njegove književne namere predstavljao je savršen medijum. Zaposlen u međunarodnom osiguravajućem društvu video je izbliza da se birokratija rukovođena kapialističkim načelom uspešnosti koje se, delujući u moralnoj pustoši, lako može pretvoriti u totalitarnu mašinu smrti. Bruno Šulc je s istom pronicljivošću, mada s drugog mesta video kako Evropa podleže kvarenju i kriminalu. Kao talentovan slikar i crtač zarađivao je za život predajući u nižoj gimnaziji ručni rad, a posle nastave je ilustrovao svoje pripovetke, slikao autoportrete ili portrete prijatelja, otiskujući ih sa staklenih fotografskih ploča u cliche verre, retkoj grafičkoj tehnici. Bruno Šulc koji je bio fasciniran ljudskim bestijalstvom bio je majstor groteske, u čemu se nadovezivao na Goju, Obrija Berdslija i druge evropske majstore iz doba fin de siecla, inspiriš uć i se Leopoldom fon Zaher-Masohom - Austrijancem iz Lavova - a pre svega njegovim poznatim romanom Venera u bundi (1870), svojevrsnom biblijom mazohista.

Za razliku od Kafke, kosmopolite i putnika, Šulc je retko napuštao provincijski Drohobič koji je bio povezan s međ unarodnim naftnim biznisom koji je u tom regionu eksploatisao naftu. Šulcova poetska proza je ukorenjena u galicijskom poljskom, na koji je uticao činovnički austrijski nemački, izazivajući oduševljenje razuđenim rečenicama i arhaično zvučnim latinizmima, mada se u toj prozi odražavaju i druge tradicije: jevrejska dosetka, bajkovite pripovesti hasida, osetljivost na melodičnost ukrajinskog jezika, kojim su govorila okolna sela. Šulc je dobro upoznat ne samo sa poljskim modernistima iz Varšave, Krakova ili Lavova već i s nemačkom avangardom Beča, Berlina i Praga. Čitao je Kafku i na poljski preveo Proces.

U središtu Kafkinog i Šulcovog pisanja su Otac i Sin, simbolični duo koji evocira staru i novu vlast i odnose obojice pisaca s vlastitim očevima. Kafkin otac, krepak i veoma uspešan čovek bio je kućni tiranin koji je prezirao kulturu i duhovne vrednosti, zaključno sa judaizmom i sinovljevim književnim stvaralaštvom. Jakub Šulc, simpatični ekscentrik, slabog zdravlja i loše sreće, obožavao je životinje. Obožavao ih je i Bruno, kao pre njega i Kafka, autor priče o majmunu koji je pametniji od čoveka i pevačici Jozefini, mišici koja je junakinja njegove poslednje priče - koja je postala inspiracija za strip o Miki Mausu. Obojica pisaca identifikovala su se sa pretučenim psom i oduševljavala nevinom «mrvicom života», kako je Šulc nazivao psetance Nemroda, upotrebivši ironično ime tog ratnika i lovca iz Starog zaveta.

Jakub Šulc je više voleo da sanja na javi nego da se bavi trgovinom ili da sprovodi roditeljsku vlast. Manufakturna radnja na Trgu, koja se nalazila u vlastitoj kući i vodila se na ženu, izgorela je ubrzo posle izbijanja Prvog svetskog rata. Jakov koji je tada bio prikovan za postelju i o kome su brinuli žena i najmlađi sin Bruno, živeo je posle požara samo nekoliko meseci. Postao je junak više priča, od kojih je posebno značajna priča o transformaciji Oca u pticu: ekvivalent Kafkinom Preobražaju.

Žrtva Preobražaja je Sin - dobri sin i hranilac porodice Gregor Samsa, pretvoren u bubašvabu, koga je porodica ubila. Kod Šulca žrtva je Otac. Ismevan i u bolesti napušten od svih, pokušava da u agoniji pobegne od ljudi i svoje degradacije, pretvarajući se u pticu. Naravno, stvar je osuđena na neuspeh, međutim pisac će upamtiti oca kao pticu: «Čak ruke, s nabreklim žilama, očeve duge, mršave šake, s ispupčenim noktima, imale su analogon u kondorovim kandžama. Nisam se mogao oteti utisku, videći ga onako pospanog, da pred sobom imam mumiju osušenu i umanjenu mumiju moga oca. Smatram da ta neobična sličnost nije izmakla ni majčinoj pažnji, premda nikada nismo doticali tu temu. Karakteristično je i to da je kondor koristio istu noćnu posudu kao i moj otac». Neuspeo pokušaj metamorfoze nije kafkijanski užasan, međutim Šulcov osramoćeni Otac je isto tako žrtva kao i Gregor Samsa, Sin zgažen poput bubašvabe. Dva preobražaja govore o sudbini dveju generacija i odražavaju dva momenta istorije. Iskustvo s vlastitim ocem izoštrilo je Kafkinu viziju patrijarhalne tiranije i masovnih posledica, masovan pokolj Sinova poslatih u rat od strane generacije Očeva, starih imperatora, kraljeva i careva. Bruno Šulc, devet godina mlađi od Kafke, bio je svedok propasti imperije Očeva i preuzimanja vlasti od strane Sinova: Staljina, Hitlera… Očevi, koje kod Šulca predstavlja stari «lisac» Franc Jozef pretvoren u voštanu figuru iz nekog kabineta, prikazani su u blažem svetlu. Kao da ne spadaju u generaciju oca Jakuba, spavajućeg kondora i čoveka «Knjige», kako se kod Šulca zove Stari zavet. Nakon odlaska Očeva scena je otvorena za Sina Krokodila i njegove žrtve, Sina prebijenog psa i mazohistu.

«Krokodilska ulica» je stvarno postojala. Tako je Šulc nazvao glavnu ulicu u Drohobiču, kada je postala trgovački centar, mada je za današnja shvatanja bio skroman i diskretan, pretrpan boflom i pornografijom koje prodaju ljudi bez skrupula, željni zarade po svaku cenu. Oni uvećavaju iskušenja, nove strategije, mame kupce marifetlucima i fantastičnim promenama. Ono što u Krokodilskoj ulici počinje kupovinom, završava se konfuzijom i korupcijom: «Međutim, ispostavljalo se da je prodavnica konfekcije bila samo fasada, iza koje se krila antikvarnica, zbirka veoma dvoznačnih izdanja i privatnog štampanog materijala. Uslužni prodavac otvarao je dalja skladišta, ispunjena do plafona knjigama, gravirama i fotografijama. Te vinjete, te gravire sto puta su prevazilaze naše naj-smelije snove. Nismo nikada mogli pretpostaviti da postoje takve kulminacije pokvarenosti i neobične raspusnosti».

Time se, međutim metamorfoze ne završavaju. Antikvarnica se pretvara u neku vrstu peep-show-a, u kome prodavci i mlade prodavačice zabavljaju kupce, demonstrirajući «figure i poze na gravirama sa omota». Okrenute leđima prema njima, «priljubljivale su se u elegantnom kontrapostu, oslanjajući se čas na jednu čas na drugu nogu, igrajući se koketno obućom, izvodeći od glave do pete, celim vitkim telom zmijoliku igru udova, napadajući njom i svojom ovlašnom neodgovornošću napaljenog posmatrača, koga su u biti ignorisale. Povlačeći se, uvlačeći ga proračunato sve dublje, otvarajući time slobodan prostor za aktivnosti mušterija». U Krokodilskoj ulici već deluje savremena reklamna mašinerija, mami kupce fantazmima, uzbuđuje seksualno, igra se infantilnim apetitima i neza-sitošću odraslih, uvlači ih u veštačku novu stvarnost, «tanku poput papira» i očaravajuću poput ekrana koji prekriva stvarnost. U «krokodilskoj ulici» ne obavezuju nikakva načela, odvija se neprestana «nivelacija granica i hijerarhija», zahvaljujući čemu se možemo do mile volje zagnjurivati «u plitko blato zajedništva, lake intimnosti, prljave pometnje». Kakav raj za «krokodile» koji nas vrebaju.

U Kažnjeničkoj koloniji Kafka opisuje savremeno čudovište. Izvestan čovek zaposlen u koncentracionom logoru toliko se zaljubio u mašinu za ubijanje koju opslužuje, da će pre sam sebe likvidirati nego što će napustiti taj posao. Kod Šulca Sanatorijumom pod Klepsidrom, u koji je dospeo Otac, upravlja dr Gotard, od nemačkog Gott, «Bog», prethodnik Beketovog Godoa.

- U Drohobiču svaki gestapovac je imao svog Jevrejina - rekao mi je Alfred Šrejer, muzičar i učenik Bruna Šulca, poslednji Jevrejin u gradu, u kome je juna 1941. godine živelo 40% Jevreja. - Jevrejin je živeo dok je bio od koristi - nastavio je on.- Jedan rob je bio zubar, a drugi rob krojač. Kada su zubi bili sređeni, a odelo sašiveno, vlasnik koji je za doručkom ćaskao s robom, pred ručak bi uzeo revolver i pucao u roba. Tako je poginuo Bruno Šulc. Bio je vlasništvo Feliksa Landaua, bečkog oficira Gestapoa, ponosnog što mu pravi umetnik slika bajkovite freske za decu na zidovima njihove sobe. Ubio je zubara, roba oficira Karla Gintera, koji je iz osvete 19. novembra 1942. godine hicem u glavu ubio Bruna Šulca. Gospodin Šrejer je tada imao dvanaest godina i upamtio je taj dan, tokom koga je iznenada počeo besan lov na Jevreje, njihov Crni četvrtak. Mali Alfred je živeo u blizini mesta gde je poginuo Bruno Šulc - preživevši tako što ga majka nije pustila iz kuće.

Poljska književna avangarda divila se Brunu Šulcu. Veoma ga je cenila i levičarska inteligencija, između ostalih i moj otac Karol Kuriluk, urednik lavovskih «Signala» (1934-39), sa kojima je Bruno Šulc sara-đivao. Za vreme hitlerovske okupacije otac je radio u ilegali, pomažući progonjene Jevreje. Pokušalo se i sa pomoći Brunu Šulcu, koju je inicirala Zofja Nalkovska. Pripremljeno je njegovo bekstvo iz Dro-hobiča i pronađeno mu je sklonište u Lavovu, odakle je trebalo da se prebaci u Varšavu. Pomenutog Crnog četvrtka Bruno Šulc je imao kod sebe «arijske papire» i veknu hleba.

Hitlerovci su zauzeli Drohobič bez borbe. Uselili su se u jevrejske kuće, imali robove za rad. Planirali su da u njemu ostanu duže, stoga nisu uništili grad. Najveća sinagoga Galicije, koja je u sovjetsko vreme pretvorena u magacin, kompletno ruinirana i dalje stoji blizu Trga, a u Florijanjskoj ulici broj 10 još postoji prizemna kuća, koja kao da je preneta s bečke periferije, u kojoj je do dolaska Nemaca stanovao Šulc s porodicom obudovele sestre.

Drohobič, sada u Ukrajini, ponovo lako osvojiv kao i uoči Drugog svetskog rata, predstavlja novi cilj putovanja na književnoj mapi Evrope. U njemu se svakog maja održava međunarodni festival Bruna Šulca, na koji se okupljaju njegovi proučavaoci i ljubitelji iz celog sveta. Šulcova proza koja je dostupna na svim jezicima, izuzetno dobro se čita na engleskom u prevodu Celine Vjenjevske. Prevo-diteljka je bila svesna da se Šulcovi galicizmi ne mogu preneti na savremeni engleski te se odrekla jednog dela latinizama i mestimično pojednostavila rečenice. U epohi, u kojoj na engleskom čita pola sveta, niko više nije doprineo međunarodnoj slavi Šulca od Vjenjevske, čiji se prevod Šulcovih sabranih priča prvi put pojavio 1963. godine, pod naslovom The Street of Crocodiles, u malom izdavačkom preduzeću Walker&Co. Prevod Vjenjevske 1977. godine je preuzelo izdavačko preduzeće Penguin i otad ga redovno obnavlja, poslednji put ove godine, u svojoj jeftinoj i popularnoj seriji književne klasike, što smatram veoma ispravnim, jer se na raznim jezicima pojavljuju «izdajnici» Šulca, rđavi i pretenciozni prevodioci, koji otežavaju ili čak onemogućavaju kontakt sa tom prozom. Međutim u Vjenjevskoj on ima pokroviteljicu koja je postigla majstorstvo originala i univerzalnost poruke, omogućujući na taj način otkrivanje pisca koji je ravan Kafki.

Eva Kuriluk (Ewa Kuryluk), poljska književnica i likovna umetnica rođena je 1946. godine u Krakovu. Studirala je likovnu akademiju u Varšavi. Bavi se crtežom, grafikom, instalacijama i na tom planu, s obzirom na brojne izložbe, veoma je poznata u svetu. Istovremeno predaje istoriju i teoriju umetnosti i piše, između ostalog i eseje. Živi između Njujorka i Pariza. Glavna dela: Bečka apokalipsa, Salome ili o uživanju, Obris, Hiperrealizam - Novi realizam, Putovanje do granica umetnosti, Grand Hotel Oriental, Enciklo-pedierotik, 21 vek i dr. S poljskog prevela Biserka Rajčić Zeszyty Literackie, 2008

http://elmundosefarad.wikidot.com/franc-kafka-i-bruno-sulc-bubasvabe-i-krokodili

Milena Jesenska 02his life

Posted by mathias Sun, June 13, 2010 11:50:44

Blog image

HISTERIJA NEZAVISNOSTI

Svi smo opsednuti time. Tvrdimo da je najgore što može da nam se desi da budemo zavisni. Zato izbegavamo bilo kakva obećanja, pogodbe i poštovanje najjednostavnijih obaveza. Dva dana unapred ne možemo da obećamo da ćemo nešto uraditi, s ponosom tvrdimo da unapred ne znamo šta ćemo prekosutra raditi. To nazivamo slobodom. Kada se setim da su ranije živeli ljudi koji su čitav svoj život posvećivali jednom obećanju i ispunjavali ga, počinjem da verujem da je naše vreme pre u znaku kukavičluka nego u znaku slobode. Svako pokušava da se reši svoje obaveze tvrdeći da je jednostavno čovek koji ne može ništa da uradi pod pritiskom. Uverava da je spreman na svaku žrtvu, pod uslovom da je dobrovoljna. Kada se smiluje da se „dobrovoljno" žrtvuje nekoj dužnosti, ushićen je samim sobom i od drugih očekuje da budu ushićeni. Dešava se da danas sa ushićenjem tvrdimo da čovek koji ne vara svoju ženu jeste čestit čovek; krajnje je neuobičajeno raditi svoj posao pošteno i niko nije siguran treba li tom čoveku da se divi ili da ga smatra nenormalnim. Ne uzimati mito, u bilo kakvom vidljivom ili nevidljivom vidu, znači izložiti se opasnosti da nas smatraju svecem ili idiotom. Zgroziti se nad nečim nečasnim znači da smo isuviše osetljivi. Smatra se da sve normalno zaslužuje pohvalu. Danas je mnogo lakše uraditi nešto značajno nego ranije. Sećam se Čestertonove Odbrane obećanja koja nisu data. Danas je takoreći junaštvo obećati nešto. Krajnje je herojstvo ispuniti ono što smo obećali. Uvek i svuda, ljudi sve opravdavaju nekim humanizmom. U ime humanizma dopuštamo sebi sve moguće slobode; uskoro nećemo imati onu značajnu slobodu da budemo staročeški i starinski pošteni. Žena krši ruke nad svojim mužem koji je sve pare propio a nju ostavio u bedi s detetom uopšteno o njoj tvrdimo da je isuviše stroga prema njemu, jer je on slobodan čovek i ima prava kada mu padne na pamet da se napije do besvesti. Hvalimo slobodu, a ne hvalimo slobodnu plemenitost i uspešnost bez nadgledanja i prinude. Zasad slobodu shvatamo kao životinja puštena s lanca: biti slobodan znači raditi sve što nam padne na pamet. Nismo još došli do toga da shvatimo da je prava sloboda raditi dobrovoljno dobre stvari. Kada neko neće da se oženi iz straha da ne izgubi slobodu, ili neće da prihvati neki posao zato što bi ga stalan posao suviše vezivao i brani se značajem takve ljudske slobode, uvek zamislim zemaljsku kuglu otprilike onako kako vidimo mesec teleskopom sa Narodnog pozorišta za jednu krunu tokom jesenjih večeri: čudnu kuglicu nepoznate veličine, izbrazdanu malecnim kanalima, sa sitnim drvećem i brdašcima; u tom čudnom svetu zamišljam čoveka mravića kako se od rođena do smrti migolji. Koliko se samo narinta da bi se triput dnevno najeo, da bi spavao ispod krova nad glavom, a da i ne govorim o raznim brigama oko oblačenja, o raznim ambicijama, uspesima i olakšicama koje mu promiču kroz glavicu. Jednom zarobljen nepoznavanjem i ogromnošću prostora, drugi put zarobljen praznoverjem svoje nesvesnosti i sto hiljada puta zarobljen snovima o neispunjenim željama, taj zarobljenik, koji nikada nigde ne može da pobegne, govori o slobodi jednog popodneva, o zrncu peska u beskonačnosti. Imati slobodu da se odmah otputuje do Afrike, sa visine od nekoliko stotina metara, to je samo čudnovato puzanje sa jednog mestašca na drugo. Imati slobodu novca, znači biti zarobljen hiljadama konvencija, a imati slobodu siromaštva, znači biti zarobljen hiljadama neispunjenih želja. Čovek ima samo jednu slobodu a to je da umre; i drugu slobodu: da ne želi da bude slobodan. Stvarna sloboda znači preuzeti na sebe ono što se mora preuzeti i učiniti to sa mirom. To nije rezignacija, to je samo svest o tome: što se više koprcamo u uzaludnim borbama, više se zaplićemo u mrežu. To nije pokornost i predavanje. To je samo poštenje da stvari vidimo onakvim kakve jesu i da ih se grčevito ne držimo.

Milena Jesenska

Narodne novine, 20. februar 1927.

Milena Jesenska 01his life

Posted by mathias Sun, June 13, 2010 11:46:37

Blog image

NIJE DOBRO OČEKIVATI NEŠTO

Da li vam je ikada palo na pamet da u stvari ne radimo ništa drugo već čitav život provodimo u radosnom iščekivanju nečega i da ne možemo da živimo ako ništa ne iščekujemo? Zimi iščekujemo proleće, opevamo lepotu toplih večeri i letnjeg sunca na obali. Leti planiramo zimski odlazak na skijanje, sa prijatnom radošću i skrivenim zadovoljstvom zamišljamo toplotu naložene peći, stonu lampu i drage knjige, razna zimska uživanja na snegu i magiju sivog neba, punog magle. Iščekujemo haljinu koju ćemo dobiti, koncert koji ćemo slušati, grad koji ćemo videti i susret koji je pred nama. Kada sam bila devojčurak, s radošću sam iščekivala život. Očekivala sam da će odjednom, naglo da se nešto otvori i život počne. Da se otvori, na primer, zavesa i život dođe. Nije došlo ništa, odnosno došla je gomila stvari, ali to nije bilo to. Nekako to nije bio život. Nisam ni primetila da više nisam devojčica, ali da još uvek s radošću iščekujem život, da i dalje čekam da on dođe. Odavno je sve to bio život. Bio je to život, stvari i događaji koje sam sa radošću iščekivala, a koji su prolazili jedan za drugim a da nikada nisu bili ni blizu lepoti radosnog iščekivanja postajali su divni tek u sećanju na njih i iščekivanju da se ponove.

Nekada mi izgleda da čovek živi na ivici provalije u koju se survava sadašnjost. Tačno znamo prošlost i uzalud se bavimo njom, u nemogućnosti da je promenimo. Znamo i budućnost i njom se bavimo uzalud u nemogućnosti da je pretpostavimo i njom ovladamo. Jedino o čemu ništa ne znamo jeste sadašnjost, danas popodne, ono u čemu smo sada. Štedimo prošlost i pravimo planove za budućnost, ali trošimo sadašnjost na tako nesrećan način da skoro ne shvatamo da je ona život i to jedini život. Kuvamo, na primer, čaj i izgleda nam da je to tek tako, kao intermeco između nečega što je bilo i što će biti. U stvari, to nije tek tako, upravo to je život. Ništa drugo nije život. Neslavan je, običan i pun razočarenja, mada, u stvari, postoji samo jedno veliko razočarenje to je večno sedenje u čekaonici, čekanje brzog voza koji nikada neće doći. Ali ovaj proplanak, pun vresova, peska i jadnih borova sa svetlošću u riđim krošnjama, čudnovato je lep, a ti, blesavo, glupo srce ne misli na muškarca koji te suviše ili premalo voli, ne misli na novi kaput sa postavom od prošle godine, na obaveznu prijavu poreza, već samo na proplanak. Misli na njega apsolutno, obuhvati ga celovito, sve ostalo izbriši osim pogleda na njega, ne budi tužno, ni srećno, ni puno želja, to su sve besmislice, budi prisutno, današnje i uči, bože moj, uči da vidiš samo ovaj trenutak i iscedi iz njega sve što u njemu postoji. Nauči da prekineš lanac tog ljudskog ređanja događaja u kojima su strah, nesigurnost, bol, nezadovoljstvo, želja, već jednostavno: budi! Nikada ti niko neće nadoknaditi to što ti je pobeglo iz ruku, a današnjem bolu ćeš se sutra smejati. Nikada još nisi živelo nešto što sutra ne bi videlo u drugačijem sve tlu, a prekosutra u još drugačijem; osloni se na to da sve što izgleda strašno ozbiljno, u stvari, nije tako. A zbog te strašne ozbiljnosti sa kojom shvataš svoje lične brige, lakomisleno zaboravljaš na trenutak koji je upravo sada i jedino je on strašno ozbiljna, nepovratno izgubljena i nezamenljivo uništena stvar u tvom životu.

Milena Jesenska

Narodne novine, 22. avgust 1926.

KAFKA ON THE GULFhis life

Posted by mathias Wed, June 09, 2010 17:46:48

Kafka on the Gulf

A New Orleans resident reflects on how the Czech master prepared him for the oil spill

BY RODGER KAMENETZ

Here in New Orleans, faith and doubt wrestle daily.

This has always been true for our vulnerable city, but in the nearly five years since Hurricane Katrina, the wrestling has gotten more furious. And all this time, I’ve been living with Franz Kafka in my head, writing a book about a man of doubt who lived at the border of faith. More than anyone Kafka brings a strange sense of humor to our search for meaning. In fact, according to Google, Kafka is invoked about 75 times per day. But during and after Katrina, I came to wonder if the haunted, angel-eared prophet had become a permanent New Orleans resident.

Then came the oil spill. And now I am convinced.

Look at the weirdness of former FEMA Director Michael Brown suddenly popping up to give his opinion of our disaster on Fox News. Or of actor Kevin Costner showing up to offer a solution to all our problems. Or at the sudden appearances of 400 beach cleanup workers in white Tyvek and color-coded T-shirts on Grande Isle the morning President Obama arrives for his photo-op. Or at drill-baby-drill Republicans like Senator David Vitter and Governor Bobby Jindal suddenly going all environmental on us. There’s no other word for it but Kafkaesque.

Writing a book on Kafka, I’ve come to lament as much as he would have the untrammeled abuse of the word. I’ve heard Kafkaesque attached to everything from city planning proposals to SUVs. But in this current oil-spill vaudeville, featuring incompetent and malicious officials mouthing blatant lies, Kafka is all too relevant. He himself might have found work in the Bayou state: When he wasn’t musing on the seeming absence of God, he investigated industrial accidents for a workmen’s-compensation insurance company.

It was an ideal day job for a writer whose fantasies often ran to the masochistic. At night, in his diaries, he vividly imagined himself tugged through the roof of his house and disintegrating. By day, he contemplated the long hair of women caught in the cogs of factory machinery and studied drawings of chopped-off fingers. His stories created a strange new 20th-century bible featuring a discoursing ape, a singing mouse, a talking dog, fierce jackals, circus freaks, and futility. Kafka often spoke through dying animals, like Gregor Samsa the insect, or Josephine the singing mouse: He would have felt his connection now for the endangered Ridley sea turtle and the oiled pelican.

He lived every day of his life with a persistent sense of doom—which in New Orleans in hurricane season is called watching the news. So, I think he would have had no trouble feeling his way into this hovering malevolent undersea black cloud of oil and dispersant waiting to strike. Meanwhile BP offers, for our entertainment and distraction, a dog-and-pony sideshow straight out of Kafka’s “A Hunger Artist.” Like the starving man in that famous story, the long-suffering people of Louisiana waste away while the media gawk for a moment, spouting theories and implications and then moving on to another form of entertainment.

So, how would Kafka react to the oil spill? He once imagined a great fist rising from the city seal of Prague to smash its towers into smithereens, but even he never came close to imagining the whirling mass of oil flood and environmental destruction that would follow a hurricane rolling through this mess. He would have loved the MMS (Mineral Management Service), a mysterious agency no one has ever heard of until now, that issues and regulates oil leases at the same time. The oil industry oiled Congress to write this little gem of a law: An environmental review must be completed within 30 days, but because such reviews always take longer than 30 days, all environmental reviews are waived. That’s pure Kafka.

Who will be our savior, then? Not Obama. Descending from the sky, kneeling on the beach, which BP cleaned only the day before, he shines and gleams like a remote official in Kafka’s The Castle and then whirls away in mysterious abstractions. How about BP’s Tony Hayward? According to this heartless pipsqueak, the environmental damage is minimal, workers who got sick cleaning up the oil were suffering from food poisoning, and the toxic plumes scientists are reporting are non-existent.

So, there are no messiahs. Kafka himself told us as much: “When the messiah comes,” he famously quipped, “he will no longer be necessary.”

Is there any hope in the situation? This is where on our darker days, Kafka is a bleak New Orleans prophet. He was often dark, though never a nihilist. He lived, always, at the edge of faith. Once, his friend Max Brod asked him if there was any such thing as hope in the universe. “Yes,” Kafka replied, “of course there’s hope, plenty of hope—for God. Just none for us.”

I know that punch line sounds grim, but right now it hurts so much it’s funny. In the land of disaster, even a bitter laugh is a start.

Rodger Kamenetz, the author of The Jew in the Lotus and The History of Last Night’s Dream, teaches at Louisiana State University. He has just completed Burnt Books: Rabbi Nachman of Bratslav and Franz Kafka, which will be published as part of Nextbook Press’ Jewish Encounters series in October.

http://www.tabletmag.com/arts-and-culture/books/35721/kafka-on-the-gulf/?utm_source=Tablet+Magazine+List&utm_campaign=74746b0ead-6_9_2010&utm_medium=email

DVORAC - PRVA GLAVAZAMAK

Posted by mathias Sat, May 29, 2010 23:11:40

Blog image

Prevod je takođe Predraga Milojevića (kroatiziran)

Glava prva

Bilo je kasno navečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kojem se nalazi dvorac nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji tračak svjetlosti nije odavao veliki dvorac. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao uvis u prividnu prazninu.

Onda je pošao tražiti prenoćište. U gostionici su još bili bud¬ni. Istina, gostioničar nije imao sobu za izdavanje, ali, u najvećoj mjeri iznenađen i zbunjen posjetom kasnoga gosta, htio je pustiti K. da spava u samoj gostionici, na slamarici. K. se složio. Neko¬liko je seljaka još pilo pivo, ali on nije htio ni s kim razgovarati, sam je s tavana donio slamaricu i legao u blizini peći. Bilo je toplo, seljaci su bili mirni, on ih je još neko vrijeme umornim očima ispitivački promatrao, a onda je zaspao.

Ali ga probudiše već poslije kratkog vremena. Pokraj njega su stajali gostioničar i neki mladić, odjeven gradski, s licem kao u glumca, sitnih očiju i gustih obrva. I seljaci su još bili tu; neki su okrenuli stolice da bi bolje vidjeli i čuli. Mladić se vrlo pristojno ispriča K. što ga je probudio, predstavi mu se kao sin upravitelja dvorca i onda reče: »Ovo selo je vlasništvo dvorca; tko ovdje stanuje ili noći, u izvjesnom smislu stanuje, odnosno noći, u dvorcu. A to nitko ne smije bez grofove dozvole. Međutim, vi tu dozvolu nemate, ili je barem niste pokazali.«

K. se bijaše napola pridignuo, zabacio kosu i, gledajući ljude odozdo, reče: »U kakvo sam to selo zalutao? Zar ovdje postoji dvorac?«

»Postoji, svakako«, odgovori mladić polako, dok su neki vrtje¬li glavom zbog postavljenog pitanja, »dvorac grofa Westwesta.«

»I za prenoćište treba imati dozvolu?« pitao je K., kao da se htio uvjeriti da nije sanjao što je prethodno čuo.

»Dozvolu treba imati«, glasio je odgovor, a bilo je prilično podrugivanja na račun K. kad mladić raširenih ruku upita gostioničara i goste: »Ili se, valjda, ne mora imati dozvola?«

»Onda moram nabaviti dozvolu«, reče K. zijevajući i podiže

pokrivač kao da želi ustati.

»Da, ali od koga?« upita mladić.

»Od gospodina grofa«, reče K. »ne preostaje mi ništa drugo.«

»Sada, u pola noći, tražiti dozvolu od gospodina grofa!« uzviknu mladić i ustuknu jedan korak.

»Zar to nije moguće?« upita K. ravnodušno. »Zašto ste me onda budili?«

Mladića obuze bijes. »To je mangupsko ponašanje!« uzviknu on. »Zahtijevam da se poštuje grofovska vlast. Probudio sam vas zato da vas obavijestim da morate odmah napustiti grofoviju.«

»Dosta gluposti«, reče K. upadljivo tiho, ispruži se i navuče , pokrivač preko sebe. »Vi ste, mladi čovječe, malo pretjerali i mi ćemo sutra još razgovarati o vašem ponašanju. Gostioničar i ova gospoda su mi svjedoci, ako mi svjedoci uopće trebaju. Inače, primite na znanje da sam ja zemljomjer kojeg je grof pozvao. Moji pomoćnici s aparatima stići će sutra kolima. Nisam htio propustiti priliku za pješačenje po snijegu, ali sam, na žalost, , nekoliko puta zalutao i skretao s puta, pa sam zato stigao tako kasno. Da je sada kasno da se prijavim u dvorac znao sam i sam, bez vaše pouke. Zato sam i pristao ovdje prenoćiti, u čemu ste me vi — blago rečeno — neljubazno omeli. S tim sam završio svoje izlaganje. Laku noć, gospodo.« I K. se okrene prema peći.

Još je čuo kako se iza njegovih leda s ustručavanjem pitaju: »Zemljomjer?«, a onda nastupi opća tišina. Ali mladić se brzo pribra i glasom koji je bio dovoljno prigušen da bi izgledalo kao da je to iz obzira prema zaspalom K., i dovoljno glasan da ga ovaj ne prečuje, reče gostioničaru: »Pitat ću telefonski«. Što, ova seoska gostionica ima i telefon? Baš je sve savršeno uređeno! U pojedinostima to je iznenadilo K., ali, uzevši u cjelini, to je i očekivao. Pokaže se da je telefon bio gotovo iznad njegove glave, što on onako pospan nije ni primijetio. Ako je već mladić morao telefonirati, onda ni uz najbolju volju to nije mogao učiniti a da mu ne omete san. U pitanju je bilo samo hoće li mu K. dopustiti telefoniranje ili ne, a on je odlučio dopustiti. Ali tada, naravno, nije više imalo smisla glumiti da spava, i on se okrene i opruzi na leda. Vidio je seljake kako se, začuđeni, pribijaju jedan uz drugog i došaptavaju — dolazak zemljomjera nije bio nevažan događaj. Vrata na kuhinji bila su otvorena i sav otvor ispunjavala je krupna prilika gostioničarke koja je ondje stajala. Gostioničar joj se na prstima približi da je obavijesti. A onda poče telefonski razgovor. Upravitelj je spavao, ali podupravitelj, odnosno jedan od podupravitelja, neki gospodin Fritz, bio je tu. Mladić, koji se predstavi kao Schwarzer, ispriča da je našao K., čovjeka tridesetih godina, prilično odrpanog, kako mirno spava na slamarici, s malenom torbom kao uzglavljem i jednim čvornatim štapom nedaleko od sebe. To je njemu, naravno, bilo sumnjivo, i kako je gostioničar očigledno zanemario svoju dužnost, to je njegova, Schwarzerova dužnost, bila da stvar temeljito ispita. Buđenje, saslušavanje, prijetnju po dužnosti protjerivanjem iz grofovije, sve je to K. vrlo neljubazno primio, kako se na kraju pokazalo, a možda i s pravom, jer on tvrdi da je zemljomjer kojeg je grof pozvao. Naravno, dužnost je u najmanju ruku formalno provjeriti tvrdnju, i Schwarzer zato moli gospodina Fritza da se u glavnom uredu raspita očekuje li se doista takav zemljomjer i da mu se odgovor odmah telefonski priopći.

Onda je nastala tišina: ondje je Fritz primao obavijesti, a ovdje se čekao odgovor. K. ostade ležeći, nijednom se ne okrene, izgledalo je da nije nimalo radoznao, i gledao je preda se. Schwarzerov govor, mješavina zajedljivosti i obazrivosti, dade mu predstavu o izvjesnom diplomatskom obrazovanju koje u dvorcu u priličnoj mjeri imaju i mali ljudi kao Schwarzer. A bili su ondje i marljivi: glavni ured ima noćnu službu. I, očito, dao je brzo odgovor, jer Fritz je već zvonio. Istina, izgledalo je da je njegov izvještaj vrlo kratak, jer Schwarzer odmah bijesno baci slušalicu: »Jesam li ja kazao!« uzviknu on. »Kakav zemljomjer! Obična lažljiva skitnica, a vjerojatno i nešto gore!« K. pomisli da će sad svi navaliti na nj, Schwarzer, seljaci, gostioničar i gostioničarka, svi. Da bi izbjegao barem prvi nalet, on se sav zavuče ispod pokrivača. Međutim, telefon još jednom zazvoni i, kako se K. učini, ovaj put posebno glasno. On polako izvuče glavu ispod pokrivača. Iako nimalo nije bilo vjerojatno da je opet u pitanju K., svi zašute i Schwarzer se vrati aparatu. On sasluša podužu obavijest i onda reče polako: »Dakle, pogreška? To mi je zaista neugodno. Šef ureda osobno telefonira. Čudno, čudno. Kako da to objasnim gospodinu zemljomjeru?«

K. posluša. Dakle, dvorac ga je imenovao zemljomjerom. To je za njega s jedne strane bilo nepovoljno, jer se pokazalo da u dvorcu znaju o njemu sve što je potrebno, da je odnos snaga odmjeren i da je borba prihvaćena s osmijehom. Ali s druge strane, to je bilo povoljno jer je, po njegovu mišljenju, pružala dokaz daje bio podcijenjen, a da će imati više slobode nego što je smio očekivati. Međutim, prevarili su se ako vjeruju da će ga tim doista promućurnim priznanjem njegova profesionalnog statusa stalno držati u strahu. To ga je samo malo žacnulo, i to je sve.

K. odmahnu rukom Schvvarzeru koji mu se bojažljivo približavao, odbi i ponudu da prijeđe u gostioničarevu sobu, uze samo od gostioničara nekakav napitak za spavanje, a od njegove žene umivaonik sa sapunom i ručnikom; što se tiče gostionice, nije morao čak ni tražiti da se ona isprazni, jer svi navališe na , vrata, okrećući glave od njega da ih ujutro ne bi prepoznao. ; Lampa bi ugašena i oko njega napokon zavlada mir. Spavao je j; čvrsto sve do jutra, samo jednom ili dvaput lako uznemiren u snu šuškanjem štakora.

Htio je otići u selo odmah poslije doručka, koji se kao i sva njegova prehrana i prenoćište, po navodima gostioničara, plaćao na račun dvorca. Ali kako j e gostioničar—s koj im j e on progovorio samo nekoliko neophodnih riječi, sjećajući se njegova sinoćnjeg ponašanja—s nijemom molbom na usnama neprestano oblijetao oko njega, on se sažali i dopusti mu da sjedne pokraj njega.

»Još se nisam upoznao s grofom«, reče K., »kažu da dobro plaća dobar rad, je li to istina? Kad netko, kao ja, ode tako daleko : j od žene i djeteta, onda hoće nešto i donijeti kući.«

»Sto se toga tiče, gospodin ne treba ništa brinuti, nitko se ne 1 žali da je slabo plaćen.«

»Istina«, dodade K., »ja nisam baš stidljiv i znao bih reći ' grofu svoje mišljenje, ali, naravno, puno je bolje izići na kraj s gospodom mirnim putem.«

Gostioničar je sjedio prema K. na samom rubu prozorske daske, kao da se nije usuđivao sjesti udobnije, i neprestano je gledao K. svojim velikim, mrkim, plašljivim očima. Najprije se trudio da dođe do K., a sad je izgledalo da bi najradije od njega pobjegao. Je li se bojao da ga ovaj ne ispituje o grofu? Je li bio siguran u ovog »gospodina«, kakvim je on smatrao K.? K. ga je morao razonoditi. On pogleda na sat i reče: »Uskoro će stići moji pomoćnici, možeš li ih ovdje smjestiti?«

»Svakako da mogu, gospodine«, odgovori gostioničar, »ali zar neće i oni stanovati s tobom u dvorcu?«

Zar se to on tako laka srca odriče svojih gostiju, a posebno K., kad ga bezuvjetno prepušta dvorcu?

»To još nije sigurno«, uzvrati K, »prvo moram znati kakav posao imaju za mene. Ako trebam, na primjer, raditi ovdje dolje, onda je pametnije da ovdje dolje i stanujem. Osim toga, bojim se da mi život gore u dvorcu neće odgovarati. Želim uvijek biti slobodan.«

»Ne znaš ti dvorac«, reče gostioničar tiho.

»Svakako«, reče K., »ne treba prerano suditi. Zasad o dvorcu ne znam ništa više nego da oni ondje umiju izabrati pravog zemljomjera. Imaju možda oni i druge prednosti.« I on ustade da bi oslobodio gostioničara, koji je nemirno grizao usne. Nije bilo lako zadobiti povjerenje tog čovjeka.

Izlazeći, K. primijeti na zidu tamni portret u tamnom okviru. Primijetio ga je još dok je ležao, ali sa svog ležaja nije mogao razlikovati pojedinosti i činilo mu se da je prava slika bila izvađena iz okvira i da se vidi samo crna podloga. Ali kao što se sada pokazalo, to je ipak bila slika, poprsje nekog čovjeka pedesetih godina. Glavu je držao tako duboko pognutu na grudi da su se oči jedva vidjele. U tom pognutom stavu najviše su se, izgleda, isticali visoko izrazito čelo i jak povijen nos. Brada, zbog položaja glave pritisnuta o grudi, bila je znatno niže. Lijeva ruka, zavučena u gustu bradu, služila je kao podupirač, ali glavu nije mogla više podići. »Tko je to?« upita K. »Grof?« On je stajao ispred slike i nije ni obraćao pozornost na gostioničara. »Ne«, reče ovaj, »to je upravitelj dvorca.« »Istina, imate lijepog upravitelja u dvorcu, ali je šteta što ima onakvog sina«, dodade K. »He«, uzvrati gostioničar, privuče K. malo k sebi i šapne mu na uho: »Schwarzer je sinoć malo pretjerivao, njegov otac je samo podupravitelj i to posljednji po rangu.« U tom trenutku gostioničar mu je izgledao kao kakvo dijete. »Mangup«, reče K. kroz smijeh, ali gostioničar se nije smijao, nego reče: »Ali i njegov otac je moćan.« »Hajde, ti misliš da je svatko moćan«, reče K. »Možda smatraš da sam i ja?« »Ne«, odgovori ovaj začuđeno, ali odlučno, »ne smatram da si i ti moćan.« »Znači, umiješ dobro opažati!«, reče K. »U povjerenju rečeno, doista nisam moćan. Valjda zbog toga i ja uvažavam moćne isto koliko i ti, samo nisam tako iskren kao ti i ne želim to uvijek priznati.« K. potapša gostioničara lako po obrazima da bi ga utješio i pokazao se blagonakloniji prema njemu. Tada se ; ovaj ipak malo nasmija. Sa svojim mekanim golobradim licem, on je uistinu bio mladić. Kako li je samo došao do svoje družice, postarije žene, koja se kroz kuhinjski prozorčić mogla vidjeti kako razmahuje rukama i posluje u kuhinji. Međutim, K. nije htio više ispitivati gostioničara, da ne bi s njegova lica otjerao s mukom izazvan osmijeh. On mu još samo dade znak da mu otvori vrata, pa iziđe u lijepo zimsko jutro.

Sada je gore vidio dvorac, jasno ocrtan u čistom zraku, još jasniji na snijegu koji je, prilagođavajući se svim oblicima, svuda ležao u tankom sloju. Uostalom, izgledalo je da je na brijegu i mnogo manje snijega nego ovdje u selu, gdje se K. isto onako s ' mukom kretao kao jučer po drumu. Ovdje je snijeg dopirao do prozora krovinjara i odmah se opet prostirao po niskom krovu, ali ondje na brijegu sve je slobodno i lako stršalo uvis, barem je ; tako ovdje izgledalo.

Dvorac, kako se odavde iz daljine činilo, odgovarao je posve njegovim očekivanjima. To nije bio stari utvrđeni plemićki dvorac, a ni nova raskošna građevina, nego izduženi niz zgrada ; koji je činilo malo dvokatnih, ali mnogo niskih zgrada, pribijenih jedna uz drugu; kad se ne bi znalo da je to dvorac, moglo bi se smatrati da je gradić. K. je vidio samo jedan toranj, ali se nije moglo razaznati pripada li taj kakvoj stambenoj zgradi ili crkvi. Oko njega su oblijetala jata čavki.

K. je išao dalje, pogleda uprta u dvorac, jer ga ništa drugo nije zanimalo. Ali kad je prišao bliže, dvorac ga je razočarao. Bio je to ipak zaista bijedni gradić, sklepan od seoskih kuća, koji se odlikovao samo po tome što je valjda sve bilo zidano od kamena, ali žbuka bijaše već odavno otpala i kamen se počeo osipati. K. se

letimično sjeti gradića iz svog zavičaja: jedva je zaostajao za ovim tobožnjim dvorcem. Da je njemu stalo samo do razgledavanja, bilo bi šteta ovako dugo pješačiti, i on bi bolje učinio da je opet posjetio svoj stari kraj u kojem odavno nije bio. U mislima usporedi crkveni toranj iz svog zavičaja s tornjem ondje gore. Onaj toranj bio je određen, smjelo istanjen prema vrhu, široka krova, završen crvenim crijepom, prava ovozemaljska zgrada — što drugo možemo zidati? — ali s višim ciljem nego niske gomile kuća, i izražajniji od tmurnog radnog dana. Međutim, ovaj toranj gore —jedini koji se vidi — toranj na jednoj stambenoj zgradi, kao što se sad pokazalo, možda glavnoj zgradi dvorca, samo je jednolika okrugla građevina, dijelom milostivo pokrivena bršijanom, s malim prozorima koji su sada blistali na suncu — bilo je u tome nešto luđačko — i jednim tavanastim završetkom, čiji su zidni zupci stršali prema plavom nebu, nesigurni, nejednaki, trošni, kao da su nacrtani bojažljivom i nesigurnom dječjom rukom. Izgledalo je kao da je neki ukućanin pomućena uma, koji je s pravom morao biti zatvoren u najzabačenijoj prostoriji kuće, probio krov i digao se da se pokaže svijetu.

K. je opet zastao, kao da je imao veću moć rasuđivanja kad stoji. Ali je u tome bio ometen. Iza seoske crkve pokraj koje je zastao — to je zapravo bila samo kapela, proširena po uzoru na koš da bi mogla primiti vjernike — nalazila se škola. Oniža duga zgrada, koja je čudnovato ujedinjavala karakter privremenog i vrlo starog, stajala je iza nekog vrta sa željeznom ogradom, koji je sada bio snježna poljana. Baš tada izlazila su djeca s učiteljem. U zbijenoj grupi djeca su okružila učitelja, sve oči su ga gledale, neprekidno su sa svih strana čavrljala, a K. uopće nije razumio njihov brz govor. Učitelj, mlad omanji čovjek, uskih ramena, ali ne toliko da bi izgledao smiješan, vrlo uspravan, promatrao je K. još izdaleka; istina, osim njegove grupe djece, K. je bio jedini čovjek koji se mogao vidjeti u cijeloj okolici. Kao namjernik, K. pozdravi prvi, iako je bio u pitanju mali čovjek sklon zapovijedanju. »Dobar dan, gospodine učitelju«, reče on. Djeca učas zamukoše i ova iznenadna tišina, kao priprema za njegove riječi, svakako je godila učitelju. »Promatrate dvorac?« upita on blažim glasom nego što je K. očekivao, ali takvim tonom kao da ne odobrava to što K. čini.

»Da«, reče ovaj, »nisam odavde, tek sam od sinoć u ovom mjestu.«

»Ne sviđa vam se dvorac?« upita učitelj brzo. »Kako?« uzvrati K., malo zbunjeno, i ponovi pitanje u blažem obliku: »Sviđa li , mi se dvorac? Zašto pretpostavljate da mi se ne sviđa?« — »Ni jednom koji nije odavde se ne sviđa«, reče učitelj. Da ne bi na to rekao nešto neumjesno, K. okrene razgovor i upita: »Vi svakako poznajete grofa?«— »Ne«, odgovori učitelj i htjede se udaljiti. Ali K. nije popuštao, nego još jednom upita: »Kako? Ne poznajete grofa?« — »Kako bih ga poznavao?« odgovori učitelj tiho i dodade glasno, na francuskom: »Vodite računa o prisutnosti nevine djece.« K. to iskoristi kao povod da upita: »Bih li vas mogao jednom posjetiti, gospodine učitelju? Ostajem ovdje dulje i osjećam se već sada malo usamljen: ne pripadam seljacima, a isto tako ni dvorcu.«— »Između seljaka i dvorca nije velika razlika«, reče učitelj. »Možda, ali to nimalo ne mijenja moj položaj. Mogu li vas jednom posjetiti?« — »Stanujem u Schwanengasse, kod mesara.« To je bio, istina, više podatak o adresi nego poziv u posjet, ali K. ipak reče: »Dobro, doći ću.« Učitelj klimnu glavom i produži s gomilom djece koja odmah počeše ponovno vikati na sav glas. Ubrzo se izgubiše u strmoj uličici. Međutim, K. je bio rastresen i ozlovoljen razgovorom. Prvi put od svog dolaska osjetio je pravi zamor. Izgledalo je najprije da ga dug put dovde , nije nimalo izmorio—kako je on pješačio danima, mirno, korak po korak! Ali sad su se pojavljivale posljedice prevelikog napora, i to u nezgodno vrijeme. Nešto ga je neodoljivo gonilo da traži nova poznanstva, ali svako novo poznanstvo povećavalo je zamor. 'Bilo je već previše i to što sebe u takvom stanju ipak prisiljava da produži šetnju barem do ulaza u dvorac.

I tako je opet pošao dalje, ali to je bio dug put. Ulica, to jest ova glavna seoska ulica, nije vodila na brijeg, nego samo u blizinu brijega, a onda je kao namjerno vijugala i premda se nije udaljavala od dvorca, nije mu se ni približavala. K. je stalno očekivao da ulica skrene prema dvorcu i kako je to očekivao, išao je dalje. Očigledno, onako umoran on se nije usuđivao napustiti ulicu, a i čudio se dužini sela, koje kao da je bilo bez kraja, stalno iznova kućerci sa zaleđenim prozorskim oknima i snijeg, a nigdje ljudi. Napokon se otrže od ove ulice koja kao da ga je vezala za sebe i nade se u nekoj uskoj uličici: snijeg još dublji, bilo je teško izvlačiti noge koje su upadale, obli ga znoj, on napokon stade, i više nije mogao dalje.

Ali K. nije bio sam — desno i lijevo bile su seoske kućice. Napravi od snijega grudu i baci je u jedan prozor. Vrata se odmah otvoriše—prva vrata koja se otvoriše za vrijeme puta kroz selo — i pred njima je stajao neki stari seljak u mrkom gunju, s glavom malo nagnutom u stranu, ljubazan i slabašan. »Smijem li malo k vama?« reče K. »Vrlo sam umoran.« On uopće ne ču što je stari rekao, nego zahvalno prihvati pruženu dasku, koja ga odmah spasi od snijega, i on se u nekoliko koraka nađe u sobi.

Velika soba u polutami. Onaj tko ulazi izvana ne može isprva ništa vidjeti. K. se spotaknu o neko korito i jedna ženska ruka ga zadrža. Iz jednog ugla čula se dječja vika; u drugom se valjala gusta para i od polusvjetlosti činila mrak. K. je stajao kao u oblacima. »On je pijan«, reče netko. »Tko ste vi?« upita jedan osoran glas, a onda, obraćajući se starcu: »Zašto si ga pustio unutra? Zar treba puštati unutra svakoga tko luta ulicama?« — »Ja sam grofov zemljomjer«, reče K., pokušavajući se opravdati pred nekim koji je bio još nevidljiv. »Ah, to je zemljomjer«, reče jedan ženski glas, a onda nastade potpuna tišina. »Vi me poznajete?« upita K. »Svakako«, reče kratko isti glas. To što su ga poznavali nije, izgleda, značilo preporuku.

Napokon, para se malo prorijedi i K. se mogao pomalo snaći. Ovo je, izgleda, bio dan općeg pranja. U blizini vrata pralo se rublje. Ali para je dolazila iz drugog ugla, gdje su se u drvenom koritu toliko velikom da takvo K. još nikad nije vidio — imalo je obujam dva kreveta — kupala dva čovjeka u vodi koja se pušila. Ali još veće iznenađenje — nije se znalo točno što je u tome iznenađujuće — predstavljao je desni kutak. Iz velikog otvora, jedinog na zadnjem zidu sobe, dopirala je, vjerojatno iz dvorišta, blijeda snježna svjetlost i davala sjaj svile odjeći neke žene, umorno zavaljene u visokom naslonjaču sasvim u uglu. Na grudima je držala dojenče. Nekoliko djece igralo se oko nje, seljačka djeca kao što se moglo vidjeti, ali ona kao da njima nije pripadala. Svakako, bolest i umor profinjuju i seljake.

»Sjedite«, reče jedan od muškaraca, bradonja, uz to još nakostriješenih brkova ispod kojih je, zadihano pušući, držao stalno otvorena usta. Držeći ruku iznad vjedra s vodom — što je bilo smiješno vidjeti — on pokaza na jedan kovčeg, i pri tom poprska K. po cijelom licu toplom vodom. Na kovčegu je već sjedio starac koji je K. pustio u sobu. K. je bio zahvalan što može napokon sjesti. Sada više nitko nije o njemu vodio računa. Žena koja je prala rublje, plavojka, mladenački jedra, tiho je pjevala radeći; muškarci u drvenom koritu pljuskali su se i vrtjeli; djeca su im ht¬jela prići, ali ih je u tom stalno ometalo uporno prskanje vodom, što nije mimoišlo ni K.; žena u naslonjaču ležala je kao bez života,' ne spuštajući pogled čak ni na dijete na grudima, nego gledajući neodređeno u visinu.

K. je dugo gledao tu neporecivo lijepu, žalosnu sliku, a onda mora da je zaspao, jer kad ga je trgao jedan jak glas, glava mu je ležala na ramenu starca pokraj njega. Muškarci su završili kupanje u koritu — u kojem su se sada brčkala djeca pod nadzorom plavokose žene — i stajali odjeveni ispred njega. Pokaza se da je od njih dvojice onaj bradonja što se derao bio manje važan. Drugi, naime, iste veličine kao bradonja, ali s mnogo kraćom bradom, bio je tih čovjek, sporih misli, zdepast, punašan i u licu, pognute glave. »Gospodine zemljomjere«, reče on, »vi ovdje ne možete ostati. Oprostite za neljubaznost.« — »Nisam ni htio ostati«, reče K., »nego se samo malo odmoriti, to sam učinio i sad idem.« »Vas svakako čudi nedostatak gostoljubivosti«, reče čovjek, »ali gostoljubivost nije naš običaj, nama gosti nisu potrebni.«

Malo osvježen spavanjem, a i malo prijemčiviji za dojmove nego dotad, K. se razveseli tim otvorenim riječima. On se sad kretao slobodnije, zabadao štap ovamo-onamo, približio se ženi u naslonjaču, a uostalom, bio je rastom najviši u sobi.

»Naravno«, reče K., »gosti vam nisu potrebni. Ali tu i tamo netko vam je ipak potreban, kao na primjer ja, zemljomjer.« »Ne znam ja to«, reče čovjek polako, »budući da su vas zvali, vjerojatno ste potrebni, ali to je izuzetak, a mi, mi mali ljudi držimo se pravila, to nam ne možete zamjeriti.« — »Ne, ne«, uzvrati K., »mogu vam samo biti zahvalan, vama i svima ovdje.« A onda, neočekivano za sve, K. se doslovno jednim pokretom okrene i nade pred ženom u naslonjaču. Ona gaje promatrala umornim plavim očima, prozirna svilena marama padala joj je do polovice čela, dojenče je spavalo na njezinim grudima. »Tko si ti«, upita je K. Odmahujući rukom— nije bilo jasno znači li to prijezir prema K. ili se odnosilo na njezin odgovor — ona reče: »Djevojka iz dvorca.«

Sve je to trajalo samo jedan trenutak, a K. je već imao s desna i lijeva ona dva muškarca, koji su ga, kao da ne postoji drugo sredstvo za sporazumijevanje, šutke svom snagom vukli prema vratima. Starac je vidio u tome nešto što ga je razveselilo i on je pljeskao rukama. Smijala se i pralja, uz paklenu dreku koju su iznenada digla djeca.

Međutim, K. se brzo nade na ulici, dok su ga seljaci s praga kuće pratili pogledom. Opet je padao snijeg, pa ipak je izgledalo malo svjetlije. Bradonja je doviknuo nestrpljivo: »Kamo ćete? Ovuda se ide u dvorac, ovuda u selo.« K. ne odgovori njemu, ali reče onom drugom koji je uza svu svoju zakopčanost izgle¬dao pristupačniji: »Tko ste vi? Kome da zahvalim što sam bio prihvaćen?« »Ja sam štavilac koža, Lasemann«, glasio je odgovor, »ali nemate kome zahvaljivati.« »Dobro«, reče K., »možda ćemo se još koji put naći zajedno.« — »Ne vjerujem«, uzvrati ovaj. U tom trenutku bradonja uzviknu, uzdignuvši ruku: »Dobar dan, Arture! Dobar dan, Jeremias!« K. se osvrne — ipak u ovom selu ima još ljudi koji se pokazuju na ulici! Putem koji vodi iz dvorca dolazila su dva mladića, srednjeg rasta, obojica vrlo vitka, u tijesnim odijelima, vrlo slična jedan drugom, čak i u licu. Boja njihova lica bila je tamnomrka, ali šiljata bradica odudarala je ipak osobitom crnom bojom. S obzirom na stanje putova, oni su išli iznenađujuće brzo, izbacujući u taktu tanke noge. »Kamo ste naumili?« viknu bradonja. Sporazumijevati se s njima bilo je moguće samo dovikivanjem, tako su brzo išli, a nisu se zaustavljali. »Poslovi!« doviknuše oni kroz smijeh. »Gdje?« »U gostionicu!« »I ja idem onamo!« uzviknu K. glasnije od drugih, osjetivši veliku želju da ga ona dvojica povedu. Istina, poznanstvo s njima nije mu se činilo posebno preporučljivo, ali očigledno su dobri i ugodni suputnici. Oni čuše njegove riječi, ali ipak samo kimnuše glavama i produžiše.

K. je još stajao u snijegu, bez mnogo volje da podigne nogu da bi ona korak dalje ponovno utonula u duboki snijeg. Štavilac koža i njegov drug, zadovoljni što su se napokon otresli K., povlačili su se, stalno se osvrćući, polako u kuću, kroz samo malo otvorena vrata, i K. se nade sam sa snijegom koji ga je opkolio.

»To bi bila prilika za malo očajavanje«, pomisli on, »kad bih ovdje stajao samo slučajno, a ne namjerno.«

Tada se na kućerku s lijeve strane otvori majušan prozor. Zatvoren, on je, valjda zbog odbljeska snijega, izgledao plav, i bio je tako malen da se sada, kad je bio otvoren, u njemu nije moglo vidjeti cijelo lice onog koji je gledao, nego samo oči, staračke mrke oči. »On stoji ondje«, ču K. kako govori jedan drhtavi ženski glas. »To je zemljomjer«, reče jedan muški glas. Onda čovjek priđe prozoru i upita, ne baš neljubazno, ali ipak tako kao da mu je stalo da na ulici, ispred njegove kuće, bude sve u redu: »Koga čekate?« »Čekam saonice koje bi me povezle«, reče K. »Ovdje nema saonica«, odgovori čovjek na prozoru, »ovdje nema prometa.« — »Ali to je ipak put koji vodi u dvorac«, pri¬mijeti K. »Pa ipak, ovdje nema prometa«, uzvrati čovjek s izvjesnom upornošću. Onda obojica zašutješe. Ali čovjek na prozoru se očito nešto premišljao, jer je još ostavio otvoren prozor iz kojeg je kuljao dim. »Loš put«, reče K., da bi mu pomogao. Ali ovaj samo odgovori: »Da, zaista«. Međutim, poslije kratke stanke, ipak reče: »Ako hoćete, povest ću vas svojim saonicama.« »Učinite to, molim vas«, reče K. veselo, »a koliko tražite za to?« »Ništa«, odgovori čovjek. K. se veoma začudi. »Pa vi ste zemljomjer i pri¬padate dvorcu«, objasni čovjek. »Kamo hoćete da vas odvezem?« »U dvorac«, odgovori K. brzo »Onda ne vozim«, reče čovjek bez razmišljanja. »Ja pripadam dvorcu«, reče K., ponavljajući riječi koje mu je on sam rekao. »Možda«, uzvrati ovaj, ostajući pri svo¬me. »Odvezite me onda do gostionice«, reče K. »Dobro«, pristade čovjek, »odmah dolazim sa saonicama.« Sve to nije ostavljalo dojam neke posebne ljubaznosti, nego prije sebične, plašljive i gotovo pedantne želje da se K. ukloni ispred kuće.

Dvorišna vrata se otvore i kroz njih izadoše male saonice za lak teret, sasvim ravne, bez ikakvog sjedišta, koje je vukao konjić, a pokraj njih jedan čovjek, pogrbljen, slabašan, pjegav, mršava crvena nazebla lica, koje je izgledalo izuzetno sitno zbog vunenog šala čvrsto omotanog oko glave. Čovjek je bio očito bolestan i izišao je samo da bi odvezao K. Ovaj spomenu nešto o tome, ali čovjek samo odmahnu rukom. K. dozna samo da je to kočijaš Gerstacker i da je uzeo ove neudobne saonice zato što su baš one stajale spremne, a izvlačenje drugih trajalo bi dugo. »Sjedajte«, reče on i pokaza na zadnji dio saonica. »Sjest ću pokraj vas«, reče K. »Ja ću hodati«, uzvrati Gerstacker. »Ali, zašto?« upita K. »Hodat ću«, ponovi Gerstacker i dobi takav napad kašlja da se sav tresao i rukama se morao držati za saonice. K. ne reče ništa više, sjede otraga u saonice, kašljanje se polako stiša, i oni krenuše.

Dvorac ondje gore, već zagonetno zamračen, u koji se K. nadao da će dospjeti još danas, opet se udaljavao. Ali kao da su mu htjeli prilikom tog privremenog rastanka pružiti još jedan znak, ondje gore odjeknu zvuk zvona, razdragan zvuk zvona koji učini da barem za trenutak srce zadrhta, kao da mu prijeti — jer u zvuku je bilo i nečeg bolnog — ispunjenje onog za čim je nesigurno težilo. Ali ubrzo utihnu veliko zvono i zamijeni ga slabo monotono malo zvono, možda još ondje gore, a možda već u selu. Istina, to zvonjenje bolje je odgovaralo sporoj vožnji i bijednom, ali nezadrživom vozaču.

»Slušaj«, uzviknu K. iznenada — već su bili u blizini crkve, do gostionice nije bilo više daleko, K. se već mogao ponešto osmjeliti — »veoma me čudi kako si me odlučio voziti na vlastitu odgovornost. Zar to smiješ?« Gerstacker ne pokloni pažnju tome što K. govori i produži mirno koračati pokraj konjića. »Hej!« doviknu mu K., napravi grudu od snijega koji je ležao na saonicama i pogodi njom Gerstackera posred uha. Sada ovaj stade i okrene se. Međutim, kad ga K. vidje tako izbliza — saonice su otišle još malo naprijed — tu pogrbljenu i u izvjesnoj mjeri osakaćenu priliku, to crveno umorno sitno lice s nekako različitim obrazima, jednim plosnatim a drugim upalim, usta, otvorena kao da osluškuje, nekoliko rijetkih zuba, on ponovi suosjećajno ono što je malo prije rekao zajedljivo, da Gerstacker neće možda biti kažnjen što je njega vozio? »Što ti hoćeš?« upita Gerstacker, ne shvativši pitanje, ali i ne pričeka daljnje objašnjenje, nego podviknu konjiću i oni opet krenuše.

ZAMAK - Prva glavaZAMAK

Posted by mathias Sat, May 29, 2010 22:23:27


Blog image


PRVA GLAVA

Bilo je dockan uveče kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snegu. Od brega na kome se nalazi zamak nije se ništa videlo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.

Onda je pošao da traži prenoćište. U gostionici su još bili budni. Istina, gostioničar nije imao sobu za izdavanje, ali, u najvećoj meri iznenađen i zbunjen posetom poznog gosta, hteo je da pusti K. da spava u samoj gostionici, na jednoj slamarici. K. je s tim bio saglasan. Nekoliko seljaka su još pili pivo, ali on nije hteo ni s kim da razgovara, sam je s tavana doneo slamaricu i legao u blizini peći. Tu je bilo toplo, seljaci su bili mirni, on ih je još neko vreme umornim očima ispitivački posmatrao, a onda je zaspao.

Ali ga probudiše već posle kratkog vremena. Pored njega su stajali gostioničar i jedan mladić, obučen po varoški, s licem kao u glumca, sitnih očiju i gustih obrva. I seljaci su još bili tu; neki su okrenuli stolice da bi bolje videli i čuli. Mladić se vrlo učtivo izvini što je K. probudio, predstavi mu se kao sin upravitelja zamka i onda reče: „Ovo selo je svojina zamka; ko ovde stanuje ili noći, u izvesnom smislu stanuje, odnosno noći, u zamku. A to nikb ne sme bez grofovske dozvole. Mećutim, vi tu dozvolu nemate, ili je bar niste pokazali."

K. se beše upola podigao, zabacio kosu i, gledajući odozdo u ljude, reče: „V kakvo sam to selo zalutao? Zar ovde postoji zamak?"

„Svakako da postoji", odgovori mladić polako, dok su neki vrteli glavom zbog postavljenog pitanja, „zamak grofa Vestvesta".

„I za prenoćište mora se imati dozvola?" pitao je K., kao da je hteo da se uveri da ranija saopštenja nije čuo u snu.

„Dozvola se mora imati", glasio je odgovor, a bilo je prilično podrugivanja na račun K. kad mladić raširenih ruku upita gostioničara i goste: „Ili se, valjda, ne mora imati dozvola?"

„Onda moram da nabavim dozvolu", reče K. zevajući i podiže pokrivač kao da hoće da ustane.

„Da, ali od koga?" ugšta mladić.

„Od gospodina grofa", reče K., „ne ostaje mi ništa drugo."

„Sad, u pola noći, tražiti dozvolu od gospodina grofa!" uzviknu mladić i ustuknu jedan korak.

„Zar to nije moguće?" upita K. ravnodušno. „Zašto ste me onda budili?"

Sada mladića obuze bes. „To je mangupsko ponašanje!" uzviknu on. „Zahtevam da se poštuje grofovska vlast. Probudio sam vas zato da vam saopštim da imate odmah da napustite grofovsku oblast."

„Dosta s ludiranjem", reče K. upadljivo tiho, opruži se i prevuče pokrivač preko sebe. „Vi ste, mladi čoveče, malo preterali i mi ćemo sutra još razgovarati o vašem ponašanju. Gostioničar i ova gospoda su mi svedoci, ukoliko su mi svedoci uopšte potrebni. Inače, izvolite znati da sam ja zemljomer koga je grof pozvao. Moji pomoćnici s aparatima stići će sutra kolima. Ja nisam hteo da propustim priliku za pešačenje po snegu, ali sam na žalost, u nekoliko mahova zalutao i skretao s puta, pa sam zato stigao tako dockan. Da je sada dockan da se prijavljujem u zamku znao sam i sam, bez vaše pouke. Zato sam i pristao da ovde prenoćim, u čemu ste me vi - blago rečeno - neljubazno omeli. S tim sam završio svoje izlaganje. Laku noć, gospodo." I K. se okrete prema peći.

Još je čuo kako se iza njegovih leća ustručljivo pitaju: „Zemljomer?" a onda nastupi opšta tišina. Ali mladić se brzo pribra i glasom koji je bio dovoljno prigušen da bi izgledalo kao da je to iz obzira prema zaspalom K., i dovoljno glasan da ga ovaj ne prečuje, reče gostioničaru: „Pitaću telefonom." Šta, ima i telefon u ovoj seoskoj gostionici? Baš je sve savršeno udešeno! U pojedinostima to je iznenadilo K., ali, uzevši u celini, to je i očekivao. Ispostavi se da je telefon bio gotovo iznad njegove glave, što on onako sanjiv nije ni primetio. Ako je već mladić morao da telefonira, onda ni pored najbolje volje nije mogao to učiniti a da ne omete spavanje. U pitanju je bilo samo da li će mu K. dopustiti telefoniranje ili neće, on se odlučio da dopusti. Ali tada, naravno, nije više imalo ni smisla izigravati zaspalog, i on se okrete i opruži na leća. Video je seljake kako se snebivajući pribijaju jedan uz drugog i došaptavaju - dolazak zemljomera nije bila mala stvar. Vrata na kuhinji bila su otvorena i ceo otvor ispunjavala je krupna prilika gostioničarke koja je tu stajala. Gostioničar joj se na prstima približi da je obavesti. A onda poče telefonski razgovor. Upravitelj je spavao, ali podupravitelj, odnosno jedan od podupravitelja, neki gospodin Fric, bio je tu. Mladić, koji se predstavi kao Švarcer, ispriča da je našao K., čoveka tridesetih godina, prilično odrpanog, kako mirno spava na slamarici, sa malecnom torbom kao uzglavljem i jednim čvornovatim štapom nedaleko od sebe. To je, naravno, njemu bilo sumnjivo, i pošto je gostioničar očigledno zanemario svoju dužnost, to je njegova, Švarcerova, dužnost bila da stvar temeljno ispita. Buđenje, saslušavanje, pretnju po dužnosti proterivanjem iz grofovije, sve je to K. vrlo neljubazno primio, kako se na kraju pokazalo, a možda i s pravom, jer on tvrdi da je zemljomer koga je grof pozvao. Naravno, dužnost je u najmanju ruku formalno proveriti tvrđenje, i Švarcer zato moli gospodina Frica da se u glavnoj kancelariji obavesti da li se zaista očekuje jedan takav zemljomer i da mu se odgovor odmah telefonski saopšti.

Onda je nastala tišina: tamo se Fric obavešta-vao, a ovde se čekalo na odgovor. K. nastavi da leži, nijednom se ne okrete, izgledalo je da nije nimalo radoznao, i gledao je preda se. Švarcerovo pričanje, mešavina zajedljivosti i obazrivosti, dade mu predstavu o izvesnom diplomatskom obrazovanju koje u zamku u priličnoj meri imaju i mali ljudi kao Švarcer. A bili su tamo i marljivi: glavna kancelarija ima noćnu službu. I, očigledno, dala je brzo odgovor, jer Fric je već zvonio. Istina, izgledalo je da je njegov izveštaj vrlo kratak, jer Švarcer odmah besno baci slušalicu: „Jesam li ja kazao!" uzviknu on. „Kakav zemljomer! Obična lažljiva skitnica, a verovatno i nešto gore!" K. pomisli da će sad svi navaliti na njega, Švarcer, seljaci, gostioničar i gostioničarka, svi. Da bi izbegao bar prvi nalet, on se sav zavuče ispod pokrivača. Mećutim, telefon još jednom zazvrja i, kako se K. učini, ovog puta naročito jako. On polako izvuče glavu ispod pokrivača. Mada nimalo nije bilo verovatno da je opet u pitanju K., sve zamuče i Švarcer se vrati aparatu. On sasluša jedno poduže saopštenje i onda reče polako: „Dakle, greška? To mi je zaista neprijatno. Šef kancelarije lično telefonira. Čudna, čudna stvar. Kako to da objasnim gospodinu zemljomeru?"

K. načulji uši. Dakle, zamak ga je naimenovao za zemljomera. To je za njega s jedne strane bilo nepovoljno, jer se pokazalo da u zamku znaju o njemu sve što je potrebno, da je odnos snaga odmeren i da je borba prihvaćena s osmehom. Ali s druge strane to je bilo povoljno, jer je, po njegovom mišljenju, pružalo dokaz da je bio potcenjivan, a da će imati više slobode nego što je smeo da očekuje. Međutim, prevarili su se ako veruju da će ga ovim zaista promućurnim priznanjem njegovog profesionalnog statusa stalno držati u strahu. To ga je samo malo žacnulo, i to je sve.

K. odmahnu rukom Švarceru, koji mu se bojažljivo približavao, odbi i ponudu da preće u gostioničarevu sobu, uze samo od gostioničara nekakav napitak za spavanje, a od njegove žene umivaonik sa sapunom i ubrusom; što se tiče gostionice nije morao čak ni da traži da se ona isprazni, jer svi navališe na vrata, okrećući glave od njega da ih ujutru ne bi poznao. Lampa bi ugašena i oko njega najzad zavlada mir. Spavao je čvrsto sve do jutra, samo jednom ili dvaput lako uznemiren u snu šuškanjem pacova.

Hteo je da ode u selo odmah posle doručka, koji je kao i cela njegova ishrana i prenoćište, po navodima gostioničara, išao na račun zamka. Ali kako je gostioničar - s kojim je on progovorio samo nekoliko neophodnih reči, sećajući se njegovog sinoćnog ponašanja - s nemom molbom na usnama neprestano obletao oko njega, on se sažali i dozvoli mu da sedne pored njega.

„Još se nisam upoznao s grofom", reče K., „kažu da dobro plaća dobar rad, je li to istina? Kad neko, kao ja, ode tako daleko od žene i deteta, onda hoće nešto i da donese kući."

„U pogledu toga ne treba gospodin ništa da se brine, niko se ne žali da je rćavo plaćen." - „Istina", dodade K., „ja nisam baš stidljiv i umeo bih da kažem grofu svoje mišljenje, ali, naravno, daleko je bolje izići nakraj s gospodom mirnim putem".

Gostioničar je sedeo prema K. na samoj ivici prozorskog naslona, kao da se nije usućivao da sedne udobnije, i sve vreme je gledao K. svojim velikim, mrkim, plašljivim očima. Najpre se trudio da dođe do K, a sad je izgledalo da bi najradije od njega pobegao. Da li se plašio da ga ovaj ne ispituje o grofu? Da li nije bio siguran u ovog „gospodina", za šta je on K. držao? K. je morao da ga razonodi. On pogleda u sat i reče: „Uskoro će stići moji pomoćnici, možeš li ovde da ih smestiš?"

„Svakako da mogu, gospodine", odgovori gostioničar, „ali zar neće i oni da stanuju s tobom u zamku?"

Odreče li se on to laka srca svojih gostiju i naročito K, kad ga bezuslovno prepušta zamku?

„To još nije sigurno", uzvrati K., „prvo moram da znam kakav posao imaju za mene. Ako treba, na primer, da radim ovde dole, onda je pametnije da ovde dole i stanujem. Pored toga plašim se da mi život gore u zamku neće odgovarati. Ja hoću uvek da sam slobodan."

„Ne znaš ti zamak", reče gostioničar tiho.

„Svakako", reče K., „ne treba prerano suditi. Za sada ja o zamku ne znam ništa više sem da oni tamo umeju da izaberu pravog zemljomera. Imaju možda oni tamo i druge prednosti. I on ustade da bi oslobodio gostioničara, koji je nemirno grizao usne. Nije bilo lako zadobiti poverenje ovog čoveka.

Izlazeći, K. primeti na zidu jedan taman portret u tamnom okviru. Primetio ga je još dok je ležao, ali sa svog ležišta nije mogao da razlikuje pojedinosti i činilo mu se da je prava slika bila izvaćena iz okvira i da se vidi samo crna podloga. Ali kao što se sada pokazalo, to je ipak bila slika, poprsje jednog čoveka pedesetih godina. Glavu je držao tako duboko pognutu na grudi da su se oči jedva videle. V ovom pognutom stavu najviše su se, izgleda, isticali visoko izrazito čelo i jak povijen nos. Brada, zbog položaja glave pritisnuta o grudi, nalazila se znatno niže. Leva ruka, zavučena u gustu bradu, služila je kao podupirač, ali glavu nije mogla više da podigne. „Ko je to?" upita K. „Grof?" On je stajao pred slikom i nije ni obraćao pažnju na gostioničara. „Ne", reče ovaj, „to je upravitelj zamka". - „Istina, imate lepog upravitelja u zamku, ali je šteta što ima onakvog sina", dodade K. „Ne", uzvrati gostioničar, privuče K. malo k sebi i šapnu mu na uvo: „Švarcer je sinoć malo preterivao, njegov otac je samo podupravitelj i to poslednji po rangu." U tom trenutku gostioničar mu je izgledao kao kakvo dete. „Mangup", reče K. kroz smeh, ali gostioničar se nije smejao već reče: „Ali i njegov otac je moćan." - „Hajde, bre, ti smatraš da je svako moćan", reče K. „Možda smatraš da sam i ja?" - „Ne", odgovori ovaj, snebivajući se ali odlučno, „ne smatram da si i ti moćan". - „Znači, umeš dobro da opažaš!", reče K. „U poverenju rečeno, ja zaista nisam moćan. Valjda zbog toga i ja uvažavam moćne isto koliko i ti, samo nisam tako iskren kao ti i neću to uvek da priznam." K. potapša gostioničara lako po obrazima da bi ga utešio i pokazao se blagonakloniji prema njemu. Tada se ovaj ipak malo nasmeja. Sa svojim mekanim golobradim licem, on je zaista bio mladić. Kako li je samo došao do svoje zadružne, postarije žene, koja je kroz kuhinjsko prozorče mogla da se vidi kako razmahuje rukama i posluje u kuhinji. Mećutim, K. nije hteo više ispitivati gostioničara, da ne bi s njegovog lica oterao s mukom izazvan osmejak. On mu još samo dade znak da mu otvori vrata, pa iziće u lepo zimsko jutro.

Sada je gore video zamak, jasno ocrtan u čistom vazduhu, još razgovetniji na snegu koji je, prilagoćavajući se svim oblicima, svuda ležao u tankom sloju. Uostalom, izgledalo je da je na bregu mnogo manje snega nego ovde u selu, gde se K. isto onako s mukom kretao kao juče po drumu. Ovde je sneg dopirao do prozora krovinjara i odmah se opet prostirao po niskom krovu, ali tamo na bregu sve je slobodno i lako štrčalo uvis, bar tako je ovde izgledalo.

Zamak, kako se odavde iz daljine prikazivao, odgovarao je u celini njegovim očekivanjima. To nije bio ni stari utvrćeni plemićki zamak, a ni nova raskošna graćevina, već jedan izduženi stroj zgrada, koji je sačinjavalo malo dvospratnih ali mnogo niskih, pribijenih jedna uz drugu; kad se ne bi znalo da je to zamak, moglo bi se smatrati da je varošica. K. je video samo jedan toranj, ali nije moglo da se razazna da li ovaj pripada kakvoj stambenoj zgradi ili crkvi. Oko njega su obletala jata čavki.

K. je išao dalje, očiju uprtih u zamak, jer ga ništa drugo nije zanimalo. Ali kad je prišao bliže, zamak ga je razočarao. Bila je to ipak jedna zaista bedna varošica, sklepana od seoskih kuća, koja se odlikovala samo po tome što je valjda sve bilo zidano od kamena, ali malter beše već odavno otpao i kamen je počeo da se kruni. K. se letimično seti gradića iz svog zavičaja: jedva je zaostajao za ovim tobožnjim zamkom. Da je njemu stalo samo do razgledanja, bilo bi šteta ovako dugo pešačiti, i on bi bolje učinio da je opet posetio svoj stari kraj u kojem odavno nije bio. U mislima uporedi crkveni toranj iz svog zavičaja s tornjem tamo gore. Onaj toranj, određen, istanjujući se bez kolebanja pravo naviše, široka krova, završen crvenim ciglama, prava ovozemaljska zgrada- šta drugo možemo da zidamo? - ali s višim ciljem nego niske gomile kuća, i s jasnijim izrazom nego što ga ima tmurni radni dan. Mećutim, ovaj toranj gore - jedini koji se vidi - toranj na jednoj zgradi za sta-novanje, kao što se sad pokazalo, možda glavnoj zgradi zamka, samo je jednolika okrugla graćevina, delom milostivo pokrivena bršljanom, s malim prozorima koji su sada odsjajivali na suncu - bilo je u tome nečeg ludačkog - i jednim tavanastim završetkom, čiji su zidni zupci štrčali prema plavom nebu, nesigurni, neravnomerni, trošni, kao da su nacrtani plašljivom i nesigurnom dečjom rukom. Izgledalo je kao da je neki ukućanin pomućena uma, koji je s pravom trebalo da bude držan zatvoren u najzabačenijoj sobi kuće, probio krov i uzdigao se da se pokaže svetu.

K. je opet zastao, kao da je imao veću moć ra-sućivanja kad stoji. Ali u tome bi ometen. Iza seoske crkve, kod koje je zastao - to je u stvari bila samo jedna kapela proširena po ugledu na koš da bi mogla da primi parohijane - nalazila se škola. Oniska duga zgrada, koja je čudnovato ujedinjavala karakter privremenog i vrlo starog, stajala je iza jednog vrta s gvozdenom ogradom, koji je sada bio snežna poljana. Baš tada izlazila su deca s učiteljem. U zbijenoj grupi deca su okružila učitelja, sve oči gledale su u njega, neprekidno su sa svih strana ćeretala, a K. uopšte nije ra-zumeo njihov brzi govor. Učitelj, mlad omanji čovek, sa uskim ramenima, ali ne toliko da bi izgledao smešan, vrlo uspravan, posmatrao je K. još izdaleka; istina, osim njegove grupe dece, K. je bio jedini vidljiv čovek u celoj okolini. Kao namernik, K. pozdravi prvi, iako je bio u pitanju jedan mali čovek sklon zapovedanju, „Dobar dan, gospodine učitelju", reče on. Deca namah zamukoše i ova iznenadna tišina, kao priprema za njegove reči, svakako je godila učitelju. „Posmatrate zamak?" upita on blažim glasom nego što je K. očekivao, ali takvim tonom kao da ne odobrava to što K. čini.

„Da", reče ovaj, „ja nisam odavde, tek sam od sinoć u ovom mestu".

„Ne dopada vam se zamak?" upita učitelj brzo. „Kako?" uzvrati K., malo zbunjeno, i ponovi pitanje u ublaženom obliku: „Da li mi se zamak dopada? Zašto pretpostavljate da mi se ne dopada?" - „Ni jednom koji nije odavde ne dopada se", reče učitelj. Da ne bi na to rekao nešto neumesno, K. okrete razgovor i upita: „Vi svakako poznajete grofa?" - „Ne", odgovori učitelj i htede da se udalji. Ali K. nije popuštao, već još jednom upita: „Kako? Ne poznajete grofa?" - „Kako bih ga poznavao?" odgovori učitelj tiho i dodade glasno, na francuskom: „Vodite računa o prisutnosti nevine dece." K. iskoristi to kao povod da upita: „Da li bih mogao jednom da vas posetim, gospodine učitelju? Ostajem ovde duže vremena i osećam se već sad malo usamljen: ne pripadam seljacima, a isto tako ni zamku". - „Izmeću seljaka i zamka nije velika razlika", reče učitelj. „Može biti, ali to niukoliko ne menja moj položaj. Mogu li jednom da vas posetim?" - „Stanujem u Labudovskoj ulici, kod me-sara." To je istina bio više podatak o adresi nego poziv za posetu, ali K. ipak reče: „Dobro, doći ću." Učitelj klimnu glavom i produži s gomilom dece koja odmah počeše ponovo vikati na sav glas. Ubrzo se izgubiše u jednom strmom sokačetu. Mećutim, K. je bio rasejan i ozlojeđen razgovorom. Prvi put od svog dolaska osetio je pravi zamor. Izgledalo je prvobitno da ga dugi put dovde nije nimalo izmorio - kako je on pešačio danima, mirno, korak po korak! Ali sad su se pojavljivale posledice prevelikog napora, i to u nezgodno vreme. Nešto ga je neodoljivo gonilo da traži nova poznanstva, ali svako novo poznanstvo povećavalo je zamor. Bilo je već suviše i to što sebe u takvom stanju ipak prisiljava da produži šetnju bar do ulaza u zamak.

I tako je opet, pošao dalje, ali to je bio dug put. Ulica, to jest ova glavna seoska ulica, nije vodila na breg, već samo blizu brega, a onda je, kao namerno, savijala i, mada se nije udaljavala od zamka, nije mu se ni približavala. K. je stalno očekivao da ulica skrene ka zamku i, pošto je to rčekivao, išao je dalje. Očigledno, onako umoran on se nije usuđivao da napusti ulicu, a i čudio se dužini sela, koje kao da je bilo bez kraja, stalno iznova kućerci sa zamrzlim prozorskim oknima i sneg, a nigde ljudi. Najzad se otrže od ove ulice koja kao da ga je vezala za sebe i naće se u jednom uskom sokačetu: sneg još dublji, izvlačenje nogu koje su upadale bio je težak posao, obli ga znoj, on najzad stade, i više nije mogao dalje.

Ali K. nije bio sam - desno i levo stajali su seoski kućerci. Napravi od snega grudvu i baci je u jedan prozor. Vrata se odmah otvoriše - prva vrata koja se otvoriše za vreme celog puta kroz selo - i u njima je stajao neki stari seljak u mrkom gunju, s glavom malo nagnutom u stranu, ljubazan i slabačak. „Smem li malo k vama?" reče K., „vrlo sam umoran". On uopšte ne ču šta je stari rekao, već blagodarno prihvati pruženu mu dasku, koja ga odmah spase snega, i u nekoliko koraka nađe se u sobi.

Jedna velika soba u polutami. Onaj ko ulazi spolja ne može isprva ništa da vidi. K. se saplete o neko korito i jedna ženska ruka ga zadrža. Iz jednog ugla čula se glasna dečja vika; u drugom se valjala gusta para i od polusvetlosti činila mrak. K. je stajao kao u oblacima. „On je pijan", reče neko. „Ko ste vi?" upita jedan osoran glas, a onda, obraćajući se starcu: „Zašto si ga pustio unutra? Zar treba puštati unutra sve što luta ulicama?" - „Ja sam grofov zemljomer", reče K., pokušavajući da se opravda pred nekim koji je bio još nevidljiv. „Ah, to je zemljomer", reče jedan ženski glas, a onda nastade potpuna tišina. „Vi me poznajete?" upita K. „Svakako", reče kratko isti glas. To što su ga poznavali nije, izgleda, značilo preporuku za njega.

Najzad para se malo proredi i K. je mogao polako da se snaće. Ovo je, izgleda, bio dan opšteg pranja. Blizu vrata prano je rublje. Ali para je dolazila iz drugog ugla, gde su se u drvenom koritu toliko velikom da takvo K. još nikad nije video - imalo je obim dva kreveta - kupala dva čoveka u vodi koja se pušila. Ali još veće iznenaćenje - a nije se znalo tačno u čemu se to iznenađujuće sastoji - predstavljao je desni kutak. Iz velikog otvora, jedinog na zadnjem zidu sobe, dopirala je, verovatno iz dvorišta, bleda snežna svetlost i davala sjaj svile odeći jedne žene, umorno zavaljene u visokoj naslonjači, sasvim u uglu. Na grudima je držala odojče. Nekoliko dece igralo se oko nje, seljačka deca kao što se moglo videti, ali ona kao da njima nije pripadala. Svakako, bolest i umor prefinjuju i seljake.

„Sedite", reče jedan od muškaraca, jedan bradonja, uz to još s nakostrešenim brkovima ispod kojih je, zadihano duvajući, držao stalno otvorena usta. Držeći ruku iznad jednog vedra s vodom - što je bilo smešno videti - on pokaza na jedan kovčeg, i pritom poprska K. po celom licu toplom vodom. Na kovčegu je već sedeo starac koji je K. pustio u sobu. K. je bio blagodaran što može najzad da sedne. Sada više niko nije o njemu vodio računa. Žena koja je prala rublje, plavojka, mladalački jedra, tiho je pevala radeći; muškarci u drvenom koritu pljuskali su se i vrteli; deca su htela da im priću, ali ih je u tom stalno ometalo uporno prskanje vodom, što nije mimoišlo ni K.; žena u naslonjači ležala je kao bez života, ne spuštajući pogled čak ni na dete na grudima, već gledajući neodrećeno u visinu.

K. je dugo gledao ovu nepromenljivo lepu, žalosnu sliku, a onda mora da je zaspao, jer kad ga je trgao jedan jak glas, njegova glava je ležala na ra-menu starca pored njega. Muškarci su bili završili kupanje u koritu - u kojem su se sada brčkala deca pod nadzorom plavokose žene - i stajali obučeni ispred njega. Pokaza se da je od njih dvojice onaj dernjavi bradonja bio manje važan. Drugi naime, iste veličine kao bradonja ali sa mnogo kraćom bradom, bio je tih čovek, sporih misli, zdepast, punačak i u licu, pognute glave. „Gospodine zemljomere", reče on, „vi ovde ne možete da ostanete. Izvinite za neljubaznost." - „Nisam ni hteo da ostanem", reče K., „već samo malo da se odmorim, to sam učinio i sad idem". - „Vas svakako čudi nedostatak gostoljubivosti", reče čovek, „ali gostoljubivost nije naš običaj, nama gosti nisu potrebni".

Malo osvežen spavanjem, a i malo prijemčiviji za utiske nego dotad, K. se obradova ovim otvorenim rečima. On se sad kretao slobodnije, zabadao štap ovamo-onamo, približio se ženi u naslonjači, a uo-stalom bio je rastom najveći u sobi.

„Naravno", reče K., „gosti vam nisu potrebni. Ali tu i tamo neko vam je ipak potreban, kao na primer ja, zemljomer". - „Ne znam ja to", reče čovek polako, „pošto su vas zvali, verovatno ste potrebni, ali to je izuzetak, a mi, mi mali ljudi držimo se pravila, to nam ne možete zameriti". - „Ne, ne", uzvrati K., „imam samo da vam budem zahvalan, vama i svima ovde". A onda, neočekivano za sve, K. se bukvalno jednim pokretom okrete i naće se pred ženom u naslonjači. Ona ga je posmatrala umornim plavim očima, jedna svilena prozirna marama padala joj je do polovine čela, odojče je spavalo na njenim grudima. „Ko si ti?" upita je K. Odmahujući rukom - nije bilo jasno da li je to značilo prezir prema K. ili se odnosilo na njen sopstveni odgovor - ona reče: „Jedna devojka iz zamka."

Sve je to trajalo samo jedan trenutak, a K. je već imao zdesna i leva ona dva muškarca, koji su ga, kao da ne postoji drugo sredstvo za sporazumevanje, ćutke svom snagom vukli prema vratima. Starac je video u tome nešto što ga je obradovalo i on je pljeskao rukama. Smejala se i pralja, uz paklenu dreku koju su iznenada digla deca.

Mećutim, K. se brzo naće na ulici, dok su selja-ci s praga kuće motrili na njega. Opet je padao sneg, pa ipak je izgledalo malo svetlije. Bradonja je doviknuo nestrpljivo: „Kuda ćete? Ovuda se ide u zamak, ovuda u selo". K. ne odgovori njemu, ali reče onom drugom koji je pored sve svoje zakopčanosti izgledao pristupačniji: „Ko ste vi? Kome treba da zahvalim što sam bio prihvaćen?" - „Ja sam štavilac koža, Lazeman", glasio je odgovor, „ali da zahvaljujete nemate nikome". - „Dobro", reče K., „možda ćemo se još koji put naći zajedno". - „Ne verujem", uzvrati ovaj. U tom trenutku bradonja uzviknu s uzdignutom rukom: „Dobar dan, Arture! Dobar dan, Jeremijo!" K. se osvrte - ipak u ovom selu ima još ljudi koji se pokazuju na ulici! Putem koji vodi iz zamka dolazila su dva mladića, srednjeg rasta, oba vrlo vitka, u tesnim odelima, vrlo slična jedan drugom čak i u licu. Boja njihovog lica bila je tamnomrka, ali šiljata bradica odudarala je ipak svojom naročitom crnom bojom. S obzirom na ovakvo stanje puteva, oni su išli iznenađujuće brzo, izbacujući u taktu svoje tanke noge. „Kuda ste naumili?" viknu bradonja. Sporazumevati se s njima bilo je moguće samo dovikivanjem, tako su brzo išli a nisu se zaustavljali. „Poslovi!" doviknuše oni kroza smeh. „Gde?" - „U gostionici!" - „I ja idem tamo!" uzviknu K. jače od drugih, osetivši veliku želju da ga ona dvojica povedu. Istina, poznanstvo s njima nije mu se činilo naročito preporučljivo, ali očigledno su dobri i prijatni saputnici. Oni čuše njegove reči, ali ipak samo klimnuše glavom i produžiše.

K. je još stajao u snegu, bez mnogo volje da podigne nogu da bi ona korak dalje ponovo utonula u dubok sneg. Štavilac koža i njegov drug, zadovoljni što su se najzad otresli K., povlačili su se, stalno se osvrćući, polako u kuću, kroz samo malo otvorena vrata, i K. se naće sam sa snegom koji ga je opkoljavao. „To bi bila prilika za malo očajavanje", pomisli on, „kad bih ovde stajao samo slučajno, a ne namerno".

Tada se na kućerku s leve strane otvori jedan majušan prozor. Zatvoren, on je, valjda zbog odbleska snega, izgledao plav, i bio je tako malen da se sada, kad je bio otvoren, u njemu nije moglo da vidi celo lice onog koji je gledao, već samo oči, staračke mrke oči. „On stoji tamo", ču K. kako govori jedan drhtavi ženski glas. „To je zemljomer", reče jedan muški glas. Onda čovek priće prozoru i upita, ne baš neljubazno ali ipak tako kao da mu je stalo da na ulici, pred njegovom kućom, bude sve u redu: „Koga čekate?" - „Čekam sanke koje bi me povezle", reče K. „Ovde nema sanki", odgovori čovek na prozoru, „ovde nema saobraćaja". - „Ali to je ipak put koji vodi u zamak", primeti K. „Pa ipak ovde nema saobraćaja", uzvrati čovek s izvesnom neumoljivošću. Onda obojica zaćutaše. Ali čovek na prozoru se očigledno nešto premišljao, jer je još držao otvoren prozor iz kojeg je kuljao dim. „Rćav put", reče K, da bi mu pomogao. Ali ovaj samo odgovori: „Da, zaista". Mećutim, posle kratke pauze, ipak reče: „Ako hoćete, povešću vas svojim sankama." - „Učinite to, molim vas", reče K. obradovan, „ a koliko tražite za to?" - „Ništa", odgovori čovek. K. se veoma začudi. „Pa vi ste zemljomer i pripadate zamku", objasni čovek. „Kuda hoćete da vas odvezem?" - „U zamak", odgovori K. brzo. „Onda ne vozim", reče čovek bez premišljanja. „Ja pripadam zamku", reče K., ponavljajući reči koje mu je on sam rekao. „Može biti", uzvrati ovaj ostajući pri svome. „Odvezite me onda do gostionice", reče K. „Dobro", pristade čovek, „odmah dolazim sa sankama". Sve to nije ostavljalo utisak neke naročite ljubaznosti, već pre jedne sebične, plašljive i gotovo pedantne želje da se K. ukloni ispred kuće.

Kapija dvorišta se otvori i izićoše jedne male sanke za lak teret, sasvim ravne, bez ikakvog sedi-šta, koje je vukao slabi konjić, a pored njih jedan čovek, poguren, slabačak, gegav, mršava crvena naze-bla lica, koje je izgledalo izuzetno sitno zbog vu-nenog šala čvrsto umotanog oko glave. Čovek je bio očigledno bolestan i izišao je samo da bi odvezao K. Ovaj pomenu nešto o tome, ali čovek samo odmahnu rukom. K. doznade samo toliko da je to kočijaš Geršteker i da je uzeo ove neudobne sanke zato što su baš one stajale spremne, a izvlačenje drugih tra-jalo bi dugo. „Sedajte", reče on i pokaza na zadnji deo sanki. „Sešću pored vas", reče K. „Ja ću hodati", uzvrati Geršteker. „Ali zašto?" upita K. „Hodaću", ponovi Geršteker i dobi takav napad kašlja da se sav tresao i rukama morao da se drži za sanke. K. ne reče ništa više, sede pozadi u sanke, kašljanje se polako stiša i oni krenuše.

Zamak tamo gore već zagonetno zamračen, u koji se K. nadao da dospe još danas, opet se udaljavao.

Ali kao da su hteli da mu prilikom ovog privremenog rastanka pruže još jedan znak, tamo gore odjeknu zvuk zvona, razdragan zvuk zvona koji učini da bar za trenutak srce zadrhta, kao da mu preti - jer u zvuku je bilo i nečeg bolnog - ispunjenje onog za čim je nesigurno težilo. Ali ubrzo zamuče veliko zvono i odmeni ga jedno slabo monotono malo zvono, možda još tamo gore a možda već u selu. Istina, ovo zvonjenje bolje je odgovaralo sporoj vožnji i bed-nom ali neumitnom vozaču.

„Slušaj", uzviknu K. iznenada - već su bili u blizini crkve, do gostionice nije bilo više daleko, K. je već mogao da se osmeli na ponešto - „veoma me čudi kako si smeo da me voziš na sopstvenu odgovornost. Zar smeš to?" Geršteker ne pokloni pažnje tome što K. govori i produži mirno da korača pored konjića. „Hej!" doviknu mu K., napravi grudu od snega koji je ležao na sankama i pogodi njom Gerštekera posred uha. Sada ovaj stade i okrete se. Međutim kad ga K. vide tako izbliza - sanke su otišle još malo napred - tu pogurenu i u izvesnoj meri osakaćenu priliku, to crveno umorno, sitno lice s nekako različitim obrazima, jednim pljosnatim a drugim upalim, usta otvorena na osluškivanje, nekoliko pojedinačnih zuba, on ponovi sa saosećanjem ono što je malo pre rekao sa zajedljivošću: da li Geršteker neće možda biti kažnjen što je njega vozio? „Šta ti hoćeš?" upita Geršteker ne shvativši pitanje, ali i ne sačeka neko dalje razjašnjenje, već podviknu konjiću i oni produžiše.

prevodilac: Predrag Milojević

O PARABOLAMAkafka na b/h/s

Posted by mathias Sat, May 29, 2010 19:57:38


http://www.scribd.com/doc/12606894/franc-kafka-o-parabolama

citatkafka na b/h/s

Posted by mathias Wed, April 14, 2010 00:00:21

Blog image„Pisanje je još dublje spavanje od smrti. Kao što niko ne bi vadio leševe iz grobova, ni ja ne mogu biti odvučen od pisaćeg stola noću." FK

youtubedela

Posted by mathias Fri, March 19, 2010 16:16:42

http://www.youtube.com/watch?v=xsAzlVDL0I8&feature=player_embedded

FRANZ KAFKA. A film about a few years from Kafka's life, based mostly on his DIARIES. "Their language, more chaotic and direct, differs from that of the novels - it is expressive, vivid, often crude, but more than anything very detailed and good at conveying the sensuality of the world. It is Kafka whom we do not know from his short stories or aphorisms - one who loves immersing himself in corporality, in people's physiognomies and smells, in the pathological details of their bodies and dress, and in his own, grotesquely enlarged thinness and his body's proneness to illness ... Here is not the author of well-known novels, but, first of all, a man" (Barbara Kosecka, "Kwartalnik Filmowy", 19-20/1997). Barbara Kosecka's praise for the film: " 'Franz Kafka', a sixteen-minute masterpiece of animation" ("Kino" 2/2002). Awards: 1992 - Polish Filmmakers Association Award for the Best 1990-1991 Animation; Bronze Dragon for Animated Film and International Federation of Film Clubs (FICC) Don Kichote Award at 39th Cracow ISFF; Grand Prix at the Zagreb World Festival of Animated Films; Grand Prix at IAFF in Espinho, Portugal; First Prize for the Best Animated Film and the title of Europe's Best 1991-1992 Animated Film at IFF in Madrid; 1st Prize in the 15-30 minute film category at 4th Animated IFF in Hiroshima; Special Mention at IAFF in Stuttgart; The Young Award for Best Animated Film at ISFF at Oberhausen; Best Drawn Animation Award at International Animation Festival in Ottawa; 1993 - 3rd Prize for the Most Original Film at 10th Odensee IFF; 1st Film Poster Prize at the Annecy IFF

malo biografijehis life

Posted by mathias Thu, March 18, 2010 23:06:45

Blog image

Tvorac izuzetnih dela najavio je dramu strave kao rezultat misterije života: izraz „kafkizam" postao je simbol apsurda u granicama stvarnosti. Tvorac košmara nije mogao da zna da će dve voljene iz njegovog života nestati kao žrtve nacizma, čiji zločin je prevazilazio njegove halucinacije.

Govorilo se da, je od malih nogu bio lep, taj smeđ mršuIjavi čovek, što je u četrdeset prvoj godini umro od tuberkuloze, u sanatorijumu u Kirlingu, blizu Beča. Kratko pre smrti ovaj čovek se dopao mnogim ženama, sa svojim dugim, neobičnim očima, orlovskim nosom i tankim usnama na kojima je bio usađen smiren osmeh. Nemali broj žena zauzimao je značajno mesto u njegovom srcu, pre svega njegove „zaručnice" Felisa, Margareta, Dora. Kada je njegova bolest već uznapredovala, pisao je Mileni, obraćajući joj se kao kakvoj nadrealnoj poznanici:

— Draga gospođo Milena, molim vas, ne pišite mi više.

Izgleda da je namerno želeo da zaboravi svoje ranije reči, „ljubav je sve ono što uzdiže, proširuje, obogaćuje naš život", da bi se na kraju obratio jednom svom prijatelju piscu Maksu Brodu, i kategorički mu naredio:

— Dragi Makse, moja poslednja molba: da se kompletno i bez čitanja spali sve ono što se nalazi među stvarima koje ostavljam ... dnevnici, manus skripta, pisma, kako moja, tako i od drugih, eseji, itd, kao i sve napisano ili skicirano što posedujete ti i drugi, kojima se zbog toga obrati u moje ime...

Ovaj čovek što je umirao jednog junskog dana, pišući kako su božuri delikatno cveće, dovršavajući dramu egzistencije koja ga je pratila celog života, bio je Franc Kafka, pisac koji je u svoja dela uveo apsurd, monstruoznost, neizbežnu kaznu čoveka, i sve to uklopio u normalni život, s namerom da pokaže kako ljudsko biće ulazi u život ne znajući zašto, i napušta taj život sa istim nerešenim problemom. Njegovi romani se sastoje od sudskih aula i dvorana u kojima se delioc pravde ne vidi, ili se čovek probudi pretvoren u gigantskog insekta, ili nailazi na crne zamke koje vladaju celim gradom, ili na bezizlazni lavirint. Sve to za ovog boemskog pisca pada u izraze stvarnosti, u opise koji prevazilaze halucinaciju. Sadržaj postaje predviđanje momenta, koji je van vremena u kojem Kafka živi, naslućujući krizu egzistencije, koja je danas postala „mračna bolest" mnogih od nas.

„Kafkizam"

Kad je umro, Franc Kafka nije bio poznat i verovatno nije predvideo (ili nije želeo da se to desi) da će izraz ,,kafkizam", postati simbol apsurda, mučnog osećaja koji steže grlo onome ko nije u stanju da se uklopi u realnost života. Upravo je on bio taj koji je predvideo strah koji nastaje u velikim gradovima, u rutini, u programiranom radu, u izoliranoj anonimnosti mase.

Da nije bilo njegovog prijatelja Maksa Broda, koji se suprotstavio njegovoj poslednjoj molbi, nama nikada ne bi bila poznata neka od najznačajnijih dela ovog pisca. Brod je 1939. godine pobegao iz Praga, kojeg su okupirali nacisti i u svom koferu, kao jedinu dragocenu vrednost, poneo je spise svog prijatelja Franca.

Franc Kafka rođen je 1883. godine u Pragu: njegov otac Herman, Jevrejin, bio je bogati trgovac sitnom robom, njegova majka, Juli Levi, bila je ljupka i dobroćudna žena, koja je pokušavala da blagim postupcima umiri strogi i nepomirljivi karakter muža, koji se u pogledu dece nije upuštao niukakav dijalog, već je jedino zahtevao poslušnost. Nasuprot tome, Franc je bio ljupko i delikatno dete, koje je volelo svoje sestre, i patilo zbog očeve strogosti. Patnje koje je 1919. s gorčinom izneo u poznatom „Pismu ocu", što s druge strane nije sprečavalo da se nesvesno divi Hermanu, čoveku odlučnom, bez kolebanja koji je umeo da život svede na pravu meru i da u njemu uživa. Franc, pak, nije umeo da postavlja merila: kada je odrastao već je bio na putu na kojem meditacija i misao postaju neumitna potreba, za koga žudnja za putovanjem postaje beskorisno traženje nečeg sto ne postoji, za koga ljubav ne može da bude ravnoteža već ludilo.

Godine 1906. Kafka stiče diplomu pravnih nauka, na nemačkom univerzitetu u Pragu, pošto je prethodno studirao herniju, i germanistiku. Verovatno su Francova kolebanja proizlazila iz njegove odluke da se bavi poslom koji niukom slučaju ne bi predstavljao neki vid parakulture, nego koji bi mu omogućio da piše na način potpuno čist, bez ikakvog uticaja. Završivši pravnu praksu, Kafka se zaposlio u Opštem osiguravajućem društvu, i to u Zavodu za osiguranje radnika povređenih na radu, u kraljevskoj pokrajini Češkoj. Sprijateljivši se već sa Maksom Brodom, piše „Opis jedne bitke". Sa Maksom je često putovao; 1909. letovao je u Rivi del Garda, gde je upoznao Anuncija i Pučinija. Kada je počeo da piše „dnevnike" ušao je u krug intelektualaca iz Praga, među kojima je bio i mladi Albert Ajnštajn, gde se raspravljalo, prema modi onog vremena o teoriji relativiteta i o psihoanalizi.

Pre nego što je, 1912. upoznao Felisu Baner, već je napisao prvu glavu „Amerike", zatim „Kaznu" i „Metarmofozu", čudnovatu priču o Gregoriju Samsi, koji se jednog jutra probudio pretvoren u gigantskog insekta, i stoje najapsurdnije, izgleda da prihvata košmar kao normalni deo života. Susret sa Felisom Baner, devojkom koja nije bila lepa, (moglo bi se pre reći da je bila ružna sa osmehom punim zlatnih zuba), koja je radila kao šef jednog odeljenja u robnoj kući, nagoveštavao je susret sa „pravom" ženom. Bila je to veza koja je trebalo da dovede do braka. Međutim, ženidba se odugovlačila u nedogled, možda zbog toga što Franc nije bio u stanju da se suoči sa stvarnim životom. Želeo je brak, ali nije uspevao da se odluči na njega, zbog čega je pisao mnoga pisma ženama i najčešće ih molio da se udalje od njega, opsednut idejom da nije komunikativan, nagoveštavajući današnju teoriju nekomunikativnostix

Prema nekim biografima, u vreme kada je bio veren sa Basnarevom, Franc^je navodno imao vezu sa njenom najdražom prijateljicom, Margaretom Blou, koja mu je rodila dete, ali mu o tome nikad ništa nije rekla. Margareta (ako je ova činjenica istinita) stvarno nije nikad govorila Francu o detetu: možda nije razmišljala da bi ovo dete moglo da izmeni njegov život, da ga oslobodi svakodnevnih košmara, da ga odvoji"od onih perioda sa kojima ni sa kim nije govorio. Pogotovo Sto je Katka smatrao da" nemati decu znači prokletstvo sudbine. Margaret je poslednji put viđena u jednom vozu, kojim su deportovani Jevreji.

„Proces"

Godine 1914. osmislio je početak „Procesa" (delo koje je Orson Vels 1962. snimio sa Žanom Moro i Entoni Perkinsom, užasnu priču o Jozefu K„ funkcioneru jedne banke, koga (ne zna se tačno ko), optužuju i pozivaju u sudnicu, gde čuvari kradu intimni veš optuženih, a pravne knjige sadrže pornografske slike. Malo, malo, a Jozef K. biva naizgled oslobođen optužbe, međutim, optužba se nastavlja sve do pojave dvojice potajnih ubica koji ga teraju na samoubistvo. No, Jozef K. „uspeva" da ga oni ubiju: umirući na specifičnoj svetlosti mesečine, otvara se prozor, i pojavljuje kontura neke osobe što pruža ruke. Je li to prijatelj, neka duša s razumevanjem? Ili nada za sve nas?

Kada je Franc Kafka imao prve simptome tuberkuloze i definitivno ostavio Felisu Baner, u njegovom životu se pojavila Milena Jasenska, boemski pisac, koja je prepričavala svoje doživljaje. Bila je to temperamentna, lepa devojka, dvadeset četiri godine stara (Franc je imao 30), koja je takođe imala strogog oca, a osim toga i muža, Ernesta Polaka, zbog kojeg se mnogo mučila i bila prinuđena da radi teške poslove (jednom je morala da mu nosi kofere do bečke željezničke stanice). Njoj se Franc u ljubavi potpuno predao, iako je sebe smatrao ružnim, loše obučenim i duševno nesposobnim za brak, jednom ju je upitao: „Kako to Milena, da me se još uvek ne bojiš i da ti nisam odvratan?" A Milena mu je odgovorila: „Ništa ne znamo o nekoj osobi dok je ne volimo". Milena nije imala hrabrosti da zbog Franca zauvek napusti svog muža. Jadna, plavokosa, lepa Milena nije ni slutila svoju sudbinu, koja je ličila na Kafkine košmare, da će i ona, kao i prethodno Margareta biti žrtva Gestapoa, koji ju je uhapsio, i svaki joj se trag zameo.

Na samrtnoj postelji, blizu Franca, nalazila se jedna druga žena, takođe lepa, mlada, plave kose: Dora Dimant. Bila je to velika luda ljubav, ali ni ona, kao ni njene prethodnice ne pokloni Kafki dete koje je toliko želeo, tome čoveku, proročniku krize koji je u svojim „Dnevnicima" pisao:

— Beskrajna, topla, i duboka je sreća biti uz kolevku rođenog deteta kojeg njiše majka.

M. Volf

i Felicia Bauerhis life

Posted by mathias Thu, March 18, 2010 23:03:44

Blog imageVATRENI EPISTOLARNI LJUBAVNIK

Ako nisu radile u nekom pristojnom bordelu, Franc Kalka je mogao da podnosi veze sa ženama isključivo kad su se nalazile na bezbednoj distanci od „šest sati putovanja vozom". Tek tada se budila njegova neobuzdana strastvenost, naročito kada bi, naporedo sa užarenim pismima dragoj, pisao neko od svojih kasnije slavnih dela.

U osnovi slike o Francu Kafki — koji danas više ili manje prihvataju svi kafkolozi — nalazi se jedan roman. Napisao ga je Maks Brod, Kafkin najbolji prijatelj i izvršilac njegovog testamenta. Naslovio ga je veoma provokativno: „Očarano carstvo ljubavi." Ovaj roman bi sigurno bio zaboravljen odmah posle svog objavljivanja da njegova glavna ličnost Garta nije, u stvari, Kafkin portret. Ali kakav? Garta/Kafka je više nego svetac, bez ikakvog ljubavnog iskustva. Od svih svetaca i proroka koji su hodali ovim svetom on je, za Broda, najčedniji.

Daleko od toga da smo pristalice danas — posebno prisutnog kod američkih stručnjaka za biografije — uvreženog mišljenja da je ,Jedini smisao dela da bude ključ za tumačenje biografije pisca", ne možemo se oteti utisku da je Maks Brod proglasio Kafku svecem bez ikakvog osnova. Jer, dovoljno je pročitati u „Zamku", „Procesu", pa i „Americi", najpoznatijim Kafkinim delima, opise erotskih scena, pa odmah shvatiti da je autor, bar jedan deo od njih, i sam doživeo posećujuči za to određene institucije i vodeći ljubav sa onim ženama koje su se u njegovo i naše vreme zvale žene slobodnog ponašanja.

Da bi ostavio posthumnu sliku Kafke kao sveca i mučenika, Maks Brod je iz njegovog „Dnevnika" izbacio sva ona mesta u kojima je njegov prijatelj govorio o bordelima, pa čak i svaku aluziju na dame koje rade u njima. Tako nam je Kafka predstavljen kao potpuno aseksualan tip, pa čak i devijantan: jer, ako neko ne voli žene, nema bliski dodir s njima, onda on, najverovatnije, voli muškarce. Tako su jedno vreme pojedini homoseksualci tretirali Kafku kao svog idola i zaštitnika!

U svojoj knjizi eseja „Iznevereni testamenti" (o kojoj smo pre nekoliko brojeva pisali u „Dugi"), Milan Kundera prosto ismejava jadnog i odanog Maksa Broda, kao i sve one koji smatraju da bolje poznaju erotski život umetnika o kojima pišu od svog rođenog.

Blog image

Jednu od takvih biografija koja iscrpno govori o Kafkinim ljubavima, naravno, pre svega, sa već čuvenom Milenom Jasenskom i drugom po redu verenicom Felicijom Bauer, napisao je američki univerzitetski profesor Ernest Pauel i to pod naslovom „Kafka ili košmar razuma". Ova knjiga je puna veoma zanimljivih, i novih podataka o Kafkinom životu, zasnovanih na svedočanstvima, kao i na samom Kafkinom delu. Ernest Pauel nije ništa zaboravio: ni usijanu atmosferu Praga u kojem živi Kafka u vreme raspada moćne AustroUgarske carevine, ni ogromnu tenziju koja u to vreme vlada između Čeha i Nemaca, ni antisemitizam koji ne poznaje granice ... Ali, centralno mesto u ovoj biografiji ipak pripada Kafkinom privatnom životu. To je veliko poglavlje o njegovom ocu, koga je Kafka iskreno mrzeo.

Bekstvo od života

U Kafkinom delu naći ćemo i na ovakav opis njegovog oca: „ , .. Njegov brutalni egoizam, njegov mentalitet skorojevića, njegova apsurdna vulgarnost." Situaciju u svojoj porodici autor „Procesa" "nazvao je „organizovanom zavorom odraslih". I njegov posao, monoton i dosadan, u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, gde je ipak, radio kao izuzetno prilježan službenik, hvaljen neprestano od svojih pretpostavljenih, opisan je minuciozno, tako daje pred čitaocima sjajna slika Kafke kao „žrtve koja je nesposobna da se bori sa neumoljivom mašinerijom birokratije".

Mada često govori o stvarima koje su već poznate — malo je pisaca u istoriji svetske književnosti čiji je život tako detaljno opisivan, raščlanjavan kao Kafkin — Ernest Pauel ne upada u poznata kafkijanska klišea. Stranicu po stranicu, sa poznatim ali i novim detaljima, on nam otkriva Kafku, mladog nemačkog Jevrejina .koji živi u Pragu, kao čoveka i pisca na margini života, ali koji je ipak imao sreću da bude okružen prijateljima poput Verfela, Bergmana, Broda.

Očigledno je, pre svega, za sve one koji vole i poznaju delo Franca Kafke, da on nije prihvatao nikakav kompromis sa sobom i životom: on je bio duboko uveren da je njegov životni poziv da bude pisac, kao i da je to najbolji način da se pobegne od života. Odatle, kaže Ernest Pauel, najverovatnije proističe i Kafkino odbijanje da se oženi, njegove veoma burne, ali i izuzetno mučne ljubavne veze sa Milenom Jasenskom i Felicijom Bauer, kao i njegovo bežanje u bolest.

Franc Kafka je umro tačno pre sedamdeset godina, 3. juna 1924, od tuberkuloze, u četrdeset prvoj godini, neoženjen i sa testamentom u kojem moli svog prijatelja Maksa Broda da posle njegove smrti spali sve njegove knjige i rukopise. Srećom, verni prijatelj Brod izneverio je povereno mu zaveštanje. Jer, da je to učinio, mi danas ne bismo znali za jednog od najvećih pisaca 20. veka.

Iz veoma obimne Kafkine biografije iz pera Ernesta Pauela izabrali smo da vam prenesemo deo koji se odnosi na njegovu ljubav i vereništvo za Felicijom Bauer, jer, zahvaljujući „Pismima Mileni", Kafkina ljubav i veza sa ovom neobičnom ženom je veoma poznata.

Bekstvo od ljubavi i braka

Godine 1929, Kafka je dvadesetdevetogodišnjak, i jednog septembarskog dana srešće veoma čudnu devojku, po imenu Felicija Bauer. Postoje dva izvora na osnovu kojih, oni koji sebave Kafkinim privatnim životom, mogu darekonstruišu ovu vezu: najpre, pisma koje je Kafka pisao Feliciji, često i svakodnevno, a zatim njegovo nezavršeno remekdelo, roman „Proces". I dok se autor pisama ponaša kao optuženik koji stalno mora da se brani, dotle autor „Procesa" prihvata na sebe krivicu s obrazloženjem da je on samo ljudsko biće.

Razume se, sasvim je pogrešno čitanje „Procesa", pa čak i pisama, kao običnih autobiografskih dela, jer nikad se ne srne zaboraviti na romansijerovu imaginaciju, fikciju.

Felicija Bauer je imala dvadeset četiri godine kada se upoznala sa Kafkom. Rođena je 1887. u Šleziji, u činovničkoj porodici. Otac joj je radio u osiguravajućem društvu, kao i Kafka. Kad je završila, u Berlinu, gimnaziju, odmah počinje da radi, da bi mogla da pomogne svojoj" mnogobrojnoj porodici. Vredna i veoma praktična, Felicija ubrzo pravi uspešnu karijeru u jednom preduzeću u kojem je počela da radi kao stenodaktilograf. Nepotrebno je pominjati koliko je ova vredna i praktična devojka bila sušta Kafkina suprotnost. On je bio lišen svakog smisla za praktičnost, ali je to veoma cenio kod drugih, pa i kod Felicije.

Punih šest nedelja posle prvog susreta sa Felicijom, Kafka je bio u jednom, blago rečeno, neobično uzbuđenom stanju. Slika te devojke mu nije izbijala iz glave, kao i pitanje da li treba ponovo da je vidi. U svoj dnevnik odmah upisuje prvu reakciju povodom susreta sa svojom budućom verenicom. Rečenice kojima on gradi skicu za njen portret su tako opore, bez imalo oduševljenja, da ne možemo a da se ne zapitamo: kako je mogao da zavoli devojku koju opisuje na ovakav način:

„Gospođica F.B. Kad sam stigao kod Maksa Broda, 13. avgusta, ona je sedela za stolom, ali sam ja ipak smatrao da je reč o služavki. Uopšte nisam bio zainteresovan da saznam ko je ona. Lice koščato i beznačajno: iskreno rečeno, sve je ukazivalo na njenu beznačajnost. Vrat razgolićen. Bluza prebačena preko ramena. Izgledalo je kao da se oblači kao domaćica, mada ona to uopšte nije bila . . . Kosa plava, pomalo oštra, bez šarma, jaka brada. Sedajući, prvi put sam je pogledao pažljivo, i, kad sam seo, već sam imao čvrsto mišljenje o njoj. (Dnevnik, avgust 1912)

Opis je naglo prekinut, čini se na sredini. Ali, ipak, se može zaključiti da se nije radilo, bar u Kafkinom slučaju, o ljubavi na prvi pogled. Jer, kako se zaljubiti u devojku koju doživljavate kao osobu osrednje privlačnosti, lišenu svakog šarma? On neće uskoro videti Feliciju i, odjednom, ta njena udaljenost počinje da ga privlači i da se u njemu javljaju veoma duboka osećanja prema ovoj devojci.

Kafka u ekstazi

Mesec dana posle njihovog prvog susreta, 20. septembra 1912, Kafka će joj napisati prvo pismo. A dve noći kasnije, akumulirana tenzija eksplodiraće u pravu buru beznađa. I u jednom dahu, do šest sati ujutro, napisaće svoje delo „Presuda". Mada ih je razdvajalo „samo šest sati vozom", Kafka je tu razdaljinu smatrao sjajnom zaštitnim zonom. Mogao je da ima devojku, a ubrzo i verenicu s kojom nije morao da deli svoj krevet.

Kafka će se ponovo naći, kao što je to bio slučaj i sa prethodnim vezama, u groznoj nedoumici oko bračnog života. Dobro je znao šta znači život udvoje, ali isto tako i šta je usamljenički život. Posebno, život starih momaka. Imao je tri ujaka, i ni jedan se nikad nije ženio!

Kafkin omiljeni ujak bio je lekar u jednom selu. U Dnevniku će zabeležiti da je taj njegov ujak bio „melanholični usamljenik". Drugi ujak, na koga se Kafka plašio da liči, bio je pravi pustinjak. Treći, „legendarni ujak iz Madrida" uprkos svom velikom društvenom ugledu i bogatstvu, delovao je najnedruštvenije, najusamljenije. Kad ga je Kafka jednom prilikom upitao da li je bolje živeti sam, ili se oženiti, on mu je odgovorio:

„Često večeram u jednom malom, otmenom francuskom restoranu. I veoma skupom . . . Evo me, dakle, kako sedim između, na primer, sekretara delegacije Ambasade Francuske i jednog španskog artiljerijskog generala. Preko puta mene, visoki funkcioner Ministarstva za mornaricu i ne znam ni sam koji grof. Poznajem ih sve tako dobro; sedam na svoje mesto, pozdravljam ih i, pošto sam nezavisnog duha, ne izgovaram nijednu reč, sem dobro veče, kad dođem, i do viđenja, pri polasku. Zatim se nađem ponova sam na ulici, obuzet mislima šta je uopšte ovo veče značilo za mene. Vraćam se kući i žalim što nisam oženjen. (Dnevnik, 5. septembar 1912).

Svi ovi slučajevi u porodici navodili su Kafku da razmišlja kako je čovek smrtno biće, a neoženjen čovek čak pomalo umire još i dok živi. A o usamljeničkom životu pisao je:

„Čini mi se da je užasno živeti sam . . . čak se i ne penjati zajedno stepenicama pored svoje žene, biti bolestan a nemati nekog ko će te utešiti i da ti bude jedina uteha da gledaš kroz prozor ... da se osećaš kao stranac prema svojoj porodici sa kojom se ne mogu sačuvati veze . . ."

Hamletovsko pitanje: pisac ili muž

Ali, ni o braku nije imao bolje mišljenje. Užasavao se fizičkih veza stalno sa istom ženom, ženinog osvajanja njegove privatne teritorije, tihog, ali sigurnog gušenja njegove umetnosti tim životom. Pisac koji je već postao okovan rutinom plaćenog roba, s jedne strane, sad i ritualom parenja, s druge! Međutim, kad je sreo Feliciju, učinilo mu se, da bi ona možda bila osoba s kojom bi mogao da živi. Privlačila ga je njena efikasnost, praktičnost, uravnoteženost i nije mu smetao njen nedostatak fizičke privlačnosti. Uostalom, on ju je retko viđao, pa je često i zaboravljao da je Felicija sve sem lepa devojka.

I ponovo se našao u lavirintu bez izlaza, ili možda sa samo jednim izlazom: pisanjem. Stalno joj piše pisma:

„Ponovo Vam se predstavljam, jer postoji veoma velika verovatnoća da niste sačuvali ni najmanje sećanje na mene: Zovem se Franc Kafka, ja sam onaj koji vas je prvi put pozdravio na večeri kod G. direktora Maksa Broda u Pragu ..." A zatim sledi podsećanje na njeno obećanje da će zajedno otputovati u Palestinu, kao i detaljni planovi o putovanju.

Kasnije će priznati Feliciji da je nedeljama razmišljao da li da joj piše ili ne. A kad je odlučio, bilo mu je potrebno deset dana da, odmeravajući svaku reč, napiše to pismo. Najzad, bio je veoma uznemiren da li je adresa koju je"napisao dobra. Sve u svemu, po sopstvenom priznanju, bio je to herojski čin.

Kafka je u ekstazi, ali više stvaralačkoj jiego ljubavnoj. Posle „Presude", napisane u toku samo jedne noći, počinje rad na romanu „Amerika", sa istom onom frenetičnom koncentracijom. Maks Brod će u svoj Dnevnik uneti sledeće zapažanje o svom najboljem prijatelju, u toku prvih dana kad je Felicija ušla u njegov život:

„29. septembar: „Kafka u ekstazi provodi svoje noći pišući roman čija se radnja odvija u Americi." 1. oktobar : „Kafka je u neverovatnoj ekstazi." 2. oktobar: „Kafka je i dalje veoma inspirisan." Jedno poglavlje završava: „Ja sam zbog toga srećan." 3. oktobar: „Kafka, sve je u najboljem redu . . ."

I ta je „ekstaza" trajala sve do početka decembra. A onda počinje sve sporije da piše. Razlog su bile dramatične promene u njegovom životu. U toku dva meseca Kafkinog dosta vatrenog udvaranja Feliciji, razume se prvenstveno preko pisama, ona je i dalje ostala neodređena, rezervisana. Ta njena rezervisanost prouzrokovala je kod njega paniku, ali i donela inspiraciju. On ne samo da je pisao zbog ogromne unutrašnje napetosti i želje da se smiri, već i da bi dokazao da je dostojan nje, u sopstvenim, ali i u njenim očima.

Krajem godine, Felicija je već bila zatrpana njegovim vatrenim ljubavnim pismima i njihova je ljubav bila pretvorena u „ljubavnu priču na papiru za pisma". Kafki je ova vrsta epistolarne ljubavi odgovarala: postojala je žena koju voli, na izvesnoj udaljenosti, i on je istovremeno mogao da piše, mnogo da piše. On neprestano razmišlja kako da ostvari svoju zamisao: da bude muž i pisac i da istovremeno sačuva svoju nezavisnost i svoju „privatnu teritoriju".

Ali, i ova ljubav nije se završila brakom. Kafka je konačno shvatio da on ne može istovremeno biti muž i pisac. I odlučio je da bude samo pisac.

Nada BOJIĆ

EKSTRA REPORTER

Muharem Bazduljkafka na b/h/s

Posted by mathias Sun, March 14, 2010 00:04:40

Tajna iznevjerene oporuke ili jedan od najslavnijih romana svih vremena

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=356&tekst_rb=19

PROJECTdela

Posted by mathias Sat, March 13, 2010 23:52:32

http://www.kafka.org/index.php

Welcome to the Kafka Project. The Project was started in 1998 with the purpose of publishing online all Kafka texts in German, according to the manuscripts. The project is constantly under ...